Kad sam igrom života i smrti došao u Švicarske Alpe, u mondenski gradić Davos, nastavio sam školovanje nakon dvije godine ratnog ruleta. Profesor njemačkog bio je starog kova, Dieter Kuprecht se zvao, već je bio pred samu penziju. Nažalost, umro je prije nekoliko godina. Kandžijao nas je opasno Mannom, Goetheom, Schillerom, Sturmom und Drangom, ali i Bertoltom Brechtom. Jedna od lektira bila je Mutter Courage und ihre Kinder. Za vrijeme školovanja, naročito u početku, najteže mi je bilo odgovarati na njemačkom, ali stari Dieter je to kužio i bio je vrlo oprezan s pitanjima koja mi je postavljao, naročito kada bismo radili neku lektiru. Da se ne lažemo, Brecht mi je bio daleko, ali je profesor Kuprecht insistirao da čitavom razredu govorim o vlastitom ratnom iskustvu i nakon što bih ja izgovorio nekoliko rečenica (više tuc-muc, jer sam tada bio tanak s njemačkim), on bi me prekidao, povezivao moju priču s Brechtom i objašnjavao da je svaki rat zlo i da je u njemu najteže sačuvati ljudskost i ne zaboraviti slijediti svoje moralne i etičke vrijednosti, citirajući ga da je „nesretna zemlja kojoj su potrebni heroji“.
U isto vrijeme, u doba mraka, Arsen Dedić objavio je album „Tihi obrt“, s pjesmom Majka hrabrost, posvećenom majci, koja je, inspirirana Brechtovom dramom, bila poput svijeće u tami. Arsen i Brecht, odnosno profesor Kuprecht, bile su moje prve asocijacije kada sam vidio korice i naslov knjige Dragana Markovine o Severini. Upravom tom godinom, 1993, Markovina započinje knjigu nazivajući je „godinom beznađa“, kad se u dalmatinskom krajoliku začuo „krik želje za normalnošću“. Taj krik odjeknuo je kroz dvije pjesme – „Cesaricu“ Olivera Dragojevića (iako se legendarni Mišo Kovač s ovim nipošto ne bi složio), koju je napisao Gibonni, i „Dalmatinku“, pjesmu koja je Severinu vinula prema velikoj karijeri. Gospa, ljubav i Hajduk bila je formula koja je u to doba (a vjerujem da je u Dalmaciji i tom podneblju ovo defaultna, zadana vrijednost) bila jača i vjerodostojnija i od Pitagorine teoreme.
Nakon što je pokorila rodnu Dalmaciju, Seve je vrlo brzo stekla nacionalni status, i ako se neko pita ko je bio Thompson prije Thompsona treba se samo vratiti u 1998. godinu, kada je hrvatska fudbalska reprezentacija osvojila treće mjesto na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj, i sve će biti jasno jer je idol nacije bila upravo Severina, a pjesma „Djevojka sa sela“ bila je glavni hit te generacije Ćirinih bronzanih fudbalera, a Markovina nas vodi kroz to vrijeme, uz objašnjenje kakva je tu bila uloga Sarajeva, kako je tkala veze s muzičkim velikanima poput Nikše Bratoša, Đorđa Novkovića i Gorana Bregovića. U formi teksta Markovina podsjeća da je i historičar i novinar prateći fenomenološki Severinin put koji nije bio samo muzički. Isto tako dolazimo i do praktično „nestalog“ Splita koji su ranije generacije upoznale kroz djela Miljenka Smoje, jer su dvije žene koje su uticale na Severinino formativno odrastanje – Miljenkova vjerna ljuba Lepa Smoje i ikona hrvatskog kazališta Mani Gotovac. Možda me danas na taj Split još uvijek najviše asociraju Viktor Ivančić, Boro Dežulović i Dragan Markovina, koji fenomenološki secira Severinine epizode života, posebno kako joj je Gotovac dala ulogu u Karolini Riječkoj i ulogu barunice Castelli. Ta uloga iz Krležinih Glembajeva posebno je naišla na osudu dijela javnosti koji je neprimjernim smatrao da pjevačica lakih nota tumači jednu od najpoznatijih ženskih uloga hrvatskog glumišta, koju su izvedbama prije nje proslavile Leposavu Belu Krležu, Enu Begović, Almu Pricu i Anju Šovagović Despot. Seve je, opet, imala podršku Mani Gotovac i samo je kratko na svojim društvenim kanalima na kritike odgovorila: „Gotovo svi oni koji pužu pred nama kasnije nas uvijek tako strahovito uzvišeno prljaju…“, Miroslav Krleža.
Severinina svaka životna faza bila je bura za sebe. Nakon političkog zaokreta koji je započeo njenim učešćem u kampanji SDP-a Ivice Račana, Seve se okreće i drugim autorima: Arsen Dedić joj piše prvu pjesmu „Sama na sceni“, te odlazi na Eurosong s pjesmom „Moja štikla“, pod mentorstvom Gorana Bregovića. Brakovi joj propadaju, izazovi sa skrbništvom nad sinom te sukobi s političkim figurama, ranije s Jadrankom Kosor, naprimjer (koja je također nakon izlaska iz politike i HDZ-a doživjela liberalizaciju uma) i Aleksandrom Vučićem, pokazuju njen aktivizam i hrabrost, i da ide u kost. Laganim korakom Markovina nas uvodi u fazu njenog života u kojoj je nadilazila konzervativnu Dalmaciju, pa i nacionalnu Hrvatsku, te je postajala jedna vrsta skupljačice liberalnih krhotina bivše Jugoslavije.
Markovina nas podsjeća da je Bregović za Severinu jednom rekao da ona ima želju da odraste. Ali zbog njene izloženosti posebno nakon curenja privatnog videa i skrbništva nad sinom Markovina konstatira tako da možda nije toliko željela da odraste, nego je prosto žudila za srećom. Iako, na prvo držanje u ruci, knjiga liči na ljetnu literaturu, pogodnu da je čitate u hladu borova, što bi rekao stari dobri Džoni Štulić, Markovina je kroz priču o Severini ustvari otkrio da je njen život jedna druga Brechtova misao koja kaže: „Ne bojte se smrti koliko neadekvatnog života.“ Severinin život je bio sve, samo ne to. Ova knjiga je i poziv da se zagledamo u ženu koja je svojim krikom za normalnošću postala važan glas u nesretnim vremenima. Uzmite ovu knjigu i otkrijte kako Severina nije samo pjevala, već živjela hrabrost, onu hrabrost koju me je na časovima njemačkog učio Dieter Kuprecht. I za kraj, i autor i glavna junakinja su ono što je i grad gdje knjigu promoviramo – Mediteran, tamo gdje, kako to piše Predrag Matvejević, duh sporije stari od tijela. Bogami, za Dragana i većinu nas Mediteranaca jest to tako, samo za Severinu nisam baš siguran. Kod nje ni duh ni tijelo ne stare.
