Foto: Lukas Theinert
I za Putina je rat u Ukrajini povezan s velikim troškovima. Koliko dugo se on može nositi s ovim rizikom?
Dok su pregovori o prekidu vatre u Ukrajini u punom jeku, rusko masivno bombardiranje Kijeva ponovno je bacilo sumnju u spremnost Vladimira Putina na pregovore. To je ipak poznati uzorak: Kratko pred dogovoreni prekid vatre još jednom se intenziviraju borbena djelovanja da bi se poboljšale vlastite pozicije i da bi se oslabila vojna infrastruktura protivničke strane. Takav ciničan postupak mogao se vidjeti i pred primirje u ratu u Gazi početkom godine. Jedno je jasno: Ratovi se teško završavaju, posebno ako već duže traju i nijedna strana ne prihvata poraz. Međutim, ako nastavak rata više ne obećava prednosti nijednoj strani, već ide na štetu obiju strana, neminovno se otvara prostor za pregovore.
Takva situacija postoji upravo sada. Ne bi samo Kijev trebao imati vitalni interes u okončanju rata – koliko god bolna bila ruska teritorijalna osvajanja – zbog vlastitih problema s regrutacijom i prijetećeg prekida američke vojne pomoći. Ni Rusija ne bi trebala imati interesa za trajni rat: Stalni visoki ljudski i materijalni gubici, bez izgleda za promjenom režima u Kijevu, potkopava dugoročno stabilnost Putinovog režima. Doduše, Kremlj bi mogao primirje koristiti da bi se pripremio na ponovni veliki napad na Kijev i možda protiv evropskih NATO država. Međutim, mnogo toga govori protiv ove pretpostavke. Treba imati na umu koji su ruski ratni ciljevi u Ukrajini i izvan nje te kakvim moćnim resursima Moskva raspolaže za provođenje tih ciljeva.
Strategijski dugoročni cilj Rusije od 1990-ih je da bude opet priznata kao izuzetna velesila u multipolarnom svjetskom poretku
Strategijski dugoročni cilj Rusije od 1990-ih je da bude opet priznata kao izuzetna velesila u multipolarnom svjetskom poretku – dakle u sistemu bez zapadne hegemonije. S njihovog aspekta, glas Rusije u centralnim pitanjima bio je uvijek ignorisan – naprimjer u ratu na Kosovu ili kod proširenja NATO-a i EU. Konstitutivni dio ove težnje za statusom velesile je tvrdnja o isključivim sferama utjecaja i zahtjev da globalne probleme „rješava“ zajedno s drugim velikim silama. Rat protiv Ukrajine u središtu je borbe Rusije za status velike sile. Zvanično, Kremlj govori o „denacifikaciji“ i „demilitarizaciji“ Ukrajine. Time se misli na promjenu režima u Kijevu – u korist proruske vladajuće elite. Moskva posmatra Ukrajinu iz kulturalne, geostrateške i geoekonomske perspektive kao neodvojivi sastavni dio vlastite zone utjecaja – ona ima time drugačiju poziciju nego naprimjer baltičke države ili Poljska.
Prisiljavanje cijele Ukrajine u rusku sferu utjecaja – vojnom silom ili, u perspektivi, namještenim izborima – čini se sve nerealnijim. Ukrajina se razvila u antirusku tvrđavu. Čak i uz brutalna sredstva represije poput mučenja, otmica i proizvoljnih ubojstava, Rusija ima znatnih poteškoća u održavanju kontrole nad okupiranim područjima u Donbasu. Potpuna pokornost zemlje vjerovatno bi bila moguća samo uz opštu mobilizaciju i uspostavu represivnog režima nasilja, što bi, međutim, vezalo ogromne resurse, a Moskvi ne bi donijelo nikakve koristi. Rezultat bi bio masovni egzodus, golem otpor i, zbog ukrajinskog otpora, ekonomski neproduktivno stanovništvo.
Ni taktika iscrpljivanja nastavkom agresorskog rata ne može biti u dugoročnom interesu Moskve. Iako je ukrajinska vojska inferiorna u odnosu na rusku u mnogim područjima, razvila se u borbeno provjerenu i, zahvaljujući vlastitoj proizvodnji bespilotnih letjelica, također tehnički osposobljenu silu koja održava bliske sigurnosnopolitičke odnose s državama EU i NATO-a. Istovremeno u Rusiji raste nezadovoljstvo zbog negativnih posljedica rata. Izvorni plan da se jednostavno uzurpira ukrajinska država pretvorio se u skupi trogodišnji rovovski rat i rat iscrpljivanja. Samo dva mjeseca nakon potpune invazije krajem februara 2022. ocrtala se pat pozicija. Tada je Rusija okupirala oko 15 posto ukrajinskog teritorija – danas, tri godine kasnije, to je oko 18 posto.
