Foto: Arhiva
“Bez ikakve sumnje, događaji u Ahmićima 16. aprila 1993. ušli su u povijest kao jedan od najstrašnijih primjera nečovječnosti čovjeka prema čovjeku. Danas se ime tog malog sela mora dodati dugom spisku nekad nepoznatih gradova i sela koji nas danas podsjećaju na gnjusna nedjela, na čiji spomen zadrhtimo od užasa i srama: Dachau, Oradour sur Glâne, Katyn, Mazabotto, Soweto, My Lai, Sabra i Shatila, i tolika druga.”
Tako piše u nepravomoćnoj presudi Međunarodnog kaznenog suda za ratne zločine na području bivše Jugoslavije (MKSJ) u predmetu “Kupreškić i drugi”, koja je šestorici optuženih pripadnika i nižih zapovjednika HVO-a u srednjoj Bosni – braći Zoranu i Mirjanu Kupreškiću, njihovom rođaku Vlatku Kupreškiću, Dragi Josipoviću, Vladimiru Šantiću i Draganu Papiću – izrečena 14. siječnja 2000. godine.
Ta presuda, kronološki treći izrečeni nepravomoćni pravorijek počiniteljima ratnih zločina Herceg-Bosne pred Haškim sudom, u Hrvatskoj će najviše pažnje izazvati nakon što Žalbeno vijeće godinu i pol kasnije, 23. listopada 2001., ukine prvostupanjske presude na dugogodišnje zatvorske braći i rođaku Kupreškić, te ih, nakon što su četiri godine proboravili u pritvoru, odmah pusti na slobodu.
Taj obrat započet će priličan niz iznenađujućih neujednačenosti u prvostupanjskim i drugostupanjskim odlukama Haškoga suda – što će svakako naštetiti ugledu te međunarodne institucije – ali i, naročito u Hrvatskoj, pokrenuti raspravu o potrebi obeštećenja optuženicima koji su nevini i po nekoliko godina proboravili u pritvoru.
Istodobno međutim, neće se čuti mnogo glasova o tome da bi obeštećenje, prije svega, trebale dobiti žrtve. Hrvatska ni na koji način nije obeštetila nijednu žrtvu Ahmića ni ratnih zločina Herceg-Bosne uopće. Nekoliko prijedloga nevladinih organizacija i aktivista za ljudska prava da to Hrvatska učini – kao što je primjerice onaj od 6. prosinca 2017., koji je inicirao Građanski odbor za ljudska prava (GOLJP) – vlasti su u Hrvatskoj ignorirale, a tako će, po svemu sudeći, trajno ostati.
Zanimljiv je međutim podatak da je odštetu od Hrvatske dobio Ante Slišković, ratni načelnik vojne sigurnosne službe SIS HVO-a, koji je 2000. bio uhićen u Hrvatskoj pod sumnjom da je suodgovoran za pokolj u Ahmićima, nakon što se nekoliko godina u Hrvatskoj krio pod lažnim identitetom.
Istraga protiv njega u Hrvatskoj je trajala šesnaest godina, da 2016. bude i službeno obustavljena. On je potom Hrvatsku tužio sudu, koji je državi naložio da mu isplati odštetu od 75 tisuća kuna.
Promatra li se nepristrano, a ne iz perspektive osobnog interesa optuženika ili sa stajališta hrvatskog nacionalizma koji želi umanjiti odgovornost za zločin u Ahmićima, nepravomoćna presuda u “slučaju Kupreškić” važna je zbog toga što detaljno rekonstruira jedan od najtežih ratnih zločina poslije Drugog svjetskog rata u Europi, ali i genezu ratnog sukoba Hrvata i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini.
Presuda prvostupanjskog vijeća u “slučaju Kupreškić” nezaobilazan je dokument za svakoga tko želi doznati više o činjenicama, ali i pravnim aspektima odgovornosti u ratu Hrvata i Bošnjaka.
Na 330 stranica, taj dokument detaljno opisuje političke uvjete, genezu i odvijanje hrvatsko-bošnjačkog sukoba, a još mnogo detaljnije sam napad HVO-a na Ahmiće 16. travnja 1993.
Pritom, raspravno vijeće još nije ulazilo u raspravu oko toga je li bila riječ o međunarodnome ili unutarnjem sukobu, premda se i u ovoj presudi već naslućuju prve naznake odgovornosti Hrvatske za rat s Bošnjacima, pa i za pokolj u Ahmićima.
