Prije četiri godine objavili smo prvo svjedočanstvo Branka Vukovića Brane o ubistvu njegove familije – majke Divne Seke i oca Luke Luje, te starica Dese i Ljubice Vuković, koji su ubijeni i ubačeni u jamu na putu za selo Gorance u blizini Mostara. Trideset dvije godine nakon ubistva njegovih roditelja i miniranja porodične kuće u januaru 1993., Brano Vuković još uvijek traga za pravdom. Zvanične istrage pokrenute za ovaj ratni zločin su obustavljene.
Podsjećamo, šesnaest godina nakon ubistva njegovih roditelja Brano Vuković dobio je anonimno pismo i rukom nacrtanu mapu s lokacijom jame u koju su mu roditelji bačeni nakon likvidacije. Od tog trenutka Brano Vuković na osnovu zvaničnih dokumenata i izjava svjedoka sklapa sliku o zadnjim momentima života svojih roditelja, ali i egzekutorima, kao i naručiocima ovog zločina.
U intervjuu sa Branom Vukovićem razgovaramo o radu pravosudnih institucija, „curenju“ informacija iz Tužilaštva Hercegovačko-neretvanskog kantona, izjavama svjedoka, pritiscima, ali i nalogodavcima i izvršiocima jednog od stotina ubistava građana Mostara za vrijeme rata sa jasnim ciljem zastrašivanja i etničkog čišćenja.
Nakon vaših medijskih istupa šira javnost je saznala za detalje ubistva vaših roditelja. Nakon skoro deceniju Tužilaštvo BiH je proslijedilo predmet Tužilaštvu HNK-a, koje je pokrenulo istragu vezano za ubistvo četiri člana porodice Vuković. Možete li nam reći u kojoj fazi je istraga?
Istraga je pokrenuta u septembru prošle godine. Saslušana su dvojica osumnjičenih – Željko Prskalo zvani Veja i Dražan Buntić zvani Mesar te trojica u svojstvu svjedoka, i to Zoran Čuljak, Srećko Gvozdanović i Jadran Ćela Topić.
Željko Prskalo i Dražan Buntić su negirali da su počinili zločin. Zoran Čuljak (kurir vozač Dike Slezaka) opet se zapleo prilikom iskaza, nije mogao da objasni razliku u iskazima 7. 2. 2018. i 9. 10. 2024. Rekao je da se ne sjeća šta je prethodno govorio.
Jadran Ćela Topić je rekao da ne zna zašto se njega povezuje sa ubistvom mojih roditelja i Dese i Ljubice Vuković jer je on bio civilna vlast u Mostaru za vrijeme rata i nije imao nikakvog uticaja na vojne operacije. Rekao je još da je moga oca Luku Vukovića Luju samo površno poznavao i da ga nije sreo na ulici nekoliko dana prije miniranja naše porodične kuće. Jadran Ćela Topić je izvrsno poznavao moga oca, a i sreo ga je nekoliko dana prije nestanka mojih roditelja i miniranja naše kuće.
Dakle, Jadran Ćela Topić laže.
Srećko Gvozdanović, inače vozač Jadranka Prlića i tjelohranitelj Dinka Slezaka, jedini je dao iskaz koji ima smisla. Istraga protiv osumnjičenih trenutno je obustavljena zbog nedostatka dokaza, ali se može svakog trenutka pokrenuti čim se pojavi novi dokaz ili svjedok. Ratni zločin ne zastarijeva.
Mostar je veoma specifično okruženje s obzirom na dešavanja devedesetih godina, kao i na činjenicu da su „gospodari života i smrti“ iz tog perioda i danas u ovom gradu pozicionirani u vrhu društveno-političkog života. U takvom ambijentu gdje informacije „cure“ iz Tužilaštva smatrate li da je moguće procesuirati odgovore za ratne zločine?
Moram biti iskren, jako je teško procesuirati odgovorne za ratne zločine u Mostaru. Nalogodavci ratnih zločina, u ovom slučaju pripadnici samog vrha HDZ-a/HVO-a Mostara, pozicionirali su se jako visoko u hijerarhiji vlasti (Tužilaštvo, MUP…), tako da se istraga permanentno opstruira. Ja sam lično zadovoljan radom Tužilaštva (tužilac i saradnici), ali ipak ljudi koji rade na ovom predmetu su usamljeni i stalno ih se ometa u radu jer iz samog Tužilaštva izlaze informacije koje ne bi smjele doći do osumnjičenih. Uvjerio sam se da u SIPA-i i Tužilaštvu HNK-a postoje ljudi profesionalci koji jako dobro rade svoj posao, ali kao što rekoh radi se o pojedincima u sistemu koji je korumpiran.
