Uistinu je fascinantno kako ni po čemu posebne osobe, potpuni bezveznjaci, u našim životima postave svoju monumentalnu neophodnost. Neophodnih je za naš život istinabog, i ranije bilo, ali nikada u ovolikom broju i nikada bezvezniji ljudi nisu bili toliko nametnuti kao u zadnjih deset godina. Od kada nam je najmilijeg bezveznjaka.
Svoju intenzivnu potrebu da budu nametnuti, bezveznjaci upražnjavaju svakodnevno i na neki način svi smo postali ambivalentni prema njima. Ti infantilni pozeri iz nekog meni potpuno nejasnog i opskurnog razloga daju sebi za pravo da upravljaju našim životima iako su po definiciji obični službenici, i to još vrlo kratkog službeničkog vijeka.
Smiješno, naravno, postaje kada bezveznjak naiđe na drugog bezveznjaka na brvnu pa odjednom njihova bezveznost dobije dimenziju prenaglašene muškosti koja je zapravo karikatura muškosti, jer kada se bezveznjaci sretnu, sve se svede na onu narodnu “tko nas, bre, zavadi?”
Smiješno prestaje biti kada me bezveznjak uvjerava kako nikada nisam bolje živio i kako je to isključivo bezveznjakova zasluga. To vrijeđanje zdravog razuma posebno iritira jer ne spadam u osobe isprane memorije niti u životu sve uzimam zdravo za gotovo. Ako trošiš, kao zadužen birokrat za taj posao, moj novac i novac europskih fondova, pa to prikazuješ kao osobni uspjeh tebe i tvoje stranke, ti si za mene izuzetno neuspješan bezveznjak, jer me osim što posao obavljaš neuspješno, još i zajebavaš. Kako li se samo lako bezveznjaci uspinju društvenim ljestvama gazeći sve pred sobom bez imalo pristojnosti i srama. Zato i jesu bezveznjaci. Pristojnim je i kulturnim ljudima ta predatorska potreba strana i odbojna.
Fascinantno je, naravno, da imamo u pravilnim vremenskim intervalima takve umišljene bezveznjake koji drže da je iza njih potop, a mi kao društvo nismo više mlada demokracija. Tridesetgodišnje je iskustvo s bezveznjacima na vlasti veliko vremensko razdoblje i ne mogu se oteti dojmu da živimo jedan poprilično neuspješan projekt koji se zove Hrvatska.
Da vam pojasnim što mislim, drugim riječima – mi smo kolektivno kao narod u čekanju. Čekanju da se nešto popravi, i mi konačno uhvatimo priključak s uljuđenim svijetom što nam stalno nekako izmiče pred nosom. Tad diskontinuitet koji živimo najbolje vidimo kod naših umirovljenika. Naših očeva i majki pomirenih sa sudbinom da ih još čeka samo smrt u zemlji koju su sanjali, a koja ih je neumitno izdala. Čekali su strpljivo trećinu svojih života da ponovo počnu živjeti kao ljudi, kako su živjeli prije bezveznjaka, ali jebiga.
I šta sad? Sad kad više nema vremena za njih?
Kako, naravno, još ne razmišljamo o mirovini, starosti i smrti jer se toga bojimo, tješimo se kako će se stvari uskoro popraviti, tj. kako ćemo umjesto sadašnjih bezveznjaka uskoro sigurno izabrati neke pametnije ljude koji će nam osigurati dostojnu starost.
Osnovni je problem, držim, u samoj strukturi države koja je od početka bez dubokih strukturalnih i dugoročnih reformi, jer svaki novi bezveznjak kreće ispočetka, s mjesta na kojem je stari bezveznjak završio. Pokazalo se u ovih trideset godina da jednostavno nismo u stanju izgraditi pravedno društvo dostojno čovjeka, za što je zaslužan i sam naš mentalitet bezveznjaka koji je ropski, sluganski i koji državne institucije smatra svojom osobnom imovinom.
Bezveznjaci, dakle, mogu nama upravljati jer smo im to dopustili, a oni svoju ograničenost pravdaju našom voljom. Nitko, naravno, od bezveznjaka ne vidi dalje od sebe i svoje koristi, a kako su bezveznjaci najniže vrste jer im je takva ambicija, najniža razina stvarnosti jedino je što i vide.
