Antitijela

Praznici imitiraju oazu pored koje se pružaju nepregledne pustinje trajanja. U njima postmoderni feudalizmi i robovlasništva isušuju supstancu čovjeka, pružajući mu tek puki privid suverenog raspolaganja sopstvenim krvotokom. Praznici su časovi kada se ponovno smijemo jer je takav, naprosto, običaj. Ta, ko bi se usudio i pomisliti kako smo nekoć zaista bili stvoreni za pravu ljubav.

Foto: tačno.net

Mozgovi betonirani degeneracijama ne misle o dolazećim generacijama;

okamenjena srca ne kucaju poput pravih.

Bjelodano je: naša tijela postaju antitijela, naši geni – antigeni.

Obrat je to što ga medicina bestijalnog kapitalizma još nije objasnila,

pošto, k’o zmija noge, sakriva istinu o sopstvenoj istoriji.

* * *

Duše su u prinudnom izgnanstvu iz ovostranog; oči više ne prepoznaju nosača.

Rascjep je nepreskočiv, metež izvjestan, a prognoza involucije dalekosežna.

Tekstura se formira na porazu većine i premoći „šačice odabranog jada“.

Patriciji, iz perspektive orla, posprdno promatraju plebs – lovinu u perspektivi miša.

Politički prozelitizam tjera na gađenje i povraćanje poslije svakih izbora.

Topovske salve zaglušuju proteste pacifista.

Municiju i drogu neštedimice razdjeljuje polusvijet u brendiranim odijelima.

Po njihovom dirigovanom diktatu iznova napadamo sami sebe i unaprijed se predajemo.

Omnibus nestanka srednje klase postaje isuviše bolan za razboriti um.

Siromaštvo je dijagnoza većine živih – empatija je slabost koju emaniraju nikogovići.

Zaista, koliko nas se može pronaći u definiciji zdravlja Svjetske zdravstvene organizacije?*

Mantri punoj lafine u kojoj smo svi redom bolesni – bez mogućnosti izliječenja.

* * *

Kleptokratija je ćilim pun moljaca rasprostrt ispred sehare sa skupocjenim šovinizmima.

Fraktura zemljine kugle je otvorena i neprestano krvari,

a nigdje svjetski poznatog traumatologa što umije zbrinuti weltschmerz.

Hommage našem dunjaluku je odavno napisan, samo što još uvijek nije pročitan naglas.

Može li pojam rekapitulacija promijeniti bilo šta u ovim dezorijentiranim životima?

Ili smo, ipak, bespovratno kapitulirali i šaptom pali pred najezdom krupnog kapitala.

* Weltschmerz („Svjetska bol“) je izraz nastao u prelazu 18. na 19. stoljeće. Označavao je kolektivni osjećaj žalosti i bespomoćnosti zbog nemogućnosti poboljšanja svijeta.

* Zdravlje je stanje potpunog fizičkog, psihičkog i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti i iznemoglosti.

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
Omer Ć. Ibrahimagić

Omer Ć. Ibrahimagić

VIŠE IZ KATEGORIJE
VEZANI ČLANCI
Jako je važno je li fokus neke kulturne politike na poticanju čitanja ili poticanju kupovanja knjiga. Ne razlikovati ova dva cilja znači odmoći onima koji...
On nije bio samo pjesnik, esejist ili mislilac, već i egzemplar nečega čemu bi ljudsko biće trebalo težiti – netko tko je, uz neprestanu zagledanost...
Konformizam može koštati gubitka individualnosti i dati jednostrani pogled na stvarnost, a umjetnost može dati ono što nismo ni svjesni da nam nedostaje. Kreativni čovjek...
I fotografija i glazba imaju sposobnost pretvoriti ljude u putnike kroz vrijeme. Ne postoji čovjek koji ne može posvjedočiti njihovoj moći da nas vrate u...