Foto: šg
KAPETANOVINA
U ovoj sobi stičeš nova čula
I glas iz nevidljivih telefona
Navješćuje dolazak Metatrona;
Mrmljaš sibilski poput somnambula.
Pa i to smeđe karirano ćebe
I neonska svjetiljka s plafona
Čine da bolje razumiješ Platona
No što je on razumio sam sebe:
U svakoj želji duša je htjela
Kušajuć s dedžalskog tabernakla
Od paklenog raja i rajskog pakla –
Samo da se oslobodi tijela.
Svijet primiren pod žezlom Magoga
Opčinjen je božanskim bez Boga;
I priroda je cvjetni plašt izvezla
Da kažu: „Prekrasna je, jer je zla.“
DEZINKARNACIJE
(Vanitas)
I
Na kraju sedmice kućnog oporavka
Od jutros već je duši prostranije,
Ko da su netom uklonjeni zidovi
Između spavaće i dnevnog boravka;
Usrdnošću prečasne Uranije
Najzad su primljeni moji virdovi
Pa kao da sam sazidao novi kat –
Duša je tijelu pouzdan advokat.
Jutarnje sunce izoštrava rubove,
Fotošopira zebnje na licima.
Kaligula isprobava otrove
Na osuđenim zatočenicima.
Probudila se Trnova Ružica
I isto joj vreteno u rukama,
Avaj, sad je stogodišnja starica
Zalud joj princ sa zlatnim jabukama.
Iz konzervi i sa radio stanica
Monasi iz Rableove Teleme
Sa plakata i novinskih stranica
Preprodaju nam lažne meleme:
Matična tkiva pobačenih fetusa,
Nad-duše vrlih bosnopitekusa.
Cestom se valja internetska larma,
Ritmuju se plemenska karma i darma;
Još od vremena Starijeg Plinija
Mudrost nikad ne bješe jeftinija.
Neko mari za profesorsku togu,
Neko da ga partija uhljebi –
Nije se jedan okrenuo Bogu
Tek kada se zgadio sam sebi.
II
Čahure meleka promiču pločnikom
U trenu što je posljednji a prvi,
Vijek u vijeku umotan se mrvi,
Zadovoljstvo bez sreće zvižduće nikom;
Ćutimo u svakom šamaru buržuja
Sve boli potlačenih od iskona,
Iz džepova da nas ne drmne struja
Priručnih mozgova od silikona:
„Ujka Sem u svom evropskom haremu
Ne begeniše nižu vazalsku spremu.“
I među svakidašnjim zaludima
Kobna je i strasna veza okovna
Onog naviknutog da jede govna
I tog što vazda sere po ljudima.
III
Pod vitražima mirotočivima
Došaptavaju mi sijede glave
Da progledam s fensi sočivima
Od kojih oči bivaju keltski plave:
Bez dodira diram nedodirljivo
Da prvi Izvor izviri iz vira,
Sa vidljivog svlačim snovidljivo
Dok zjena se širi ispod vizira.
Priznajem, bolje mi je išla askeza
Dok bijah ko skinut s platna Velaskeza:
Junak što nakon prve trećine filma
Sam iznova ispisuje scenario
Uzdignut nenadnim ozarenjem ilma
U drugi bi film rado ispario;
Glavom i bradom neoplatonista,
Od vrata naniže – jošte lenjinista
Nevoljan da služi za šićar nacije
Kojoj su suđene dezinkarnacije.
Odbija me sve što privlači druge:
Od tehno glazbe bježim ko od kuge;
I taj ugljenik iz mojih ćelija
Katkada čađ, katkad grafit iz olovke
Mogao bi bit dijamant što sija
Il’ moćna nanocijev džinolovke –
Da gatam iz slika božanskog nesvjesnog
Nevidnoj zvijezdi nebesja velesnog.
Jer ne čekah Smrt nego Djeda Mraza
I godinama sakupljah žetone
Od nepravdi, uvreda i omraza –
Besplatne boljke čuvah ko kupone.
Nek uđe u zapisnik džinskih sidžila:
Nijedna me sreća nije usrećila.
Jer kako iz sutre puti Bramaputra –
Nebeske se dveri ključaju iznutra.
IV
I juniorske „životne trenere“,
Spisatelje-spasitelje, prevashodstva
Odložiše, propisno, u kontejnere
Jahvina moralna računovodstva,
Poput onih misirskih majstora
Što oslikaše zidove grobnica
Za mrtve i nesmrtne, iza zastora,
Ne za klijente tuzemnih čarobnica.
Al’ još gledam kroz njihove naočnjake
Kada razaznajem vampirske očnjake.
Bijah od one sorte gubitnika
Čije su i muke sasma beznačajne,
Nedostojne gromkih lamenta bitnika
Za čitaoca skoro bestrzajne,
Nevažne da se zapišu u teku:
Kad svoju kožu dadoh pod hipoteku.
Pa ako se za raj nisam istakao –
Mogu makar prodžarati pakao.
Sadašnji tren vrluda ispod pera,
Preskače me poput kuglice flipera
I stara rana, iz rata, skorena
Ostala je uvijek otvorena.
I kad činih dobro, ne bijah dobar –
To znaju mi i lubina i drob,
No, da ne kažu da sam sam svoj grobar
Pred Hermesom živ sam stupio u grob;
I poznao Tota, no ne postah Tot
Jer se više držah po strani kao Lot.
Dugo je trebalo da se utuvi
Šta je sve nedolično u futuwwi.
Ne znadijahu ni božanski glasnici
Pod šifrom pismena u poslanici,
A od enohijanskih objava s neba
Svak razumije koliko mu treba.
V
Još prate me glasovi dalgadžija
Iz Kluba usamljenih Sandžaklija;
U loži se koškaju dede i nane
Sa očeve i sa majčine strane.
Proklet da ištem više no što mogu
Uzemlji me, šapćem iz prikrajka
Od starina savremenom Bogu
I ezan zaleluja poput barjaka;
Merjem, moja Muza ćutanja mi baja
U sjenci gromom isklesanog Sinaja
Da zatrepere strune moje lire
Na njezinu ariju bez riječi;
Da njima obgrlim sazviježđe Libre –
Da i stijena tužaljkom zaječi;
Da kleknem i prislonim usnu s bismilom
Uz skut ogrtača što za njom se vuče
Ko dječak što jeca u majčino krilo
Nakon što prijeki otac ga istuče.