“Vodstvo Hrvatske”, stoji u presudi, zajedno s HVO-om i vojnom policijom HVO-a, “uopćeno je poticalo ili bar odobravalo” “opće kampanje u dolini rijeke Lašve, čija je namjera bila da se kroz sistematski i rasprostranjeni napad postigne etničko čišćenje”.
“Razlog”, pak, “za to nasilno protjerivanje bio je postizanje teritorijalne homogenosti Hrvata. Muslimani su identificirani kao grupa koju treba protjerati.”
No, u toj presudi još nema eksplicitnih tvrdnji da je Hrvatska bila izravno angažirana u hrvatsko-bošnjačkom ratu.
“Pretresno vijeće može donijeti samo ograničene zaključke o tim aspektima opšteg konteksta, budući da se na suđenju nije razmatralo pitanje da li je postojao projekat ‘Velike Hrvatske’ niti da li se sukob između Hrvata i Muslimana može okvalificirati kao međunarodni oružani sukob.”
Štoviše, “Pretresno vijeće ne može donijeti zaključak da je postojao projekt ‘Velike Hrvatske’ ili da su u predmetno vrijeme bosanski Hrvati imali pretenzije na državnost”, a “za potrebe ovog suđenja nije nužno utvrditi da li je oružani sukob bio međunarodni ili unutrašnji”.
Neće međutim proći ni dugo – samo nekoliko mjeseci – dok tužiteljstvo Haškoga suda ne uspije dokazati tvrdnje koje u optužnicama iznosi još od 1995. godine – da je hrvatsko-bošnjački rat bio “međunarodni sukob” i “stanje djelomične okupacije”.
Napad na Ahmiće nedvosmisleno je okarakteriziran u nepravomoćnoj presudi trojici Kupreškića, Josipoviću, Šantiću i Papiću. Presuda Žalbenog vijeća taj nalaz nije osporila.
“U samo nekoliko sati 16. aprila 1993. oko 116 stanovnika Ahmića, seoceta u srednjoj Bosni, pobijeno je, uključujući žene i djecu, a njih oko 24 je ranjeno; uništeno je 169 kuća i dvije džamije. Žrtve su bili Muslimani – civili.”
Presuda citira svjedočenje međunarodnog stručnjaka za ljudska prava Payama Akhavana, koji je u Ahmićima 1, 2. i 6. svibnja 1993., petnaest dana nakon pokolja, prikupljao činjenice za specijalnog UN-ova izvjestitelja za ljudska prava Tadeusza Mazowieckog.
Razaranje Ahmića bilo je “potpuno i sveobuhvatno”, svjedočio je Akhavan. “Mislim da je od otprilike 150 do 200 kuća u selu ostalo manje od 20 koje nisu bile uništene. Razmjeri razaranja bili su veliki, bilo je kuća sa čijih se zgarišta još dimilo dvije sedmice nakon napada. A bio je tu i stvarni – opisao bih to zaista kao miris smrti u selu. Moglo se osjetiti da je pod ruševinama još bilo mnogo leševa koji nisu bili pokupljeni. U selu skoro da nije bilo žive duše, čak su i psi i mačke bili ubijeni i ležali su posvuda po putevima. U pamćenje mi se urezalo potpuno i sveobuhvatno uništenje sela i njegovih stanovnika.”
Nije bila riječ, konstatirali su suci, o posljedicama “borbene operacije”, nego o “dobro planiranom i dobro organiziranom ubijanju civila jedne etničke grupe, Muslimana, koje je izvršila vojska druge etničke grupe, Hrvata.”
“Konačni cilj tih djela bio je širenje straha među stanovništvom kako bi se pripadnike te konkretne etničke grupe zauvijek odvratilo od povratka u njihove domove.”
U trenutku napada, utvrdili su suci, u Ahmićima nije bilo vojnih postrojbi Armije BiH, “već su HVO i vojna policija u stvari iskoristili odsustvo Armije BiH kako bi izveli iznenadni napad na selo.”
“Hrvati su provodili politiku ‘spaljene zemlje’, kako bi potpomogli ostvarenje cilja da, kako je to rekao jedan od svjedoka, ‘ovim tlom više nikad ne gazi muslimanska noga’”.
“Napad je izvršen na neizrecivo okrutan način, pri čemu nisu pošteđeni životi ni žena ni djece. Sve u svemu, šteta i zlo koje su Hrvati nanijeli muslimanskom civilnom stanovništvu nisu bili usputni; to je bila primarna svrha napada.”
Istodobno, premda presuda jasno predočava da je hrvatsko-bošnjački sukob u srednjoj Bosni bio iznimno kompliciran i obostrano okrutan, suci su konstatirali kako se “optuženi ne mogu pozivati na činjenicu da su navodno i Muslimani činili zvjerstva nad hrvatskim civilima.”
