Brano Vuković: “Legenda Veleža, Jadranko Topić je naredio Petru Zeleniki ubistvo mojih roditelja”

Nacional je pretprošlog tjedna došao u kontakt s Branom Vukovićem, 55-godišnjim Mostarcem koji od 1992. živi u Regensburgu u Njemačkoj i koji je ekskluzivno za Nacional iznio rezultate vlastite istrage ubojstva svojih roditelja Luke i Divne Vuković te dviju starijih rođakinja u siječnju 1993. u Mostaru, zločina koji su bosanskohercegovačke institucije potpuno zanemarile. U noći s 8. na 9. siječnja 1993. mostarski bračni par Luku i Divnu Vuković i njihove starije rođakinje Desu i Ljubicu, iz njihove kuće u mostarskom naselju Rudnik odvele su nepoznate osobe, a kuću potom minirale. Luka Vuković bio je istaknuti Mostarac, po nacionalnosti Srbin, ali svoju nacionalnost nije isticao, a protivio se i režimu Slobodana Miloševića. Sudbina ubijenih Mostaraca nije bila poznata sve do 2008. kada je obitelj od anonimnog pošiljatelja dobila nacrtanu shemu puta do jame pored Mostara u koju su bačena njihova tijela. Za pravosudna tijela Bosne i Hercegovine počinitelji zločina nepoznati su i danas, ali Brano Vuković proveo je vlastitu istragu te od 2021. u već nekoliko navrata javno iznio dio svojih saznanja o odgovornima, za koje je je uvjeren da su iz vrha HVO-a u Mostaru. Sada, međutim, za Nacional je prvi put opisao cjelovitu rekonstrukciju organizacije i tijeka tog okrutnog četverostrukog ubojstva nevinih civila, hrvatsko-srpskog bračnog para i njihovih dviju rođakinja, iznoseći bez zadrške imena ljudi koje smatra odgovornima. Jedna od najdramatičnijih tvrdnji Brane Vukovića, koji je odgovornost rekonstruirao na temelju dokumenata koje je pribavio te razgovora s upućenima iz pravosudnog sustava i iz krugova bliskih onima koje smatra odgovornima, jest optužba da je ubojstvo Luke, Divne, Dese i Ljubice Vuković, po nalogu ljudi koje je smatrao nadređenima, organizirao Petar Zelenika, prvi zapovjednik HVO-a u Mostaru, današnji utjecajni blizak prijatelj predsjednika HDZ-a BiH Dragana Čovića i predsjednik Udruge organizatora otpora HVO-a u BiH.

“Uvjeren sam, i stojim iza te izjave, da je Petar Zelenika organizirao ubojstvo mojih roditelja Luke i Divne Vuković te dviju starijih rođakinja, Dese i Ljubice Vuković, u noći s 8. na 9. siječnja 1993. godine. Zelenika tu nije bio nalogodavac, nego operativac-organizator. Postojale su tri razine hijerarhije: izvršitelji-ubojice, operativci-organizatori i nalogodavci. Zelenika je bio operativac, a Jadran Topić Ćela nalogodavac. Da se ubojstvo priprema, znali su još i Dika Slezak, Jadranko Prlić, Neven Tomić i Jasmin Jaganjac, jer su se te noći kad su moji roditelji odvedeni, a naša kuća minirana, kartali u kući Dike Slezaka nekih 150 metara zračne linije od naše kuće, zaštićeni dvojicom stražara, koji su u to ratno vrijeme neprestano, 24 sata sedam dana u tjednu, čuvali kuću Dike Slezaka. Naprosto nije bilo moguće da netko od tih stražara ne vidi kako u našu ulicu, koja je mala i kratka, dolaze vojna vozila i blokiraju je te izvode ljude iz naše kuće”, rekao je za Nacional Brano Vuković.

Zanimljivo je da su Brano Vuković i Petar Zelenika prije četiri godine, 2021., u dva navrata u Mostaru razgovarali o ubojstvu Vukovićevih roditelja. Taj sastanak organizirao je, na Vukovićevu molbu, bivši pravoslavni svećenik u Mostaru Radivoje Krulj.

