I
U nizu nastupa protekle sedmice jedan istaknuti političar vladajuće većine i ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine iznio je spektakularne tvrdnje o postojanju strane agentske mreže u Bosni i Hercegovini, koja djeluje unutar opozicionih struktura u Sarajevu. Ministar je, kako prenosi Oslobođenje, između ostalog rekao:
“Postoje imena koja su zapisana da su radila za KOS, a i dalje rade za isti interes. Ona danas donose štetu, bliska su donošenju odluka, u kabinetu predsjednika SDA i danas to rade. Ona su spona između velikosrpskih interesa i domaćih klovnova, populista i galamdžija, koji vjerovatno ruše sistem koji brane BiH. Ona imaju svoje ćelije, ona su domaći izdajnici.”[1]
Isti zvaničnik u svoj “argumentacijski” niz uvezao je nekoliko pojava: kritiku imenovanja Ivana Vukoje za sudiju Ustavnog suda, “napad na Sud BiH” tvrdnjama iz SDA da je bivši federalni premijer osuđen nevin, te navodno rušenje OHR-a, izričito spominjući u tom kontekstu i otvorenu press konferenciju u organizaciji “Kruga 99” i grupe intelektualaca, koji su na taj način izrazili protest protiv miješanja Visokog predstavnika u slučaj Kovačević pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu. Kombinirajući sve ove disparatne slučajeve u jednu cjelinu sistematičnog djelovanja – iza koje stoji ni manje ni više nego KOS (Kontraobavještajna služba u sastavu bivše JNA) – ova je naracija dobila svoj tipični konspirološki karakter. Ona se naslanja na niz uglavnom nedokazanih tvrdnji korištenih u međusobnom obračunu bivših oficira Armije BiH i pripadnika policijskih službi koje su djelovale za vrijeme rata, a u kojem su akteri jedni druge optuživali da su radili za agresora. Konspirološka pripovijest, da bi ostavila dojam autentičnosti, često se temelji na nekim navodnim dokumentima, koje je spominjao rečeni političar, dodajući da je te informacije dobio, između ostalog, od stranih političara i obavještajnih struktura, ulazeći u paradoks da, optužujući druge kako su strani obavještajci, sam sebe predstavlja kao nekog ko plasira inostrane obavještajne podatke. Jedan drugi paradoks sastoji se u tome da je isti visoki funkcioner, koji očito računa na raširenu kulturnu amneziju naše javnosti, i koji danas optužuje svoje političke konkurente da rade za velikosrpske interese, još nedavno snažno lobirao za tzv. Otvoreni Balkan, politički projekt koji je osmislio predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, predstavljajući se tako, da malo zaoštrimo metaforiku, ne kao tajni nego javni agent “srpskog sveta”. Portal Klix 9. 5. 2023. prenio je njegovu izjavu:
“Priča o ‘Otvorenom Balkanu’ kao nekom ‘Srpskom svetu’ je neka politička intriga u kojoj je to ‘Srpski svet’ – svi Srbi u jednoj državi. Koliko u toj potencijalnoj državi bez granica, regionalnoj saradnji imamo muslimana, Bošnjaka, da li je neko računao? Znate li koliko ima – više od pet miliona, naglasio je.”[2]
No kako je pokazao njemački anglista i kulturolog Michael Butter u svom standardnom djelu o konspirološkim pripovijestima, unutrašnja logička proturječja u zavjereničkom se narativu zamagljuju tobožnjim senzacionalnim “otkrićima” o mračnoj ulozi nekih centara moći. Isto tako, tok historije u takvim pričama obično se imaginira kao kontroliran i proračunat od tih famoznih centara, zanemarujući neke zakonitosti općih društvenih i kulturnih procesa te potpuno isključujući slučajnost kao važan faktor povijesnog zbivanja, o čemu je pisao njemački historičar Reinhart Koselleck, ali i i britanski historičar Christopher Clark u svojoj knjizi Mjesečari, koja već u naslovu podcrtava značajni udio kontingencije, odnosno onog famoznog “sticaja okolnosti” u izbijanju Prvog svjetskog rata. Kao što je još davno pokazao američki publicista Richard Hofstadter, prevlast konspirološke naracije u diskursu ukazuje na paranoidno stanje svijesti, na individualnoj ili kolektivnoj razini.