Rusija doduše nije iscrpila svoj vojni potencijal, ali Putin je svjestan da ofanziva velikih razmjera protiv Ukrajine nije popularna. To pokazuju i mnogobrojni dezerteri nakon djelomične mobilizacije u septembru 2022. Kremlj i dan-danas govori o „specijalnoj vojnoj operaciji“ i nastoji što je više moguće zadržati stvarnost rata izvan ruske javnosti. U tom su smislu u prvom redu regrutovane marginalizovane skupine – poput zatvorenika ili muškaraca s niskim primanjima iz udaljenih regija koji su privučeni visokim vojničkim platama. Da bi spriječila opštu mobilizaciju, ruska armija uzima milicije i plaćenike iz zemalja kao Jemen, Kuba, Nepal, Kazahstan, Kirgistan i Uzbekistan, kao i 50.000 sjevernokorejskih vojnika. Ipak, rat se ne može istisnuti iz ruske društvene stvarnosti. Rat je izazvao velike gubitke – oko 800.000 vojnih žrtava, od toga 170.000 mrtvih. Osim toga, uništeno je oko polovine borbenih tenkova (oko 10.000) i oklopnih vozila (oko 19.000), kao i oko 21.000 artiljerijskih sistema i 300 aviona i helikoptera. Doduše, Rusija koristi pretežno oružje iz sovjetskog vremena i drži u rezervi modernije sisteme, međutim zamjena razorene opreme trajat će godinama.
Rusija sve više pada u zavisnost od Kine, što ni u kom slučaju ne može biti u Putinovom interesu
I ekonomske štete su znatne. Doduše, Moskva je djelomično ublažila zapadnjačke sankcije – kroz supstituciju uvoza, trgovinu preko trećih država, kao i preko prodaje nafte i gasa Kini, Indiji i Turskoj. Ipak, izvoz fosilnog goriva pao je na polovinu predratnog nivoa. Uprkos značajnoj tamnoj floti i privremeno povišenim cijenama nafte, prihodi od izvoza nafte pali su za oko 120 milijardi eura. Nakon drastičnog pada izvoza gasa u Evropu Peking je plaćao po kubnom metru samo oko polovine toga šta su zemlje EU plaćale prije toga. Kao posljedica toga, Gazprom je 2023. prvi put u svojoj istoriji zabilježio gubitak. Posljedice: Rusija sve više pada u zavisnost od Kine, što ni u kom slučaju ne može biti u Putinovom interesu. Da ruska privreda uprkos tome dvije godine nakon pune invazije raste, razlog tome je prije svega u velikim investicijama u vojnoindustrijski kompleks – fenomen koji se označava kao „vojni kejnezijanizam“. To djeluje kao konjunkturni program, od čega direktno ili indirektno profitiraju i nevojne privredne grane i šire društvo.
Za finansiranje izdataka ruska vlada uzimala je kredite i upotrijebila je 67 posto likvidnih rezervi Nacionalnog imovinskog fonda. Krajem 2024. preostalo je od toga samo još 33,6 milijardi eura; do kraja 2026. taj fond bi mogao biti u potpunosti iscrpljen. Doduše, povećani budžet odbrane oživio je privredu – 2024. ležao je na 100 milijardi eura; 2025. raste na 130 milijardi, što odgovara oko 300 milijardi eura mjereno kupovnom snagom. Istovremeno je gubitak vrijednosti ruske rublje poskupio uvoz – i za takozvane Dual Use proizvode iz Kine koji su potrebni za rusku industriju naoružanja. Zbog toga aktuelni privredni rast nije održiv pošto sektor nafte i gasa ostaje kičma privrednog sistema Rusije baziranog na renti. Prema Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije privredni rast koji je 2023. bio 3,6 i 2024. godine 3,8 posto 2025. će se prepoloviti i 2026. i dalje padati. Inflacija je 2024. iznosila 10 posto, zbog čega je ruska centralna banka podigla referentne kamate na 21 posto, što opterećuje ruska preduzeća. Već je oko milion uglavnom mladih, obrazovanih i dobro stojećih Rusa od 2022. napustilo svoju zemlju. Za jedno od najstarijih društava na svijetu to je veliki problem koji se ne može kompenzirati imigracijom.