“Našli smo se u dvoru pravoslavne crkve u Mostaru. U to vrijeme imao sam 51 godinu, baš kao moj otac kada je ubijen. Jako sličim na oca, svi to kažu. Kada me je Zelenika ugledao, problijedio je. Skrušeno mi je pružio ruku: ‘Joj, Brano, primi moju sućut, sve znam…’ Počeo je nesuvislo govoriti, kako je zaštitio Srbe u gradu, kako je spasio ovog, onog… Rekao je da su njegovo ime koristili i pljačkali po gradu. Šutio sam. Zelenika je stalno govorio, prepadnut, ruke su mu se tresle. Ničim izazvan, rekao mi je: ‘Znam ja da su tebi govorili da sam to ja uradio, ali to su laži.’ Ja kažem: ‘Da, govorili su mi, ali sad tu sjedimo da mi kažeš…’ Dao mi je broj telefona: ‘Ja sam za tebe Pero, možeš me nazvati kad hoćeš’, rekao je. Ja ga pitam: ‘Pero, tko je Splićo?’ Taj Splićo, Tihomir Burić, bio je među onima koji su odveli moje roditelje. Zelenika se presjekao i rekao tihim glasom: ‘A, to je Tiho…’ Koji dan kasnije zvao je Krulja i pitao možemo li se sastati još jednom, pa smo se opet našli. Tada mi je rekao koga smatra odgovornim za ubojstvo mojih roditelja, ali svi su ti ljudi tada već bili mrtvi. Rekao je da je zapovjednik brigade bio Maka Radić. A ja kažem: ‘Nije Maka Radić, već Ile Vrljić.’ ‘E, pa ne znam, jedan od njih dvojice’, odgovorio je Zelenika. Ja mu kažem: ‘Imam saznanja da je Zdravko Zadro zvani Čkara minirao kuću.’ On kaže: ‘To je moguće jer su imali garažu u kojoj su pravili eksplozive. Ja sam tu auto popravljao nekoliko puta.’ Ali najvažnije što mi je Zelenika rekao jest da je spreman pred sudom iznijeti i potvrditi sve što zna. ‘Neka me samo SIPA zovne, ja ću sve potvrditi’, rekao mi je. Rekao mi je još da je u noći kada su moji roditelji odvedeni bio u Konjicu na pregovorima s muslimanima. Pa kako se trideset godina kasnije možeš sjećati gdje si bio u noći s 8. na 9. siječnja 1993.?! Uvjeren sam da pokušava da ‘pegla’ sve to – bio je jako ljubazan prema meni”, kazao je Brano Vuković Nacionalu.

Nacional je proteklog tjedna Petra Zeleniku suočio s optužbama Brane Vukovića, a on je odbio svaku odgovornost za otmicu i ubojstvo obitelji Vuković. “Ta tema je za mene završena. Meni je žao Luje. Zna Brano da kod mene ima uvijek otvorena vrata”, kazao je Zelenika Nacionalu. Potvrdio je da je u Mostaru o tome razgovarao s Vukovićem. “Rekao sam mu ono što sam u ono vrijeme saznao iz policije, da je Vuković s obitelji otišao iz Bosne i Hercegovine. Ali ne znam, ja sam od tih vremena operiran. Sve što sam znao, rekao sam i Brani i sudu i nemam nikakvih više izjava”, kazao je Petar Zelenika. Na konstataciju da je bio zapovjednik HVO-a u Mostaru pa da bi zato morao znati što se dogodilo, odgovorio je da je zapovjednik bio do kolovoza 1992., ali ne kasnije. Na tvrdnju da postoji dokument Službe za sigurnost HVO-a iz ožujka 1993. u kojemu se eksplicitno tvrdi kako je on organizirao ubojstva Srba u Mostaru 1992. godine, Zelenika je odgovorio: “Što je sve o meni napisano… U Haagu postoji dokument da sam ja zapovjedio ubojstvo tristo Srba, a ja sam tristo Srba spasio. Malo se raspitajte kod Srba tko je spasio sve Srbe iz Bogodola 1992. godine. Pišite i o toj temi. A izmišljene priče… To neka odgovaraju ovi što su lagali, dolazili ovdje, pljačkali, ubijali… To je druga tema. Neću u tome sudjelovati, ima Vojna policija, to možete tražiti tamo, a od mene nema riječi.”

Kada smo ga suočili s tvrdnjom Brane Vukovića da mu je rekao kako je spreman svjedočiti pred sudom kako “Dika Slezak mora znati što se dogodilo”, odgovorio je, donekle nedosljedno: “Otkud ću ja znati što je Slezak radio? Ja s tim stvarima veze nemam. Saznao sam za to 2008. Da sam prije znao, ja bih pokrenuo. Lujo je bio prijatelj moj. Kafu smo skupa pili. Tetka njegova je djecu moju porodila.”

