Četrdeset godina kasnije odgovor na pitanje “Trojke su, Đuro, šta?” na političkoj sceni Bosne i Hercegovine glasi “Osnovne jedinice koalicionih grupa stranaka sa sjedištem u Sarajevu!” Naime, u Sarajevu, a i u drugim mjestima s pretežito bošnjačkim stanovništvom, na sceni je polarizacija između dvije Trojke – jedne koju čine SDP, NiP i Naša stranka, te druge u kojoj su okupljene SDA, DF i Stranka za BiH.
Polarizacija i animozitet između ovih grupa toliki su da se one međusobno negiraju. Mlađa Trojka stariju redovno naziva takozvanom, dok starija mlađu časti epitetom lažna Trojka, isto kao da bilo ko ima ekskluzivno pravo na tročlanu organizaciju. Sviđalo se to jednima ili drugima ili ne sviđalo, trojka je sve što u sebi sadrži više od dva, a manje od četiri aktera. U suprotnom, i na pornografskim sajtovima bi uz kategoriju threesome stajale i kategorije So-called Threesome i Fake Threesome, što nije slučaj.
Nego, s obzirom na to da je kampanja pri samom kraju, da vidimo s kakvim su to strategijama, kampanjama i porukama u kampanji za predstojeće lokalne izbore u Sarajevu izišle dvije trojčice…
Najveća i najbrojnija od svih ovih stranaka, Stranka demokratske akcije, očito nije što je nekad bila. Od svih glavnih gradova kantona u Federaciji SDA vlada još samo u Travniku, tako da je odabir ovog grada za početak njihove kampanje jako znakovit. S jedne strane pokazuje čvrstu opredijeljenost da se na ovim izborima zadrži ono što se ima, a s druge i nedostatak ambicije da se napravi nešto što bi bilo značajno više od toga.
Njihovi su plakati jednostavni, nisu uniformni i čak se vidi ranije nedopustiv šlamperaj poput različitih nijansi zelene na billboardima, općinski odbori izlaze sa spotovima bez koordinacije u smislu forme i sadržine. Slogan “Izbor naroda – sad se vidi zašto” na propagadnim se materijalima više ne koristi nego što se koristi, i sve u svemu – kampanji fali neke koherentnosti i energije koje bi ukazivale da je riječ o nekadašnjem mastodontu političke scene.
Mada, ovo se može posmatrati i na drugi način – SDA jasno pokazuje kako ovo nisu njeni izbori i kako snagu čuvaju za opće izbore 2026. godine. Na ovim izborima nemaju puno toga dobiti u poređenju s grand prixom ’26, a sav rizik za neuspjeh prebacili su na trenutne partnere, koji će stigmu eventualnog poraza na ovim izborima nositi i na onima koji slijede za dvije godine.
Sve u svemu, ova je taktika s aspekta vlastite stranačke političke strategije sigurno najbolje što je stranka Bakira Izetbegovića mogla uraditi. Međutim iz perspektive građana – najgore što se može dogoditi (i ono što je izvjesno da će se dogoditi) jeste to da ćemo za dvije godine imati SDA koja nije imala potrebu da se reformira, a koja je gladna vlasti, raspoložena da se za nju bori, s partnerima koji su umorni i potrošeni, te s biračima koji su razočarani u “originalnu” Trojku.
Važnu ulogu u tome će imati koalicioni partneri SDA, ili je možda bolje reći “strateški partneri” budući da ni DF ni SBiH ne žele ostaviti dojam kako ih od SDA ne dijeli neka pristojna distanca. To balansiranje između želje za zadržavanjem distance od SDA i toga da se ujedno ostane dovoljno blizu njenom glasačkom tijelu može se pokazati kao dobar pristup sve dok birači ne odluče glasati za “glavnu stvar” umjesto surogata.