Često znam slušati kako su bezveznjaci “odlijepili od stvarnosti”, ali moramo shvatiti da njihova stvarnost i naša nisu iste. Da biste mogli shvatiti tuđu stvarnost, tj. stvarnost u kojoj se nalaze naši umirovljenici i svi mi koji živimo u njihovoj Nigdjezemskoj, morate imati usađenu razinu empatije i morala.
Kako bezveznjaci sirotinju ne vide, već vide Hrvatsku u kojoj se nikada nije živjelo bolje, možemo s pravom zaključiti kako su naši bezveznjaci na vlasti lišeni takvih osobina – dakle empatije, morala i prosudbe. Njihovo svakodnevno hvalisanje i neophodnost da upravljaju nama, naziru još psihosomatskih bolesti, no meni je najzanimljivije nepoznavanje stvarnosti u kojim još nisam načisto.
Radi li se o stvarnom invaliditetu ili o običnoj karakternoj impotenciji koja nas dovodi do zastrašujuće misli da nama ne vladaju obični bezveznjaci već bezveznjaci najgoreg tipa. Dakle patološki lažovi, kleptomani i razbojnici najniže vrste.
Kako vidimo, a nije nam puno ostalo da vidimo, progledamo i djelujemo, normalna nam starost izmiče jer od nas zahtijeva egzistencijalnu hrabrost da se odupremo bezveznjacima i djelujemo sada i odmah. Nemamo, naime, još puno vremena u ovim životima koji su nam ostali u njihovom “survivoru” u kojem živimo.
Bojim se samo novih bezveznjaka koji će nas opet prevesti žedne preko vode i nakon godinu ili dvije izvijestiti kako su dubinske reforme nemoguće jer smo kao društvo postavljeni naopako od samog početka, i kako su njihovi prethodnici bezveznjaci napravili nepopravljivu štetu.
Osobno držim kako nam ne trebaju novi bezveznjaci koji će nas izvijestiti kako im trebaju još barem nove četiri godine da poprave štetu jer nama ne trebaju nesposobni i nekompetentni, već odlučni i hrabri ljudi koji su u stanju iznova podijeliti karte, rezimirati sve i proglasiti stečaj RH.
Pa sve ispočetka. Od prvih milijuna pa dalje, no to se naravno nikada neće dogoditi i od lijepih želja pristupit će se kozmetici države kao i do sada. Imamo lijepi i našminkani leš koji parfimiramo da ne smrdi. Ignoriranje truleži naš je svakodnevni zadatak.
No ono što me brine čak više i od novih bezveznjaka nešto je što se duboko izopačilo u svima nama u ovih trideset i kusur godina. Brine me način na koji nam više ne smeta tuđa starost i neimaština kao da ona jednom neće postati i naša. Ti znakovi nisu dobri i produkt su višegodišnje nezdrave atmosfere kojoj smo izloženi od bezveznjaka.
Kada sagledamo stvari iz tog ugla, više ne drži vodu priča kako vas ne zanima, kako vam se sve gadi i kako ste apolitična osoba. Tom dosadašnjem obliku otpora bezveznjacima sada je konačno odzvonilo i vi ste, kao i ja uostalom – suučesnik. Saučesnik u jednom propalom projektu koji se perpetuira i koji nas, kako čujemo, uvjerava da nikada nismo bolje živjeli.
Što nam je, dakle, činiti?
Kako je izvjesno da će nam na scenu stupiti novi bezveznjaci, a ovi stari otići u bespuća povijesne neozbiljnosti, kao ljudi moramo poraditi prvo na sebi. Moramo ponovo pronaći empatiju, ljudskost, poštenje i samilost.
Na taj način izostajemo kao saučesnici i, ako ništa, postavit ćemo jasnu granicu između nas i bezveznjaka. Njihov je rok trajanja ograničen, kao i njihovi limiti, ali naš nije. Ako treba, rušimo ih svake godine dok jednom konačno ne prepoznamo u nekom poštenje, moral i hrabrost. Jer oni su na koncu bezvezni činovnici koje mi biramo i plaćamo. Njihov posao nije da nas uvjeravaju kako živimo najbolje ikada, već je njihov posao da nam svima vrate vjeru da je za ovoga života možda to i moguće.
Ako već ne živimo kao ljudi, pokažimo im da to još uvijek jesmo.