Na ovome mjestu treba podsjetiti tko je bila mostarska obitelj Vuković i što im se dogodilo. Luka Vuković zvani Lujo, rođen 1941. u Mostaru, sedamdesetih je godina bio voditelj podružnice Končara u Mostaru. Brano Vuković, Lukin sin rođen 1969., ponosno ističe kako je njegovu ocu nadređeni bio Ante Marković, posljednji jugoslavenski premijer i proslavljeni direktor Končara. “Otac je svake godine putovao u Zagreb gdje je, s voditeljima drugih poslovnica, osobno Markoviću podnosio izvještaj”, rekao je Brano. Luka Vuković je 1978. godine s jednim prijateljem kupio zemlju u mostarskom naselju Rudnik, gdje su obojica odrasli, pa su tu, prema projektu sarajevskog arhitekta Keme Hrustanovića, sagradili restoran Koštana koji je otvoren, sjeća se Brano, “desetak dana poslije Titove smrti”. Restoran je vrlo brzo postao naširoko poznato mjesto koje su svi zvali „Kod Luje“. Posao je krenuo toliko dobro da je Luka Vuković, koji je u početku planirao restoran voditi uz svoj glavni posao, uskoro shvatio da mora odabrati pa se odlučio za restoran.

“Kad se opraštao od Končara, Ante Marković mu je rekao: ‘Lujo, ti se uvijek možeš vratiti. Ti si naš stari i pouzdani radnik.’“ Deset godina, od 1980. do 1990., restoran Kod Luje izvanredno je radio, učinivši Luku Vukovića, uz njegov prethodni posao uglednog Končarova električara, poznatim u cijeloj Hercegovini, “sve do Metkovića”, reći će Brano Vuković. Lukina supruga, ekonomistica Divna koju su zvali Seka, rođena 1948., nije bila ništa manje omiljena: radila je kao računovotkinja u mostarskom Medicinskom centru Dr. Safet Mujić. Njih dvoje podigli su dvojicu sinova: Branu, rođenog 1969., i Momčila, Momu, rođenog 1971. Nikada u obitelji nisu isticali činjenicu koja će im poslije 1990. odrediti sudbinu: da je Lujo bio Srbin, a Divna Hrvatica. Smatrali su se, prije svega, Mostarcima, a tako su odgojili i svoje sinove: skladna obitelj koja je živjela u miru i poštovanju sa svim susjedima i cijelim svijetom.

Kada su u BiH poslije 1990. krenule nacionalne podjele, Lujo Vuković odupro se neugodnom pritisku Srpske demokratske stranke (SDS) da joj se priključi. “Okanite me se, neću u tome sudjelovati”, govorio je. Jednom je iz restorana istjerao ljude koji su ga uvjeravali da je Milošević vođa svih Srba. „Meni Milošević da bude šef?! Pa o čemu vi pričate? Pa taj čovjek ima samo stan i jednu polovnu Ladu u Beogradu i neki je bankovni činovnik, a ja ovdje zapošljavam trideset ljudi! O čemu govorite? Napolje iz restorana!“ vikao je. Kada su Hrvati vidjeli da se Lujo odbio priključiti SDS-u, 1992. nevoljko su mu ponudili da se priključi HVO-u jer je obitelj živjela u dijelu Mostara u kojem su Hrvati bili u većini. “Ja ću vam se odmah priključiti i žrtvovat ću život ako treba – ali njih dvojicu”, pokazao je na sinove, “nikome ne dam. Oni neće ratovati ni za koga”, odlučno je rekao. Uz pomoć poznanika iz HVO-a Luka je 1992. svoju dvojicu sinova poslao u inozemstvo. Ni jedan ni drugi nikad se nisu vratili: s obiteljima žive u Regensburgu. Luka i Divna ostali su u Mostaru. Potkraj 1992. upozorili su ih da bi im bilo najbolje da odu jer im “rade o glavi”. “Mi smo Mostarci i nikome ništa loše nismo učinili. Ovdje je naša kuća i naš dom. Ne idemo nikamo”, rekli su. U noći s 8. na 9. siječnja 1993., tijekom policijskog sata, odveli su ih iz kuće s rođakinjama Desom i Ljubicom Vuković, koje su u blizini živjele same pa su tih ratnih dana zbog ratne nervoze i straha noćile kod njih. Kuću su minirali. Obitelj petnaest godina nije znala što se dogodilo s tih četvero ljudi. Petnaest godina nakon zločina, obitelj je 2008. primila anonimno pismo s detaljno nacrtanom shemom i putokazima do mjesta na kojemu je četvero članova obitelji Vuković ubijeno i bačeno u jamu. Godinu kasnije njihova su tijela ekshumirana iz jame Bahtijevica u Gorancima kod Mostara. Brano i Momčilo Vuković svoje su roditelje pokopali u Mostaru, a tijela rođakinja Dese i Ljubice ležala su trinaest godina u mostarskoj mrtvačnici dok ih Brano Vuković 2021. napokon nije pokopao na groblju u Mostaru. No za njega to nije bio kraj: nikada se nije pomirio sa zločinom. Proveo je vlastitu istragu, obavivši time posao svih pravosudnih institucija u Mostaru i BiH, koje su pokazale totalnu, potpunu indolenciju i nezainteresiranost.

