Prije petnaestak dana je u Sloveniji obilježena osamdeset druga godišnjica Dražgoške bitke, u kojoj je Cankarov bataljon od oko dvije stotine partizana danima žestoko prkosio deset puta brojnijim njemačkim snagama. Ova nama nešto slabije poznata vojna operacija bila je vrhunac decembarskog ustanka u okupiranoj Sloveniji i bila je ključni trenutak u popularizaciji i budućem jačanju slovenskog partizanskog pokreta.
Na obilježavanju njene godišnjice u Dražgošama se redovno okupe i političari, a nisu rijetki ni ozbiljni politički govori posvećeni borbi protiv fašizma, naročito u kontekstu današnjeg vremena. Jedan takav govor održao je glavni govornik ovogodišnje manifestacije, slovenski zastupnik u Europskom parlamentu Matjaž Nemec.
U svom istupu koji je odjeknuo i van slovenskih granica, Nemec je jasno i nedvosmisleno ukazao na ključna mjesta izazova za današnje antifašiste. Naglasak je stavio na rat u Gazi kojeg je opisao kao genocid, te je pozvao na njegovo hitno zaustavljanje.
Europarlamentarac bez dlake na jeziku
„Koliko dugo će Evropa i svijet gledati brisanje jedne nacije pred našim očima? Koliko će trajati tolerancija prema moralnoj apokalipsi, bombardovanju bolnica i izbjegličkih kampova? Dokle će Sjedinjene Države nastaviti da opravdavaju akcije izraelske politike, dok Evropska unija oklijeva sa njihovom osudom”, upitao je Nemec u Dražgoši.
Upozorio je i na opasnost rasta ekstremnih desničarskih pokreta u Europi, naročito u Njemačkoj „gdje se prave nacrti za protjerivanje miliona ljudi“, te Italiji gdje „neofašisti usred prijestolnice salutiraju sa podignutom desnicom“. Prema Nemecu, vrijeme je da se složno ustane protiv svakog, pa i najsuptilnijeg oblika promicanja isključivosti i mržnje.
Na kraju, osvrnuo se i na klimatske promjene kao posljedicu divljeg kapitalizma. „Klimatski samit u Dubaiju također je jasan pokazatelj podijeljenosti i apatije onih koji donose odluke naspram moći kapitala“, poručio je slovenski socijaldemokrata i zastupnik u klubu Progresivne alijanse socijalista i demokrata u Europskom parlamentu.
Svega dvije sedmice poslije godišnjice Dražgoške bitke, u blizini Sarajeva je obilježena godišnjica Igmanskog marša, jednog od najpoznatijih događaja iz Narodnooslobodilačke borbe naroda Jugoslavije. Procjenjuje se kako je ovom događaju prisustvovalo desetak hiljada ljudi, što ga – po riječima organizatora – svrstava među najveće antifašističke manifestacije u Europi.
Bh. progresivci bez stava
Organizator obilježavanja godišnjice Igmanskog marša je Savez antifašista i boraca narodnooslobodilačkog rata u Bosni i Hercegovini (SABNOR BiH), kojem treba čestitati na održavanju ove tradicije, ali šta je sa baštinicima lijeve ideologije u našoj zemlji i gdje su njihove poruke? Iako se prethodnih godina na Igmanu znalo naći političara i iako su na ovom mjestu znali pozirati partizanskim salutiranjem, ove godine nije bilo značajnih poruka ni saopćenja vezanih za Igmanski marš.
No, možda je tako i bolje pošto Bosna i Hercegovina odavno nema kredibilne ljevičare koji će naglas reći ono što misle, ili koji će se barem pretvarati da imaju neke principe u koje vjeruju i iza kojih će stati. Nekom koincidencijom, otprilike u isto vrijeme pada i godišnjica smrti jednog od posljednjih takvih političara koji ni po koju cijenu nisu odstupali od svojih ideala, Nijaza Durakovića, čovjeka čijim je silaskom sa čela Socijaldemokratske partije BiH umrla nada da će se ta stranka ikad razviti u savremenu socijaldemokratsku stranku poput svoje slovenske sestre koju u Bruxellesu predstavlja Matjaž Nemec.