Jedno od takvih zvjerstava, primjerice, jest “osobito strašna epizoda” u Miletićima, zabačenom zaseoku u brdima srednje Bosne. Ondje su, vjerojatno kao odmazdu za pokolj u Ahmićima, u travnju 1993. mudžahedini okrutno mučili i ubili petoricu mladih Hrvata. “Kao rezultat toga, većina hrvatskih stanovnika sela je pobjegla”.
Optužnica u “predmetu Kupreškić” podnesena je 2. studenog 1995. “Kad je rano ujutro 16. aprila 1993. počeo napad na područje Ahmića i Šantića, svjedok KL je živio sa svojim sinom Naserom, Naserovom suprugom Zehrudinom i njihovo dvoje djece, Elvisom (4) i Seadom (3 mjeseca). Naoružani automatskim oružjem, Zoran i Mirjan Kupreškić ušli su u kuću svjedoka KL. Zoran Kupreškić je pucao u Nasera i ubio ga.” To je dio optužbi protiv braće Kupreškić.
Optužbe se nastavljaju: “Zatim je pucao u Zehrudinu, ranivši je. Mirjan Kupreškić je polio zapaljivu tečnost po namještaju u namjeri da izazove požar. Optuženi su zatim iz vatrenog oružja ubili dvoje djece, Elvisa i Seada. Kad je svjedok KL pobjegao iz goruće kuće, ranjena Zehrudina je bila još uvijek živa, ali je na kraju stradala u požaru.”
Slične optužbe teretile su i ostalih četvoricu optuženika: progoni, ubojstva, zločini protiv čovječnosti…
Zoran, Mirjan i Vlatko Kupreškić u prvostupanjskom suđenju osuđeni su na deset, osam i šest godina zatvora. Godinu i pol kasnije, Žalbeno vijeće ukinulo je presude i oslobodilo ih, ustvrdivši da svjedoci kojima je prvostupanjsko vijeće povjerovalo nisu bili dovoljno vjerodostojni.
Za nepravomoćnu presudu Vlatku Kupreškiću, koji je osuđen na šest godina zatvora, žalbeno vijeće je konstatiralo da se “temelji na finom tkanju inidicija koje su prihvaćene kao dokaz krivice van razumne sumnje.”
Krivica ostale četvorice optuženih – Dragan Papić oslobođen je već u prvom stupnju – “utvrđena je prvenstveno na osnovu svjedočenja samo jednog svjedoka”.
Žalbeno vijeće, dakle, “bilo je suočeno s pitanjem oko kojeg se nacionalna sudstva muče vjekovima: u kojim okolnostima je razumno da se utvrditelj činjenica osloni na identifikaciju datu u svjedočenju samo jednog svjedoka.”
Nakon razmatranja iskaza svjedoka, Zoran, Mirjan i Vlatko Kupreškić oslobođeni su, jer je Žalbeno vijeće presudilo da se iskaz jedine svjedokinje – u vrijeme zločina 13-godišnje žrtve koja je tvrdila da ih je prepoznala kao sudionike ubojstva njezinog oca – ne može smatrati dovoljnim za presudu o krivnji.
Dragi Josipoviću i Vladimiru Šantiću, koji su u prvome stupnju osuđeni na 15 i 25 godina zatvora, kazne su u žalbenome postupku smanjene na 12 i 18 godina.
Danas, nalazi iz nepravomoćne presude u “slučaju Kupreškić” u velikoj su mjeri poznati, i pretjerano bi bilo tvrditi da Hrvatska negira zločin u Ahmićima: dva hrvatska predsjednika, Ivo Josipović i Kolinda Grabar-Kitarović poklonili su se pred spomen-obilježjem u tom selu-žrtvi, a istina o zločinu prisutna je činjenica u hrvatskome javnom životu.
Opet, to je daleko od dovoljnoga. Okrutnost i zloćudnost motiva za zločin u Ahmićima daleko nadilaze današnju spremnost hrvatske javnosti da se s tim činjenicama uistinu suoči. Žrtve nisu obeštećene; motivi nisu priznati; okrutnost se prešućuje; zločin banalizira.
Bude li ikada volje da se zločinačko nasljeđe Herceg-Bosne uistinu razgradi i okaje a žrtve obeštete, opsežni dokument nepravomoćne presude Haškoga suda za zločin u Ahmićima od 14. siječnja 2000., poslužit će kao jedno od nezaobilaznih uporišta.
