“Zar ne mislite, kada imate novinara koji svojim pisanjem, s plemenitim ciljem punjenja proračuna novina i svojom profesionalnom afirmacijom, pisanjem ugrožava sigurnost hrvatskih građana i mi ga stavimo pod operativnu obradu, zar ne mislite da je to opravdano? Zar bismo mi trebali zatvoriti oči zato što je on novinar? Kakve to veze ima. Moglo bi i neko društvo pekara reći, zašto nas obrađujete, mi pečemo kruh narodu.”
Tako je prije nekih desetak godina u intervjuu jednome dnevnom listu govorio Smiljan Reljić, nekadašnji ravnatelj Službe za zaštitu ustavnog poretka i pomoćnik ministra unutrašnjih poslova, Tuđmanov službeni kriminalac s ovlastima da “operativno obrađuje” novinarske individue koje je vlast obilježila kao “neprijateljske elemente”. A takvih je bilo preko stotinu.
Citirana izjava je gramatički nepodnošljiva – više zaslugom intervjuistice, pretpostavljam, nego intervjuiranoga – no barem je nenamjernim ponavljanjem riječi “pisanjem” naglašena srž vladajuće podvale, žilavo sačuvana i desetljeće i pol nakon formalne smrti Tuđmanova režima: naime da se “pisanjem ugrožava sigurnost hrvatskih građana”.
Na koji se to način “pisanjem ugrožava sigurnost hrvatskih građana”, Reljić tada nije imao potrebu pojasniti, jer ga novinarka nije dekomodirala neudobnim potpitanjima. Osim toga, bilo bi pretjerano očekivati od šefa tajne policije suvislost u javnim nastupima. Javna eksplikacija tajnih poslova skoro bez iznimke kombinaciji gluposti i podlosti daje humorističku notu, kao kad se, primjerice, promovira vitaminska vrijednost govna. Stvar postaje nešto manje smiješna tek kada novinar(ka) to kusa bez suvišnih zašto ili kako, s naivnom nadom da i čitatelji njeguju slične probavne navike.
Davni intervju postaje aktualan zbog toga što je Zoran Milanović, tekući predsjednik Republike Hrvatske, nedavno Smiljanu Reljiću dodijelio visoko državno odlikovanje. Red kneza Domagoja s ogrlicom, kaže se, “za pokazanu osvjedočenu hrabrost i junaštvo u Domovinskom ratu”.
A budući da je Reljić još 1. rujna 1991. otperjao iz Drniša u Zagreb, na funkciju pomoćnika ministra unutrašnjih poslova za javnu sigurnost, da bi ubrzo postao šef SZUP-a, razvidno je da je “hrabrost i junaštvo u Domovinskom ratu” – kao i u godinama nakon rata – demonstrirao uglavnom tako što je potpisivao naredbe za “operativnu obradu” nepoćudnih novinara i druge opozicijski nastrojene čeljadi: naloge da im se prisluškuju telefoni, da im se vade liječnički kartoni iz ambulanta, da ih se uhodi, da se ispituju njihovi susjedi i rođaci, da ih se zastrašuje na ulici… Nakon smjene vlasti 2000. godine u arhivima SZUP-a pronađeno je 126 novinarskih dosjea.
Odlikujući političkog kriminalca – nakon što se već dokazao uručivanjem važne državne gvožđurije ratnim zločincima – Milanović kao da se trudi novom porcijom besmisla okončati prvu rundu svoje vladavine: Dopustite da se u osvit demokratskih izbora svečano ispovraćam po svemu što smatramo demokratskim vrijednostima! To upućuje na mogućnost da mažnjavanje predizbornog slogana od pokojnoga prethodnika nema tek marketinški, nego i suštinski doseg. Možda je parolu “Predsjednika za predsjednika” ispravnije čitati kao “Milanovića za Tuđmana”.
S druge strane, šizofreni pristup dodjeli državnih počasti kao da uključuje nehotični komediografski obračun s ličnošću uručitelja. Na primjer: u paketu s odlikovanjem Tuđmanovu vrhovnom uhodi, perjanici tadašnjega represivnog aparata, isto je priznanje (Red kneza Domagoja s ogrlicom) posthumno uručeno Josipu Reihl-Kiru, kojeg je na početku rata likvidirao plaćenik Tuđmanova represivnog aparata, da bi mu isti taj aparat omogućio bijeg u inozemstvo. Na primjer: Mladen Markač, nekadašnji optuženik pred Haškim sudom, odlikovan je za “osobite zasluge stečene u promicanju međunarodnog položaja i ugleda Hrvatske i njezina odnosa s drugim državama”.