I dok Nemec nema problem otvoreno kritizirati poziciju EU po pitanju rata u Gazi, njegove bosanskohercegovačke kolege kalkulantski šute po ovom pitanju, tek se stidljivo oglašavajući o sukobu u čije središte prije pedeset godina Duraković nije imao problem lično otići. Tako, dok se obilježava podvig za kojeg se neizostavno veže sjećanje na desetine partizana kojima su promrzli udovi amputirani bez anestezije, brojne bh. progresivce kao da drži zavjet šutnje o djeci koja preživljavaju amputacije naživo u dvadeset prvom stoljeću, kako se ne bi slučajno ugrozila šansa za kakvu poziciju u Vijeću Europe i gdje li već.
Ako i pustimo Palestinu kao isključivo moralni lakmus i nešto gdje bh. antifašisti ne mogu puno učiniti, pogledajmo šta se dešava u zoni njihovoj odgovornosti i naslijeđem antifašističke borbe za zemlju ljudi jednakih prava za sve njene narode i narodnosti. Dok su partizani – na čijim se spomenicima uvijek spremno uslikati sa kakvim vijencem – ginuli za slobodu nijemo ili s pjesmom umjesto jauka, njihovi wannabe nasljednici nemaju problem sve odluke prepustiti nečemu što bi po partizanskim mjerilima predstavljalo stranu vlast.
Šteta novca bačenog na vijence
Tako se oni koji bi barem verbalno trebali biti za neki oblik države svih njenih naroda i narodnosti, radnih ljudi i građana jednakih u pravima danima raspravljaju o tome da li jesu ili nisu za rješenje po kojem bi u Bosni i Hercegovini nečiji glas vrijedio više od glasa nekoga drugog. Sama činjenica da takva rasprava postoji i da bh. progresivci u njoj učestvuju sama po sebi predstavlja poraz svega što antifašizam predstavlja i bačen novac na sve one silne vijence za antifašističke fotografije na Instagramu.
Jednako tako, osvrnemo li se i na ono što je Nemec govorio o klimatskim promjenama možemo postaviti pitanje – kakav je odnos onih u bosanskohercegovačkoj politici koji sebe smatraju antifašistima prema današnjem izazovu zaštite čovjekovog okolišta i kako tretiraju ovaj izazov naspram moći kapitala? Za odgovor ne treba ići dalje od Vareša i sramne ekspedicije lidera bh. progresivnih stranaka onim sramnim vozom uz naručenu medijsku pompu kakvu je na ovim prostorima izazivao još jedino poznati Plavi voz.
No, bez ikakve jugonostalgije i posmatrano isključivo sa aspekta odnosa prema resursima vlastite zemlje, onaj koji se vozio u Plavom vozu bi vjerovatno streljao sve koji su učestvovali u prepuštanju njenih rudnih bogatstava stranom investitoru. Ako je neko mislio da u prethodnoj rečenici nakon riječi „stranom“ slijedi riječ „okupatoru“ nije daleko od istine, pošto u današnje vrijeme investicija i okupacija često u praksi djeluju kao sinonimi.
U svakom slučaju, oni koji su ginuli u Dražgoši bili bi obradovani porukama koje se sa mjesta njihovog stradanja čuju osamdeset dvije godine poslije. Što se Igmanskog marša tiče, za njegove učesnike se konačno može reći da su izgubili rat, jer iako su plodovi njihove borbe debelo obesmišljeni devedesetih, zvaničan poraz nastupa tek sada. Možda su početkom devedesetih izgubili državu za koju su se borili, možda su još ranije izgubili bratstvo i jedinstvo u koje su vjerovali, ali tek sada je došlo vrijeme kada se više ništa od ideja zbog kojih su pregazili igmanski snijeg ne može prepoznati u riječima i djelima onih koji se njima diče. Od sve antifašističke baštine ostali su samo folklorni kazani graha, dvije-tri borbene pjesme, kalendari sa Titovim likom, vijenci na spomenicima i slike na Instagramu.