Brano Vuković ovako je Nacionalu predstavio ključne nalaze svoje istrage: “Imam relevantne podatke, koje sam pribavio iz Državne agencije BiH za istrage i zaštitu, SIPA. Ubojstvo mojih roditelja pripremalo se mjesecima. To je saznao Dika Slezak, današnji veliki hercegovački tajkun čija je kuća 150 metara od naše. Pretpostavljam, ali nisam siguran, da je Slezak poslao neke ljude da upozore mog oca i kažu mu da sa suprugom ode iz Mostara, jer im se radi o glavi. Tada smo brat i ja već bili u inozemstvu. Ali i otac i majka odbili su otići. ‘Mi smo Mostarci, nikome ništa nažao nismo učinili i nećete nas istjerati odavde’, zajedno su rekli i ostali.“

Brano Vuković je nastavio: „U noći s 8. na 9. siječnja 1993., nakon što je počeo policijski sat, u kući Dike Slezaka sastali su se Slezak, Jadranko Prlić, Jadran Ćela Topić, Neven Tomić i Jasmin Jaganjac, tadašnji zapovjednik HVO-a u Mostaru. Kartali su se, uz zaštitu dva tjelohranitelja, od kojih je jedan bio van kuće, a drugi u kući. Ta dvojica, od kojih se jedan zove Zoran Čuljak, a drugi Srećko Gvozdanović, koji je istodobno bio i vozač Jadranka Prlića, u SIPA-i tijekom istrage dali su oprečne izjave: Zoran Čuljak je rekao da je bio sam sa Slezakom u kući i da ništa nije vidio, a drugi je svjedočio da su bili ljudi koje sam spomenuo i da ih je on služio. Slezak je potvrdio tu drugu priču. I dok se oni kartaju, pred našu kuću, oko 150 metara zračne linije od Slezakove, dolazi više vozila i blokiraju našu ulicu. Stražar ispred Slezakove kuće morao je u to vrijeme, noću, za policijskog sata, vidjeti ta vozila. Pred našu kuću staje vojno vozilo, ‘kampanjola’ ili Pinzgauer. Vojnici ulaze u kuću i izvode moje roditelje i rođakinje Desu i Ljubicu. Eksplozija je odjeknula u 1.10 iza ponoći. Jedan od te dvojice Slezakovih tjelohranitelja u SIPA-i je dao izjavu da ih je ‘eksplozija izbacila iz stolice’. Deset minuta kasnije pokupili su se i otišli, a tjelohranitelj je svjedočio da ih je osobno razvezao kućama. Sutradan ujutro Prlić, Slezak i Jadran Topić došli su u stožer HVO-a, u kojemu je vladao opći metež jer se pročulo što se dogodilo, a to je bilo prvi put da je minirana kuća u kojoj se živjelo. Dotad su se uglavnom minirale prazne srpske kuće. Svi su bili uznemireni osim Prlića, Slezaka i Topića. Dakle, oni su znali i nadzirali što će se dogoditi”, tvrdi Brano Vuković. Nedugo nakon toga, nastavlja Vuković, “moja baba otišla je kod Slezaka, za kojeg se znalo da je ‘bog i batina’ u gradu. Pronašla ga je u ilegalnoj kafani koju su zvali ‘ustaška postaja’. Rekla mu je: ‘Odgovori, gdje su mi djeca?’ ‘Ne znam, tog dana bio sam u Zagrebu. Da sam bio tu, to se ne bi desilo’, odgovorio joj je. To sam vjerovao gotovo dvadeset godina”, kazao je Nacionalu Brano Vuković.

