Odgoda otvaranja pregovora Bosne i Hercegovine s Europskom unijom, dok EU istodobno počinje pregovarati s Ukrajinom i Moldavijom a Gruziji dodjeljuje status kandidata, debakl je diplomacije hrvatskog premijera Andreja Plenkovića.
U srijedu, 14. prosinca, Europsko vijeće – najviše tijelo EU, u kojemu su šefovi država ili vlada članica EU – odlučilo je Gruziji dodijeliti status kandidata za članstvo i otvoriti pregovore s Ukrajinom i Moldavijom. Istodobno, Europsko vijeće odlučilo je da će pregovori s BiH biti otvoreni kada zemlja “postigne nužan stupanj usklađenosti s kriterijima za članstvo”, kako je to, u poruci na X-u, bivšem Twitteru, formulirao predsjednik Europskog vijeća Charles Michel. Koliko smo to puta dosad samo čuli…
Odmah valja pozdraviti odluku o snažnijem povezivanju Europe s Ukrajinom, Gruzijom i Moldavijom. Ako je Europska unija uistinu ono što tvrdi da jest, zajednica vrijednosti demokracije i ljudskih prava, EU ima odgovornost prihvatiti i zaštititi zemlje koje joj se žele pridružiti. Europska odgovornost biva tim važnija u vremenima poput ovih, kada je Rusija samu sebe, masovnim napadom na Ukrajinu 22. veljače 2022. – ali ne samo njime – sebe isključila iz perspektive potencijalnog rusko-europskog demokratskog zajedništva. Samo, što je s Bosnom i Hercegovinom? Zašto je ona još jednom, po tko zna koji put, ispuštena iz tog novopronađenog europskog osjećaja solidarnosti?
Činjenice su neumoljive: svim trima zemljama kojima je EU u srijedu dodijelila status kandidata ili otvaranje pregovora, Rusija je, izravno ili neizravno, okupirala dio teritorija, i to obrascu vrlo sličnom onome koji je u bivšoj Jugoslaviji poduzeo miloševićevsko-karadžićevski ratni stroj. U Gruziji, Putinova Rusija je 2008. vojno okupirala Abhaziju i Južnu Osetiju, dvije gruzijske pokrajine s ruskom većinom koje su proglasile autonomiju još 1991., nakon što je Gruzija proglasila samostalnost i odvajanje od SSSR-a. Većina država svijeta nije priznala Abhaziju i Južnu Osetiju, ali Rusija čini što može da to promijeni, pa su ih, osim Rusije, u međuvremenu potiho priznale, na primjer, Venecuela, Nikaragva, Sirija – a možete biti sigurni da i Milorad Dodik jedva čeka sličnu priliku…
Od Moldavije, koja je 1992. proglasila nezavisnost, još se 1990. odmetnula istočna pokrajina Pridnjestrovlje, s ruskom jezičkom i rusko-pravoslavnom većinom. Službeno, ondje ruske vojske nema, ali regija je izrazito nestabilna – od početka masovne ruske invazije na Ukrajinu naročito – jer Pridnjestrovlje ne graniči s Rusijom, nego s Ukrajinom. Što se, pak, u toj zemlji događa, svi dobro znamo.
Usprkos svemu tome, Europsko vijeće protekle je srijede Gruziji dodijelilo status kandidata, a s Ukrajinom i Moldavijom otvorilo pregovore o članstvu. Sa stajališta Bosne i Hercegovine – dakako i cijeloga Balkana, uključujući tu i Hrvatsku! – sadašnje okolnosti proširenja EU teško mogu biti apsurdnije: Bosna i Hercegovina, nezavisna i samostalna, relativno funkcionirajuća demokracija, “u srcu Europe” – kako joj se voli tepati – zemlja ratna žrtva, u koju su Amerika i Europa uložile dugih četvrt stoljeća novca i diplomatskih napora, biva zaustavljena i gurnuta iza Ukrajine i Moldavije, u status Gruzije, od koje sve tri države imaju okupirani teritorij! Ako to nije poniženje – ili golem neuspjeh, da moralne pojmove zamijenimo političkima – tada ne znamo što poniženje i neuspjeh jesu.