Ali segment biračkog tijela koji bi se mogao nazvati “bošnjački protestni glasovi” dovoljno je velik da SBiH i DF u njemu vide dovoljan potencijal, samo što je iz ove kampanje očito da i oni čekaju da im dobar izborni rezultat jednostavno padne u krilo. Stranka za BiH, uz svoju utvrdu u sarajevskoj općini Novi Grad ozbiljno je naciljala još i Novo Sarajevo, a rezultat njenog kandidata Muamera Bandića uglavnom ovisi o tri stvari: blizini Novog Grada i utjecaja kojeg na susjednu općinu ima predsjednik SBiH Semir Efendić, konfuziji koju u izbore može unijeti nekadašnji načelnik Nedžad Koldžo sa svojom kandidaturom, te o nivou podrške koju će SDP-ova Benjamina Karić stvarno imati od svojih koalicionih partnera.
U smislu kampanje, od SBiH nismo vidjeli mnogo, nemaštovita parola “Zajedno!” i neuvjerljiv slogan “Jedina prava promjena” vjerovatno nisu dovoljni da ikoga sami od sebe motivišu i da postignu efekat mobilizacije i motivacije koju bi politička komunikacija u doba izbora po definiciji trebala imati. U tom je smislu SBiH još uvijek duboko zaglavljena u vremenu kada je njen nekadašnji predsjednik Haris Silajdžić glasove osvajao sa parolama poput “100% BiH”, ali kampanje su se otad prilično promijenile, a pojavili su se i neki digitalni mediji, koje je SBiH na ovim izborima dosta potcijenila.
Nije se ni Demokratska fronta proslavila u ovoj kampanji, tim prije što su oni od nastanka ionako stranka “velikih tema”, kojoj bolje leže opći izbori. Lokalne su teme za DF od sekundarne važnosti i to se vidi u tome koliko su nespremno ušli u kampanju u najskupljoj bosanskohercegovačkoj općini, sarajevskoj općini Centar.
Općina koja “vrijedi kao deset drugih općina” zaslužuje i da se u njeno osvajanje krene s deset puta većom ozbiljnošću, jer se u tome očekuje i deset puta veći otpor. No DF je u trku za Centar ušla isuviše relaksirano i računajući s tim da će izbore presuditi problemi koje je trenutni načelnik Srđan Mandić tokom mandata imao sa općinskim vijećem, koalicionim partnerima te vrhom vlastite stranke, a zbog čega je do zadnjeg bilo neizvjesno da li će po drugi mandat ići kao kandidat Naše stranke, koalicije Trojka ili samostalno protiv drugog kandidata koji koalicija možda odabere.
Očito je da je DF kalkulirao s mogućim podjelama oko Mandićeve kandidature, pa su u tim kalkulacijama propustili svoga kandidata Dennisa Gratza uvesti u kampanju puno ranije, energičnije i optimističnije. Za Gratza se tako stekao dojam da kao federalni zastupnik čak i nerado ide u kampanju, a za cijelu se kampanju ne može reći kako je opravdala slogan “Energija promjene” jer se u njoj nije vidjela ni bogzna kakva energija niti neka naznaka neke ozbiljnije promjene barem u vođenju kampanje.
Za razliku od Novog Sarajeva, gdje aktuelni načelnik nije u igri i gdje niko ne može poentirati na kritici lošeg prošlog mandata, Gratz je imao relativno lak zadatak kapitalizirati priču o četiri godine koje su u Centru prošle u sukobima, blokadama i opozivima, te probuditi u biračima potrebu da razmisle žele li još četiri takve slične godine. Sudeći po onome što smo vidjeli tokom kampanje, građani će odgovor na takva pitanja morati potražiti sami.
Ako već kritikujemo DF zbog toga što kampanjom nisu naročito opravdali slogan, šta tek reći za SDP? Iako je u vizuelnom segmentu SDP vjerovatno imao najljepše materijale koji su dosta ličili na one kakve u kampanjama koriste socijaldemokratske stranke u Europi, slogan “Nastavljamo odgovorno” predstavlja popriličnu hrabrost s obzirom na poziciju u kojoj se ova stranka nalazi. Naime, osim što u sloganu fali dio predikata na osnovu kojeg bi se moglo zaključiti šta se to nastavlja odgovorno, postavlja se pitanje i neke priloške odredbe koja bi građanima objasnila prema kome se to nastavlja odgovorno.
