Ima jedna stvar koja je zapravo i jedina konstanta kod pisanja. Naime, pisati možete bilo kada i o bilo čemu, no da biste pisali morate se uistinu ili osjećati jako dobro ili jako loše. Nema sredine. U našem vremenu nestalo je junaka, stoga moramo duboko zaroniti u sebe i od sebe napraviti junaka, pronaći svoj davno izgubljeni život, izvući se iz njega i gledati ga sa strane, kao promatrač, kao čovjek koji namjerava o njemu napraviti reportažu. Pisac danas mora biti fleksibilan, otvoren za promjene, no ne smije se pisati iz hira, kako je to tvrdio Bukowski, već se pisati treba iz duboke potrebe, ili očajanja.
Malo je danas onih koji pišu o prirodnim pomacima koji su nastali iz života. Malo je onih koji se nastoje uzdići, promatrajući svoj život kroz njegove određene epizode, da bi otkrili te prirodne pomake. Pisanje nažalost pojačava osjećaje do te mjere da smo u nemilosti današnjice, a naši heroji postaju mit, dajući nam punoću tekstu. Pričom najčešće potrošite inspiraciju, pisanje je i prokletstvo i najteža zadaća, romantičan koncept pisanja destruktivan je, kao duboki zaron u svoju nutrinu. Povratak je dekompresija, treba ga obaviti izuzetno polako i oprezno, kroz različite komore svojih predrasuda.
Nikada, nikome ne bih savjetovao da bude pisac, pisac ako ne pogađa u žicu, ako njegova konstanta nije izvrsnost, ubija smisao u sebi, bez nekog vidljivog razloga, pisanje je kao vođenje ljubavi, ili je strastveno ili je mehaničko, ovisi isključivo o vama, pisanje je uostalom kao i život, ili ga živite ili ne. Pritom ste, a to je neizmjerno ljudski, povezani sa svim svojim podcjenjivačima, ljudima koji se nastoje poistovjetiti s vama, uvjereni kako imaju ekskluzivno pravo na vaš život, jer ste agresivno zašli u njihov.
Pisanje je zapravo najjednostavniji i najstariji posao, pisati trebate upravo kao da pišete pismo, nije zapravo ni bitno kome, uglavnom ga pišete svojoj savjesti, a ona ako nije prisutna u vašem pisanju, tada dostižete svoje podcjenjivače i dajete im za pravo. Različiti su, istina, stupnjevi savjesti, kao što su različiti i pisci, jedino što nije različito su podcjenjivači, oni su oduvijek isti, gonjeni svojim osobnim motivima, najčešće mržnjom prema svojoj, limitiranoj produktivnosti, koja samo što neće.
Svi stanari moje prošlosti uglavnom su isti, nikada im se ne mijenjaju lica, nikada aure, vrata mojih uspomena ostavljam otvorenim i stojim na njima potpuno svjestan da me nitko od prisutnih ne vidi.
U našem malom stanu u podrumu bila su dva mala kauča od kojih se pred crno – bijelim televizorom napravila improvizirana dnevna soba, prostor koji se spajao s kuhinjom i velikim, masivnim stolom na kojem sam pisao zadaće. Zavjese kuhinje stajale su stalno razmaknute, da majka ili baka mogu dok kuhaju gledati televiziju, zapravo svoje omiljene tv programe, a najčešće iz te omiljene kutije u mojoj obitelji odzvanjao je smijeh. Svoj prostor izborio sam u samom kutu te male blagovaone, idealnom mjestu u kojem sam se na miru mogao igrati sa svojim nogometašima, olovnim vojnicima i plastičnim indijancima, a u isto vrijeme pratiti što se zbiva na televizoru, posebno ako bi moji ukućani okupljeni oko njega iznenada prasnuli u smijeh.
Smijeh je ono što pamtim iz tog prekrasnog doba djetinjstva, doba u kojem niste opterećeni odraslošću, doba u kojem niste opterećeni ničim zapravo, osim svojim otkrivanjem svijeta. Pogodili ste, pišući danas stvorio sam tog junaka, plavokoso dijete koje promatram sa vrata, dijete koje se smije zajedno sa svojim ukućanima i tako iz večeri u večer, iz serije u seriju, iz filma u film, dočeka novih i ispraćaja starih godina, svih mogućih i nemogućih okolnosti u kojima je dominiralo uvijek i svuda samo jedno lice, lice Miodraga Petrovića – Čkalje.