II
I tu nam se valja osvrnuti na prethistoriju ove, nazovimo je tako, “KOSovske priče” kao inačicu zavjereničkog narativa, koji obično dobija na zamahu u vremenu krize i destabilizacije. Uzmimo primjer iz kasne faze SFRJ. Naime, početkom osamdesetih godina 20. stoljeća u bivšoj Jugoslaviji pojavljuju se gotovo istovremeno dvije knjige, koje su u široj javnosti aktualizirale temu o kojoj se iz različitih razloga dotad zvanično veoma malo govorilo u ozbiljnim krugovima. Godine 1983. u Splitu, u ediciji Crkva u svijetu, katolički povjesničar Ivan Mužić prvi put objavljuje svoje djelo Masonstvo u Hrvata, a novinar Zoran Nenezić 1984. knjigu Masoni u Jugoslaviji 1764-1980, u izdanju Narodne knjige u Beogradu[3]. Obje knjige, iako nominalno iskazuju znanstvene ambicije, očito su pisane za širu publiku, pa su u veoma kratkom roku doživjele više izdanja postajući neslužbeni jugoslavenski bestseleri. Obje su publikacije imale prilično slabo skrivene političke implikacije, koje su zasigurno pogodovale njihovom uspjehu, a koje su se ogledale u tezi da su masoni (hrvatski ili srpski, zavisno od perspektive autora) odsudno oblikovali političku historiju Jugoslavije.
Ova dva izdanja otvorit će ili “akademski” legitimirati već tinjajuću sklonost ka okultnom, koja će se posebno razbuktati u drugoj polovici 80-ih godina, ulazeći u neslužbenu koaliciju i s drugim fenomenima kasnih osamdesetih, prije svega s porastom kulturnog i političkog nacionalizma. Ovaj mistički ili okultistički obrat jugoslavenske diskurzivne povijesti, koji se odigrao sredinom osamdesetih godina 20. stoljeća, zasluživao bi inače posebnu i puno opširniju analizu, jer se može pretpostaviti da je izvršio podzeman, ali ogroman utjecaj na preobražavanje tadašnjeg kulturalnog imaginarija, u kojem se događaju dalekosežne epistemološke promjene. Jedna od najznačajnijih jeste raspadanje realsocijalističkog racionalizma. On će se sve više pretvarati u isprazan govor, u okoštale fraze, koje su izgubile sposobnost da oblikuju stvarnost. On će se još najduže održati u zvaničnoj politici, ali će, prema analizama Dejana Jovića, najkasnije u drugoj fazi djelovanja Slobodana Miloševića, nakon 1986, postepeno ustupati mjesto jednoj legitimacijskoj bazi, koja u toj fazi više neće imati puno veze sa socijalističko-samoupravnim modelom govora, a koja je sažeta u sintagmi “dešavanje naroda”. Već sam ovaj izraz, ubrzo pretvoren u parolu antibirokratske revolucije, predstavljat će kapitulaciju socijalističkog narativa progresa te priznavanje, pa čak i favoriziranje iracionalne dimenzije povijesti, koja se jezgrovito zgušnjava u bezličnom glagolu “dešavati”.
III
Nova struktura kolektivne imaginacije, koja će sredinom osamdesetih godina doprinijeti urušavanju socijalističkih naracija, porodit će, ili revitalizirati, i jedan možda i odsudni i djelotvorni modus mišljenja, koji ima veoma dugu tradiciju, a redovito se javlja u vremenima destabilizacije diskursivnog poretka: narativ zavjere. Središnji dio narativa zavjere uvijek je neki konspirološki scenarij, koji podrazumijeva “tekstualne modele interakcije, koji se pored svih razlika (…) uvijek odlikuju jednom zajedničkom karakteristikom: oni opisuju, tumače i objašnjavaju događaje, konstelacije i razvoje u socijalnim, političkim, privrednim, znanstvenim, umjetničkim i drugim kontekstima kao rezultat tajno dogovorenog i koordiniranog djelovanja personalnih aktera.”[4] Porijeklo ovog narativa seže daleko u prošlost, može se prepoznati u mitovima i biblijskim pripovijestima te u brojnim političkim akcijama tokom historije, no njegova tekstualna frekventnost, medijska disperzija i politička djelotvornost doseže vrhunac krajem 18. i početkom 19. stoljeća, u vrijeme Francuske revolucije. Prije svega, u to se doba finalizira i kodiranje narativne matrice, koja će nakon toga uglavnom u svojoj strukturi ostati ista. Ona će svoju završnu formu dobiti u historiografskoj naraciji Augustina Barruela i njegovoj intepretaciji Francuske revolucije kao sveobuhvatnoj i dugo pripremanoj masonsko-jakobinskoj zavjeri “protiv trona i oltara”[5], prepoznajući u idejama prosvjetiteljstva i slobodnog zidarstva o slobodi, jednakosti i bratstvu filozofske, a u djelovanju iluminata prije izbijanja Francuske revolucije praktične dokaze o postojanju velike i sveobuhvatne zavjere protiv političkog, društvenog i duhovnog poretka, na kojem se zasnivalo staro, predrevolucionarno društvo.