Na koji se to način na optuženičkoj klupi Međunarodnoga suda za ratne zločine stječu “osobite zasluge” u “promicanju međunarodnog položaja i ugleda Hrvatske”, predsjednik države bi možda i pojasnio, kad bi netko imao dovoljno mazohističkog nagnuća da ga zagnjavi potpitanjima. U svakom slučaju, izgleda da je Zoran Milanović, preko državne ordenacije, odlučio da nam svoja moralna lutanja izlaže u formi farse.
Kada mi je 2000. godine ponuđeno da pogledam dosje što ga je o mojoj neprijateljskoj novinarskoj aktivnosti načinila politička policija – osam godina “operativne obrade” bilo je smješteno u nekoliko desetaka kartonskih kutija – odbio sam tu mogućnost, nošen nejasnom slutnjom da bih Smiljanu Reljiću i njegovim žoharima omogućio da dovrše posao. Kolege koje su na to pristale suočile su se s bogatim nalazištima iskopina iz vlastitih utroba, uključujući “materijale” što su korišteni za javne difamacije, poput zdravstvenih kartona ili indiskrecija iz privatnog života, prikupljenih snimanjem telefonskih razgovora.
Nalogodavcima tih političkih zločina, međutim, nakon “demokratskih promjena” nije se dogodilo ništa loše: ministri policije Ivan Jarnjak i Ivan Penić postali su uvaženi saborski zastupnici, a Reljić je neko vrijeme nastavio raditi u oblasti redarstva, jer je Tomislav Karamarko procijenio kako ga je svrsishodnije zadržati u službi, nego pustiti na ulicu. Danas, njegova rukovodna uloga u polju političkoga kriminala, po ocjeni predsjednika države, zavrjeđuje odlikovanje i treba se shvaćati kao “osvjedočena hrabrost i junaštvo”.
Za hrvatske prilike to je sve samo ne neobično: državni ordeni spadaju u simbolička oruđa pomoću kojih se službene verzije historije suprotstavljaju historijskoj istini, pa u najvećem broju slučajeva predstavljaju pečate državne laži na odabranim grudima. Kada je isporučitelj Zoran Milanović, tu je još i dodatak u vidu fascinacije militarnim atributima, muškom snagom, podmazanim oružjem, vojnim i policijskim grupacijama, te tajnim poslovima kroz koje se sudbina nacije drži pod kontrolom, makar oni podrazumijevali najsirovije nasilje države nad slobodom pojedinca.
Kako je svojedobno primijetila jedna građanka starije dobi, “Milanović je danas udubljen u muške ratne fantazije zbog ratnih avantura koje je propustio u mladosti”, te uz službeni životopis može stajati pomalo bizarna opaska da je “u najboljim godinama bježao od uniforme, a u najgorim trčao za njom”. Između ostalog je i to razlog, mada ne presudan, što priznanje za “osvjedočenu hrabrost i junaštvo” dobiva Tuđmanov obavještajni satrap.
Važnije je, dakako, nesuzdržano obožavanje pokojnoga nacionalnog vođe, što aktualnog šefa države stavlja pred teško rješive zadatke, na primjer da pljuje po vladajućoj kriminalnoj organizaciji čijeg utemeljitelja idolizira. Oglašavajući na retoričkom i simboličkom planu ambiciju da u isto vrijeme bude i demokrat i tuđmanist, Milanović daje do znanja da politička linija koje se drži neizbježno oblikuje nerazmrsivi čvor. Naposljetku, čak i podjela Tuđmanova naslijeđa na dvojicu najglasnijih adoranata ne ide njemu u prilog: Plenković baštini državni aparat, a Milanović opskurne ostatke državotvorne ideologije.
Naime, dodjeljujući državne ordene najprije ratnim zločincima, a sada i prvoborcima nesmiljena obračuna s unutrašnjim neprijateljima, Zoran Milanović zapravo odlikuje tuđmanizam. Ono što ne shvaća je da se time, kao general bez vojske i bez bitke, neće okoristiti Tuđmanovim nacionalističkim resursima, nego će preuzimati svojstva njegova groba.