Volio sam Čkalju, ne samo zbog načina i umješnosti kojim je interpretirao svoje likove, glumeći uglavnom osobe potpuno nalik mojim ukućanima, Čkalja je nosio pletene pulovere kakve je nosio i moj djed, Čkalja je vozio stare kamione identične kakve je vozio i moj ujak i Čkalja je imao to ljudsko, toplo lice, kakvo su uglavnom imali ljudi tog doba. Ljudi koji su se često znali smijati. Čkalju sam volio iz sasvim nekih drugih razloga. Bio sam, naime dijete koje se iz nekih nepoznatih razloga bojalo otvoreno roditeljima kazati za loše stvari u školi, nikada nisam dobijao batine, pa ni dandanas ne znam pravi razlog tome, vjerojatno je u pitanju bio sram, jer su moji roditelji od mene imali velika očekivanja. Od malog, plavog, autističnog dječaka koji je konstantno bio u svom svijetu, iz kojeg je izlazio samo u pauzama kada je igrao Hajduk na Starom placu, ili kada je na televizoru bio Čkalja.
Čkalju sam volio jer bi moja majka, vraćajući se ljuta iz škole, čekala da se vratim uz televizor, a ako su na njemu tada bile „Kamiondžije“ ili „Vruć vetar“, potpuno je bilo sigurno da će sam njen nastup i kazna biti znatno blaža. Miodrag Petrović Čkalja sačuvao me u tom vremenu od grdnoga straha i vike, kao što me u tom vremenu odredio zauvijek da budem pisac, da shvatim što u životu želim raditi, ili kao hobi, ili kao zabavu svejedno. Čkalja je naime u jednoj genijalnoj epizodi Ljubiši Samardžiću, kao svom nećaku kojeg nikako da se riješi, a kojem tlak pada kada se mora ustati i donijeti mu kafu u krevet, rekao rečenicu koju nikada neću zaboraviti. Tebi je sinko najbolje da se ne baviš ničim, da ne radiš ništa što pristojan svijet radi, tebi je sinko najbolje da budeš meni na grbači do kraja života ili da budeš kakav umjetnik, pisac, što je još gore.
Miodragu Petroviću Čkalji dugujemo veliki dio svog djetinjstva, Čkalji dugujemo odrastanje uz njegovu ostavštinu svima nama, Čkalja je bio čovjek koji je nasmijavao Jugoslaviju, ali i puno više od toga. Čkalja je bio jedan od nas. Malih ljudi, koji su živjeli male živote, opterećene malim problemima. I u tim malim problemima Čkalja je znao da se trebamo smijati, da je smijeh najbolji lijek za sve male probleme, a da se smijati treba shvatili smo nakon trideset godina, kada smo postali ljudi koji su se smijati jednostavno – zaboravili.
Mi smo se prestali smijati onog dana kada smo izgubili Čkalju. Onog dana kada smo izgubili osjećaj da se svojoj jednostavnosti smijati treba, onog dana kada smo svi umislili da smo drugačiji, odrasliji, mudriji i da je život nešto drugo. A život je uvijek ostao isti, samo smo se mi mijenjali, postajući, kako smo odrastali samo lošiji ljudi. Život je dobra stvar, samo smo ga mi zaboravili živjeti, živjeti na onaj jednostavan način, sa jednostavnom garderobom, ali sa jednom kompliciranom sitnicom, a ona se zvala smijeh.
Miodrag Petrović Čkalja umro je u posvemašnjoj bijedi i zaboravu. Došla su vremena kada do smijeha nije bilo nikom, došla su vremena u kojima za Čkalju nije bilo mjesta. Blještave oprave i moderni studiji u godinama bez Čkalje proizvodili su autiste, nas koji odavno ne gledamo televiziju nadajući se onoj ljekovitoj, jednostavnoj sitnici koja se nekoć zvala smijeh. Odavno nemam Čkalju da udobrovolji bilo koga tko me želi prekoriti, ali sam jednu stvar sačuvao kao uspomenu na njega, sačuvao sam svog malog plavokosog junaka kojeg često promatram s vrata, junaka koji se onako baš od srca sa svojim ukućanima smije Čkalji.
I tako sam postao pisac. Baš onakav kakvim je taj posao vidio Čkalja. Uzaludan, pogrešan i na mnoge načine samodestruktivan. Svakim odlaskom tom svom malom junaku ja izgubim i dio svog srca. Onog srca koje se nekoć znalo tako slatko smijati, a danas je ledeno, danas je racionalno u vremenu bez Čkalje.
Način na koji je otišao Čkalja iz naših života bio je upravo takav. Nasilan, grub i destruktivan. Shvaćajući da ga više nikada nećemo imati, kao što nećemo imati više ništa iz tog doba, bio je strašan, u tolikoj mjeri u kojoj je bila strašna i njegova smrt od studeni i gladi u njegovu privatnom izgnanstvu.
Smrt i studen uvukla se u sve naše živote, a sa njegovim odlaskom otišla je u nepovrat i najveća ljudska osobina, a ona je smijati se sam sebi. Iza Čkaljine smrti smijati se bio bi grijeh.
I zbog toga sam se odlučio na to. Onako kako me on učio gledajući Šurdu sa mrežicom za spavanje na glavi.
Počeo sam da pišem.