U potvrdu odgovornosti Petra Zelenike, Brano Vuković Nacionalu je opisao situaciju za koju također tvrdi da je autentična jer ju je doznao od izvora bliskih istrazi. “U dijelu Mostara koji se zove ‘Centar dva’ postojala je kafana u koju su dolazile te ratne ubojice. Jedne noći, poslije ubojstva mojih roditelja, sredinom siječnja 1993., tu su sjedili Tihomir Burić Splićo, jedan od vojnika koji su odveli moje roditelje i Zoran Čuljak, jedan od tjelohranitelja Dike Slezaka koji je kobne noći bio u vanjskom osiguranju Slezakove kuće i kasnije dao lažni iskaz da je bio sam sa Slezakom u kući. Bio je tu i Pero Zelenika te još nekoliko svjedoka. Zelenika je rekao Splići: ‘Odradi mi ono.’ Ovaj mu kaže: ‘Daj mi napismeno.’ Zelenika mu na to opsuje mater: ‘Šta napismeno, rekao sam ti, odradi mi ono!’ Burić mu na to kaže: ‘Neću, nisi mi ni za Luju platio.’ To je bio njihov žargon: za ‘ubiti čovjeka’ govorilo se ‘odraditi’”, tvrdi Vuković.

Osim tog događaja, Zelenikinu umiješanost u ubojstva 1992. godine u Mostaru Vuković argumentira i dokumentom u koji je Nacional dobio uvid. Riječ je o dokumentu Sektora za sigurnost Odjela obrane HVO-a od 9. ožujka 1993. godine s brojem 02-4/1-463/93 i naslovom “Informacija o ubojstvima, nestancima i protjerivanju osoba srpske nacionalnosti”. U tom dokumentu navode se imena dijela ubijenih, ali ne i imena Luke i Divne Vuković. Navodi se, međutim, znakovita tvrdnja: “U svezi postojanja jame u Gorancima u koju se ubacuju osobe srpske nacionalnosti, raspolažemo saznanjima da je u istu, do sada, ubačeno oko 60 osoba.” Riječ je o jami iz koje su 2009. ekshumirana tijela Luke, Divne, Dese i Ljubice Vuković. U tom dokumentu eksplicitno se navodi, među ostalim, i ovo: “Spisak osoba za protjerivanje utvrđen je od Petra Zelenike i Rade Bošnjaka, a isti je dostavljen Željku Džidiću ‘da preko svojih ljudi to odradi’”.

Brano Vuković o svojim je saznanjima o tim događajima dosad javno svjedočio četiri puta. Na mostarskom portalu tačno.net prvo je “Svjedočanstvo o ubojstvu mostarske obitelji Vuković”, u formi snimljenog intervjua koji traje oko 35 minuta i dostupan je na YouTubeu, a objavljen je 16. veljače 2021. godine. Potom je, u razmaku od dvije godine, Brano Vuković istom portalu dao još tri pismena intervjua: 21. kolovoza 2021. intervju pod naslovom “Branko Vuković Brano: Nalogodavci neće mirno spavati”, 19. siječnja 2022. razgovor naslovljen s “Mostar je grad nečiste savjesti” te posljednji, 27. veljače 2023., s naslovom “Mostar je grad u kome je laž legalizirana”. U tim je svjedočanstvima Brano Vuković prikazao dio slike o kojoj je sada prvi put cjelovito svjedočio u Nacionalu, iznijevši još imena, naročito neposrednih izvršitelja ubojstva. Premda je video od 16. veljače 2021. do sada pregledan više od sto tisuća puta, a svi ti materijali i dalje dostupni, do danas nije bilo nikakve opipljive reakcije ni iz jedne pravosudne institucije u BiH. Isto se dogodilo i nakon što je Nacional u ponedjeljak, 22. srpnja, Tužiteljstvu BiH koje vodi glavni tužitelj Milanko Kajganić, županijskom tužiteljstvu Hercegovačko-neretvanske županije koje vodi tužitelj Zdenko Kovač te Državnoj agenciji za istrage i zaštitu SIPA u Sarajevu kojoj je direktor Darko Ćulum, poslao pitanja o tome jesu li istražili ubojstvo obitelji Vuković, jesu li protiv osumnjičenika ikad podnesene kaznene prijave te je li podnesena optužnica. Do zaključenja ovog broja Nacionala odgovor smo dobili samo od Tužiteljstva BiH, iz čijeg su nam Odjela za odnose s javnošću u petak, 26. srpnja, odgovorili jednom rečenicom: “Predmet koji se vodi protiv nepoznatih osumnjičenih, a odnosi na oštećene osobe koje navodite u upitu, rješenjem Suda BiH je dana 30.01.2023. godine, proslijeđen na postupanje Kantonalnom sudu u Mostaru.”

