foto: š.g
Na današnji dan prije točno trideset i dvije godine započela je opsada Sarajeva. Pa ipak, ankete kažu kako niti nakon tri desetljeća i unatoč jednostavnoj i lakoj dostupnosti informacija, čak 77 posto građana Republike Srbije ne zna da je Sarajevo ikada bilo pod opsadom. Istovremeno političko vodstvo Republike Srpske, one iste koja je uz pomoć centrale u Beogradu građane Sarajeva punih 1425 dana držala pod opsadom usmrtivši što granatama, što snajperom, više od četrnaest hiljada ljudi, među kojima i 1601 dijete, uporno i entuzijastično prijeti odcjepljenjem dijela države i novim ratom. I jedni i drugi negiraju genocid, osuđene ratne zločince veličaju kao heroje, njihovim imenima nazivaju škole i ulice, oslikavaju zidove muralima s njihovim nakaznim likovima, kažnjavaju hrabre pojedince koji se tome usprotive te plemenskom mitologijom obmanjuju i ostrašćuju puk. U svemu tome obilato im pomaže Srpska pravoslavna crkva, perjanica i utvrda srpskog nacionalizma. No, ni zapadni susjedi nemaju drugačiji odnos prema vlastitim ratnim zločincima, predsjednik države Zoran Milanović dijeli im pomilovanja i ratna odlikovanja, a puk ih pri izlasku sa zaslužene robije dočekuje i slavi kao moralne pobjednike. Što reče akademik Abdulah Sidran, “nije moguće vjerovati da me sutra neće klati onaj što ne priznaje da me juče klao”. U takvoj atmosferi općeg negiranja počinjenih zločina i još podmuklijih sustavnih pokušaja revizije i zaborava, treba li u takvoj atmosferi Bosna oprostiti?
Razum odgovara da ne treba, kako bi uopće bilo moguće oprostiti onome tko kaže da zločin nije niti počinjen te se nizašto ne kaje, a izvršiteljima najgorih zlodjela na grudi “junačke” kači odlikovanja jasno pokazujući spremnost da sve učini ponovno? Pa ipak, Bosna je čudo, istinsko čudo plemenitosti i dobrote.
Teško je objašnjiva, ali mnogo puta potvrđena spremnost Bosanaca i Hercegovaca na praštanje. Proizašla iz strahovite patnje koju je ovaj narod bio prisiljen proživjeti, kao i iz nade da se takva bol više nikada i nikome ne ponovi, želja za pomirenjem i manjak osvetoljubivosti u Bosni i Hercegovini osjeća se na mnoge i često neočekivane načine. Ona dokazuje da ovi ljudi nisu izgubili čovječnost, jedino što je, uz sam goli život, u ratu bilo važno sačuvati, a ujedno i najlakše izgubiti. Kad je HVO, predvođen čelnikom Glavnog stožera Slobodanom Praljkom, 1993. u Mostaru srušio Stari most, svaki čovjek koji voli Bosnu i njenu stoljetnu kulturu znao je da je srušeno mnogo više od građevine koja povezuje obale. Zato je jalov svaki pokušaj nalogodavca da umanji značaj ovog barbarskog čina njegovim svođenjem na puki vojno-strateški interes.
Ipak, ni u najgorim okolnostima razaranja vlastitog identiteta, Bosanci nisu tražili osvetu. O tome svjedoči dokumentarni film Dine Mustafića “Neka bude svjetlosti” snimljen u Mostaru 1993. i 1994.. Ovaj filmski zapis čuva riječi tadašnjeg zapovjednika obrane grada, Esada Hume: “Može biti samo onako kako je bilo do sada, a to je da svi živimo zajedno i jednaki, Mostar neće propasti, Mostar će postojati, a mi ćemo se potruditi da bude kakav je bio”. Ni u trenucima najgoreg stradanja ovaj čovjek nije proklinjao zločince koji su razorili grad i ubili mnoge njegove sugrađane, nije rekao da ga treba etnički očistiti od bosanskohercegovačkih Hrvata i Srba, nego da priželjkuje budućnost “kakva je bila”, zajedništvo svih Mostaraca.
Ne bi li upravo ovaj dokumentarac Hrvatska radiotelevizija trebala prikazivati zajedno s filmovima o stradanju Vukovara? Između ova dva grada nema velike razlike, oba su ratni zločinci razorili do neprepoznatljivosti. I kao što srpske postrojbe zvjerskim razaranjem grada nisu uspjele uništiti duh Vukovaraca, tako ni HVO zločinci granatiranjem Mostara nisu ubili vjeru njegovih ljudi u bolju budućnost bez mržnje i osvete.
Bosansko mirotvorstvo živo je i danas i to treba naglasiti u vrijeme kad Europa pod pritiskom desnih politika sve vidljivije odustaje od vlastitih demokratskih vrijednosti te, umjesto zalaganja za ljudska prava, mirotvorstvo i slobodu govora, podržava islamofobiju. No, ona je već dugo bolest Europe. Zapravo, “islamofobija” je eufemizam budući da nije riječ o strahu od islama, nego o o podcjenjivanju i mržnji prema muslimanima. Njihovo neprekidno spominjanje u kontekstu terorizma i radikalizacije mnogo je više sredstvo kojim se pokušava opravdati netrpeljivost, no što je izraz straha. Koliko je samo puta izgovoreno kako svi ti imigranti iz afganistana, pakistana, sirija, jordana i tko zna otkud sve ne, dolaze u naš bijeli, bogati i kršćanski svijet da bi ga pokorili namećući svoje vrijednosti i kako se među njima zasigurno skriva poveći broj terorista, koji samo čekaju povoljnu priliku za akciju. U očima tzv. međunarodne zajednice bosanskohercegovački muslimani tek su malo svjetloputija varijanta iste islamske “prijetnje”. Da nije tako, Milorad Dodik i ostali negatori genocida, koji su počinili i mnoga koruptivna djela, već bi odavno bili u zatvoru, umjesto što sjede za pregovaračkim stolom.
Postoji li bošnjački nacionalizam? Nijedan narod na takvu vrstu koncipiranja vlastite nacije nije imun, pa nisu niti Bošnjaci. No, u usporedbi sa srpskim i hrvatskim nacionalizmom, bošnjački ni vrstom niti intenzitetom nije istog reda. Nastao primarno kao odgovor na preostala dva, nema ambiciju osvajanja susjednih zemalja, već je fokusiran na očuvanje vlastitog teritorijalnog integriteta i državne suverenosti. Tim više je problematično kad vodstvo Republike Srpske ili susjednih zemalja podvaljuje laž o islamskoj prijetnji u srcu kršćanske Europe prikrivajući istinu kako prijetnja miru na Balkanu ne dolazi od Bošnjaka, nego od onih koji već trideset godina ne odustaju od poraženih i osuđenih ratnih ciljeva.
Da je časti i poštenja, poskidali bismo sve zastave osuđene ratne tvorevine tzv. Hrvatske Republike Herceg-Bosne pod kojima su učinjena tako strašna zlodjela, ispričali se i molili oprost. No, zastave i dalje vijore. Ruka je pružena nama. Razumijemo li da oprostiti ne znači zaboraviti, nego pružiti šansu miru?