Vi ste imali susrete sa tadašnjim pripadnicima samog vojnog i političkog vrha, prvenstveno sa Petrom Zelenikom, nekadašnjim zapovjednikom odbrane grada Mostara. Da li ste uspjeli doći u kontakt sa Dinkom Dikom Slezakom jednim od ključnih ljudi u Mostaru u ratnom periodu?
Sa Dinkom Slezakom Dikom nisam ni pokušavao da se sastanem. Zadnji put sam ga sreo u Makarskoj 1997. godine, pravio se da me ne vidi, što mi je tada bilo jako čudno jer me odlično poznaje. Tek puno kasnije sam saznao pravu istinu o sastanku u njegovoj kući te kobne noći po moju porodicu, gdje su se sastali on, Jadranko Prlić, Jadran Ćela Topić, Neven Tomić i Jasmin Jaganjac. Srećom postoje iskazi dati u SIPA-i Tužilaštvu, dakle originalni dokumenti o prisutnosti vrha HDZ-a/HVO-a na mjestu zločina, to jest u neposrednoj blizini. U posjedu sam iskaza svjedoka koji tvrdi da su auta Nevena Tomića i Jadranka Prlića bila parkirana ispred kuće Dinka Dike Slezaka cijelu tu noć do šest sati ujutro, kada je vozač došao po njih i odvezao ih.
U neformalnim razgovorima spomenuli ste da ste imali ponudu da se vidite sa osobom za koju smatrate da je izvršila egzekuciju vaših roditelje. Da li ste otišli na taj sastanak?
Tačno, ali nisam otišao na sastanak. Osjećam se kao Hasan Nuhanović, jednostavno ne mogu razgovarati sa nekim ko mi je ubio roditelje, ne mogu sjediti za istim stolom s njima.
Niz informacija koje su ključne u ovom predmetu dobili ste od svojih izvora, ali i iz zvaničnih dokumenata. Prema vašem dosadašnjem iskustvu, da li u Mostaru postoje ljudi koji su danas spremni da svjedoče o dešavanjima iz devedesetih godina?
To i jest problem, postoje ljudi koji su spremni reći šta znaju, ali anonimno. Niko ne želi da se izlaže opasnosti. Međutim, ima tu nešto još gore, ako bi neko istupio i javno progovorio, on bi bio potpuno isključen iz društva, tome ne bi bilo više mjesta u Mostaru. Prilikom razgovora u Tužilaštvu utvrđeno je da se anonimne dojave, koje sam dobio, potpuno slažu sa činjeničnim stanjem. U posjedu sam jako bitnog dokumenta, svi koji su saslušani u SIPA-i i Tužilaštvu (osumnjičeni i svjedoci) potvrdili su da su poznavali Tihomira Burića zvanog Splico, da je bio narkoman, da je pljačkao stanove i imao svoju grupu sa kojom je išao na izvršavanje određenih zadataka, najvjerovatnije po naređenju tadašnjih vojnih zapovjednika grada Mostara (iskaz Dinka Dike Slezaka).
U posjedu sam i dokumenta (krivična prijava) koji tereti Petra Zeleniku i njegovog sina Antonija Zeleniku u slučaju „Tropikana“. Dalje, odvjetnik Petra Zelenike, izvjesni Raguž, tvrdi da Petar Zelenika nije nikada imao nikakav direktan kontakt sa Tihomirom Burićem Splicom, a meni lično je Petar Zelenika rekao da je poznavao Burića. Čudno je sve to, da jedan narkoman radi po Mostaru šta mu je volja a da niko nije reagovao.
U svojim medijskim istupima u više navrata ste jasno targetirali nalogodavce i izvršioce ovog zločina. Da li ste zbog toga bili izloženi određenim pritiscima?
Ne, nisam bio izložen nikakvim pritiscima, osim što je Petar Zelenika prijetio da će me tužiti. Iskreno se nadam da će to i učiniti, pa da se napokon vidimo i na sudu, ali ovaj put onom pravom.
Sa ove vremenske distance, vjerujete li da će odgovorni za ovaj ratni zločin kao i niz drugih ubistava u Mostaru biti procesuirani?
Teško mi je to reći, stvarno ne znam. Ja ipak mislim da se jako puno učinilo, sve što sam izjavio stojim iza toga. I da sam imao bilo kakve sumnje sad ih definitivno nemam. Ljudi koje sam spomenuo i koji su sjedili te kobne noći u kući Dinka Dike Slezaka su nalogodavci, na čelu sa Jadranom Ćelom Topićem. Petar Zelenika je poslao Tihomira Burića zajedno sa Željkom Prskalom Vejom i Dražanom Buntićem Mesarom (četvrti N. N.) na našu adresu, tada ulica Put prekomorskih brigada 122, a Zoran Čuljak, moj prvi komšija, u to sve bio je involviran.
Nakon odvođenja mojih roditelja i Dese i Ljubice Vuković kuća je minirana od strane Zdravka Zadre Čkare, koji danas živi u Mostaru i dostupan je organima gonjenja.