Pri svemu tome, valja znati da ubojstvo obitelji Vuković nipošto nije jedini nerazjašnjeni zločin počinjen u Mostaru 1992. godine; štoviše. Koliki je jaz između onoga što bi se lako moglo provjeriti s jedne strane i zataškavanja sa službenih razina s druge strane, najbolje prikazuje svjedočenje samog Brane Vukovića, iz njegova intervjua za tačno.net od 27. veljače prošle godine: “Zadnja informacija u navedenom predmetu, prema sudu BiH je upućen prijedlog za prijenos vođenja postupka na procesuiranje Kantonalnom sudu i tužiteljstvu Hercegovačko-neretvanske županije u Mostaru. To znači, doslovno prevedeno, da se slučaj zataškava sa svih strana i svim mogućim sredstvima. Meni je svejedno gdje se vodi postupak, u Sarajevu ili Mostaru. Moja saznanja o ubojstvu mojih roditelja i Dese i Ljubice Vuković vežu se za stalno ista imena. Jadrana Topića Ćelu smatram prvim odgovornim za ubojstvo, a Ilija Ile Vrljić je bio zapovjednik 3. Cimske bojne (kasnije je to prešlo u brigadu čiji je zapovjednik bio opet Ile Vrljić) iz čijih su redova bili i ubojice mojih roditelja. Sva ta saznanja proslijedio sam u SIPA-u Mostar, Tužiteljstvo BiH, MUP-u BiH i svojim odvjetnicima u BiH i Regensburgu u Njemačkoj”, kazao je Vuković te nastavio:

“Godine 2022. bio sam na obilježavanju 30 godina od zločina na Uborku, tu je ubijeno 114 civila, Bošnjaka i Hrvata. Ubili su ih pripadnici srpskih paravojnih formacija uz pomoć JNA i Crvenih beretki. Nitko još nije odgovarao za taj zločin. Osim familija ubijenih, nitko ne radi ništa po tom pitanju. To je sve jako stresno i bolno, stvarno ne znam kamo to sve vodi. U Mostaru se još traga za preko 200 nestalih ljudi, pouzdano znam da se veliki broj njih krije u kopu Vihovići. Pojavio se svjedok, za sada anoniman, koji tvrdi da su tamo odvoženi ubijeni ljudi, i to kamionima Parkova, komunalnog poduzeća iz Mostara. Uskoro bi trebalo istražiti kop Vihovići, ja znam da postoji mogućnost da se jezero isuši. Veliki dio nestalih se nalazi u tom jezeru.” Na pitanje što bi trebalo učiniti da se ostvari pravda, Brano Vuković je odgovorio: “Situacija u Mostaru, a i u cijeloj BiH je šizofrena. Žrtve se dijele na ‘vaše’ i ‘naše’. Narod permanentno na izborima bira nacionaliste, a oni onda plaše neuki narod ovim drugim, istovremeno međusobno surađuju na zataškavanju zločina, jedni drugima izlaze u susret. Kako inače objasniti slučaj s Uborkom, 114 ubijenih civila, a još nitko nije procesuiran, preko 200 nestalih Mostaraca, a nitko ne zna što je s njima. Ubojstvo pripadnika Armije BiH uhapšenih u Vranici, dugogodišnji cirkus od suđenja, bijeg glavnog aktera Željka Džidića u Hrvatsku. I na kraju ubojstvo mojih roditelja i Dese i Ljubice Vuković. Sva dokumentacija je u tužiteljstvu, a ništa se ne događa. Osim toga, Mostar je grad u kojem je laž legalizirana. Građani Mostara šute o zločinima, a znaju tko je što radio. Ubojice se slobodno šetaju po gradu. Nitko neće da se miješa u svoj posao. Stvarno ne znam što poduzeti. Ja živim u normalnoj, pravnoj i uređenoj zemlji i znam koje su prednosti života u takvoj zemlji. A da u BiH šačica bijednika drži u šahu cijeli grad, pa ako hoćete na kraju i cijelu državu, stvarno mi nije jasno.”