Kao i kod nastanka svakog modernog mita, tako je i u zavjereničkom narativu od ključnog značaja momenat prefiguracije, koji je u kontekstu političke retorike iscrpno analizirao Hans Blumenberg[6]. Pritom se neki događaj iz prošlosti recipira kao najava ili potvrda nekog savremenog zbivanja, recimo u slučaju preklapanja datuma (npr. Bitka na Kosovu i Sarajevski atentat) ili nekog drugog stvarnog ili prividnog afiniteta. Ovdje valja naglasiti da uspjeh zavjereničkog narativa počiva na njegovoj pripovjedačkoj plauzibilnosti, zaokruženosti forme i izraženoj autentifikacijskoj dimenziji; veoma rijetko uspijevaju one pripovijesti koje su potpuno izmišljene, puno su uvjerljivije i djelotvornije one koje počivaju na prefiguraciji i konstrukciji autentičnosti, koja se makar djelimično oslanja na historijske činjenice, dakako, uglavnom istrgnute iz konteksta. Američki teoretičar književnosti Theodore Ziolkowski u zavjereničkoj pripovijesti naglašava još i fascinozum tajnovitosti, odnosno zavodljivost arkanskog, koji se po njegovom mišljenju temelji na “bazičnom ljudskom impulsu da se pridruži tajnama, da bude uključen u posebnu grupu koja ima privilegiranu informaciju o bilo kojoj temi koja ga se tiče, svejedno je li riječ o vladi, finansijama, sportu, umjetnosti ili religiji.”[7] Ta prirodna čežnja za sudjelovanjem u tajni nalazi svoj izraz u obrnutoj operaciji: razotkrivanju tajne, u kojoj sudjeluje pisac i čitalac konspiracijske literature, naročito onda kad se zvanično ne radi o fikciji, nego faktualnim tekstovima i iskazima, kao što je onaj s početka ovog osvrta. Sa zavjereničkim narativom u neposrednoj je vezi “paranoidni stil” mišljenja i pisanja, koji je analizirao spomenuti Richard Hofstadter u eseju objavljenom u Harper’s Magazinu davne 1964. godine[8], s posebnim osvrtom na netom minulu eru makartizma. Hofstadter pritom ukazuje na neke osnovne elemente zavjereničkog diskursa: na konstrukciju neprijatelja kao oličenja svekolikog povijesnog pa i metafizičkog zla, kao i na problematičnu figuru renegata, bivšeg masona ili jezuita. U tom renegatu donekle možemo prepoznati i današnji tip zviždača ili bivšeg pripadnika političke grupacije koja se optužuje za konspirativno djelovanje, koji će sad, nakon što je napustio zločinačko društvo u kojem je dugo boravio bilo zbog vanjske prisile, bilo zbog zablude, razotkriti najdublje tajne mračnih projekata, koji se pripremaju daleko iza očiju javnosti. Taj nam model renegata savršeno potvrđuje i naš uvodni primjer, kao i mnogi drugi primjeri u kojima bivši članovi nekog političkog kruga izlaze sa spektakularnim raskrinkavanjem dojučerašnjih prijatelja i saboraca, od kojih su uglavnom odvajali zbog razočaranja ili neuzvraćene ljubavi (uzgred budi rečeno, o tom motivu neuzvraćene ljubavi u našoj politici mogao bi se napisati poseban ogled).
IV
Posljednjih decenija zavjerenički narativ mogao se pozicionirati na gotovo idealtipski način, jer se u njemu povijest uvijek iščitava kao niz zavjera protiv vlastite nacije, etničke grupe ili političke grupacije, uglavnom sve do nekog trenutka oslobođenja, pri čemu valja voditi računa da su nosioci zavjere i nakon tog trenutka neprestano aktivni. Otkad je (ponovo) izbio na površinu političkog diskursa osamdesetih godina, narativ zavjere više se nije povlačio iz javne retorike (post)jugoslavenskih zajednica, nego se, naprotiv, razgranao i učvrstio u paronoidnom političkom diskursu, u različitim verzijama, mada uvijek gotovo identične strukture, pa možda danas čak predstavlja i novu normalnost, no normalnost koja se očito odlikuje krajnje rovitim diskurzivnim poretkom, u kojem prevladava strah i osjećaj ugroženosti. Dodatni problem u prevladavanju konspirološkog diskursa predstavlja notorna historijska činjenica da svakako postoje konkretne zavjere (mada uglavnom ograničene na manji broj ljudi), da nesporno postoje i realne špijunske mreže, da postoji destruktivno djelovanje i razni oblici hibridnog ratovanja. Zbog toga se činioci u javnom prostoru i odlučuju na ovakvu spekulativnu retoriku: ona zamagljuje činjenice i zbunjuje javnost. Umjesto toga, valja raditi na tome da se diskurs pomjeri u sferu razmatranja konkretnih politika, činjenično potkrijepljenog djelovanja i interesa. Tako bismo se možda mogli istrgnuti, da parafrazimo naslov jedne od najpoznatijih naših konspiroloških knjiga, iz mentalnih “kandži” konspirološke svijesti.