Za tu je tužnu odgodu – osim, dakako, bosanskohercegovačke diplomacije, koja valjda jedva još postoji – najodgovornija diplomacija Andreja Plenkovića i Zorana Milanovića. Koliko smo se samo posljednjih godina naslušali Plenkovićevih i Milanovićevih zaklinjanja u europsku perspektivu Bosne i Hercegovine! Koliko je samo blagoglagoljivih samohvala izrekao Andrej Plenković tvrdeći da će učiniti sve kako bi europske partnere uvjerio da Bosni i Hercegovini omoguće brže priključenje Europskoj uniji! Koliko se samo znao hvaliti kako o Bosni i Hercegovini zna najviše od svih europskih političara!
A nije uspio baš ništa. Kako je, pitamo se, uopće moguće da političke vođe u EU shvaćaju moralne obveze Europe kada je riječ o borbi protiv Rusije, a ne shvaćaju iste takve obveze kad je riječ o europeizaciji Balkana? I kako je moguće da shvaćaju geostrateške interese Europe kada je riječ o nadmetanju s Rusijom, a ne shvaćaju ih kada je riječ o istim takvim nadmetanjima sa Srbijom – ili, ako se primjerenije izraziti drugačije, kada je riječ o europeizaciji Srbije, pa onda i Republike Srpske? I kako je moguće da Andrej Plenković, koji se ne libi tvrditi kako najbolje u Europi poznaje Bosnu i Hercegovinu, to ne uspijeva objasniti svojim kolegama u Bruxellesu?
Na dan velikih odluka za Ukrajinu, Moldaviju i Gruziju, te hladnog tuša za Bosnu i Hercegovinu, Plenković je neuspjeh pokušao predstaviti kao uspjeh. Poslije sjednice Europskog vijeća novinarima je izjavio ovako: “Na temelju osobitog zalaganja Hrvatske – proveli smo cijelo popodne boreći se za što bolji zaključak o Bosni i Hercegovini – dobili smo ono što je u ovim okolnostima po mom sudu ključno, a to je vrlo jasan zaključak – Europsko vijeće će otvoriti pregovore s BiH kada se ispune kriteriji koji su joj postavljeni. S tim da Vijeće ovaj put poziva Komisiju da pripremi svoje izvješće o napretku u ožujku s ciljem donošenja formalne odluke“. Pa, ako su “proveli cijelo popodne boreći se za što bolji zaključak o Bosni i Hercegovini”, bogme nisu mnogo postigli: samo ono što smo već toliko puta čuli.
Neuspjeh biva još većim kada se zna da ministri vanjskih poslova EU na pripremnome sastanku dva dana ranije nisu Europskome vijeću predložili otvaranje pregovora s Ukrajinom i Moldavijom, kao ni dodjeljivanje statusa kandidata Gruziji. Odluku su prepustili Vijeću, pa su neki mediji zaključili kako je Vijeće donijelo “neočekivane odluke”. Samo, nažalost, kada je riječ o zemljama europskog istoka: na Balkanu se ništa novo nije dogodilo. Plenkoviću, međutim, ništa od toga nije zasmetalo da odluku Europskog vijeća o BiH nazove “vrlo dobrom i ohrabrujućom odlukom za nama jako važnu susjednu i prijateljsku BiH“. Upustio se čak i u manipulaciju s datumima, ustvrdivši kako je “na dan kada je točno 28. obljetnica Daytonsko-pariškog mirovnog sporazuma odlučeno da će BiH otvoriti pregovore o pristupanju EU-u”.
To, nažalost, naprosto nije točno: istina jest da je Europsko vijeće zasjedalo 14. prosinca, “na dan kada je točno 28. obljetnica Daytonsko-pariškog mirovnog sporazuma”, ali nije istina da je na toj sjednici “odlučeno da će BiH otvoriti pregovore o pristupanju EU-u”. Jer ta “odluka”, kao i tolike druge dosad kada je riječ o BiH, tek je načelna, a priznao je to i Plenković: “Ide se prema tome da Europsko vijeće poziva Komisiju da pripremi izvješće, i to s ciljem da se odluka o otvaranju pregovora donese u ožujku” rekao je, i samodopadno dodao: “Ne može, dakle, biti jasniji vremenski okvir“. Može, premijeru, itekako može: daleko je ožujak… Voljeli bismo, dakako, kada bi se pokazalo da nismo u pravu. No ako se pokaže da jesmo – a politički odnosi u regiji i Europi itekako sugeriraju da bismo mogli biti – odgovornost će uvelike biti na diplomaciji najmlađe članice EU. Jer, kako vidimo, od tog njezinog navodnog neprikosnovenog poznavanja Bosne i Hercegovine, i tog njezinog navodnog velikog euroentuzijazma za prvu istočnu susjedu, kad dođe stani-pani, ni kamen na kamenu ne ostane.