Još od najranijih filozofa koji su promišljali politiku i demokratiju, uz pluralizam i slobodu udruživanja, odgovornost vlasti prema građanima jedna je od osnovnih postavki demokratskog društva. Ali, nije jasno koliko je to pametno potencirati nakon četiri godine mandata Hasana Tanovića u općini Novo Sarajevo, koji bi se mogao opisati raznim pridjevima, od kojih zasigurno nijedan nije “odgovoran”.
Nadalje, ako još imate i premijera Federacije, koji je imenovan suspenzijom ustava, koji državnu imovinu naziva nekim livadama, a šumska bogatstva nekim šikarama, koji konstantno povećava budžetska zaduženja, te uz to i stranački kongres koji je odgođen mimo statuta, nije vam baš ostalo puno nivoa odgovornosti o kojima možete kredibilno razgovarati. Kad su u pitanju odgovornost prema građanima, ustavu, državnoj imovini, prirodnim bogatstvima, budžetu i vlastitom članstvu, slogan “Nastavljamo odgovorno” nešto je što SDP može potencirati jedino uz teško potcjenjivanje inteligencije birača – što se u dosadašnjoj kratkoj historiji bh. demokratije i nije pokazalo kao loš recept.
Daleko se mudrije u ovom kontekstu postavila Naša stranka, koja je na prošle izbore izišla sa sloganom “Vrijeme je za pospremanje”. Dok SDP insistira na kontinuitetu u parolama, Naša stranka dala je sve od sebe da se ne podsjeća na obećanje o pospremanju kako ne bi došlo do neugodnih pitanja o njegovim rezultatima. Umjesto toga opredijelili su se za slogan “Dobri ljudi” i vizuale koji u kombinaciji s njim više liče na reklamu za kakvu televizijsku seriju ili (zbog boje) na reklamu za BH Telecom.
Ovakav pristup zaslužuje sve čestitke i očito je riječ o dobro promišljenoj strategiji odmaka od političkih tema i neugodnih tema. U suprotnom, valjalo bi položiti račune za četiri godine neuspješnog pospremanja u “najskupljoj općini”, koja izgleda nepospremljenije nego prije, ali prebacivanje pažnje na osmijehe i dobrotu možda pomogne i da građani zaborave na činjenicu kako je Naša stranka imala premijera Kantona Sarajevo pet od posljednjih šest godina.
No ako građani i uspiju zaboraviti da Naša stranka (barem formalno) upravlja Kantonom i snosi potpunu političku odgovornost za sve što u njemu ne bude valjalo, ako to ne uspiju kapitalizirati niti njeni politički protivnici – to će zasigurno učiniti njihovi koalicioni partneri i dosadašnji saveznici. Osim što je već na pitanju osnovice za plate medicinskih radnika u KS viđeno ko će 2026. biti onaj Pedro kojeg treba objesiti, to se može naslutiti i iz nekih predizbornih slogana.
Sjajan primjer takve poruke čiji je dublji smisao prošao ispod radara jeste NiP-ova “Može bolje”. Iako treba priznati kako je ona utilizirana kao parola kojom se poručuje da je ova stranka dokazala “da se može bolje”, ne treba gubiti iz vida kako je velikodušnim prepuštanjem premijerskih pozicija SDP-u i Našoj stranci ovim strankama prepuštena direktna odgovornost za sve pogreške i promašaje, dok NiP-u ostaje da naplati sve ono što bude pozitivno u djelovanju vlada u kojima je na vlasti ona originalna Trojka.
Posebno je zanimljiva upotreba slogana “Bolje” i poruke “Može bolje” na drugim mjestima u kombinaciji s porukom “Mi radimo” tamo gdje NiP ima vlast. Tako se poruka kako može još bolje, ustvari, osim kao poruka biračima može shvatiti i kao poruka koalicionim partnerima da trebaju raditi još bolje. Dolaze opći izbori, na kojima se koalicioni partneri obično nakon jednog mandata sjete da su ujedno i izborni konkurenti, a na općim izborima nema podjela malih interesnih zona kao na lokalnim.
A oni koji podbace na općim izborima prilikom formiranja neke nove vlasti moći će se poput Ilije Čvorovića s početka teksta samo nadati: “Mene, ako se sete – sete se…”
