Foto: G.Š/Klix.ba
Mostar, mostarske priče i njegov duh traju vjekovima. O tom zdravom mostarskom duhu, najbolje govore dvije kratke priče od prije otprilike punih devet decenija.
Istaknuti revolucionar iz Donje Mahale, Gojko Vuković, umire 6. jula 1934. godine od ozljeda zadobivenih poslije pada sa krova gdje je radio kao limarski radnik. Tog 6. jula 1934. g. nena Meva Nožić pravila je svadbu za svog sina. U njihovu raspjevanu svatovsku avliju stigla je vijest da je nastradao komšija Gojko. Nena Meva se nije dvoumila ni jednog časa. Skinula je zar, izašla pred raspjevane svatove i kazala: “Umro je naš komšija Gojko, molim vas da prestanemo sa pjesmom. Valja nam odati zahvalnost i saučešće dobroj porodici Vuković. Biće dana za veselje“. Isto mi je pričao i stariji doktor Izedin Pintul čija je majka od Drljevića sa Carine, iz Šolina sokaka. U staroj Kraljevini Jugoslavije, kazuje doktor Pintul, žene su nosile zar, pogotovo pred muškarcima. Ali, i to pravilo imalo je izuzetak. U njihovom sokaku, jedino zar nisu nosile pred muškarcima i to pravoslavcima, njihovim dobrim komšijama, iz ugledne porodice Šole. U Mostaru su iz čovjekoljublja nastale najljepše bašte i ljudi za buduća vremena. U tom plaventilu neba, uz modru Neretvu, sunce i behar, iz raskošnih bašti i mostarskih avlija izranjali su pjesnici Šantić, Ćorović i Đikić, akademici Isidor Papo i Predrag Matvejević, umjetnici Sefić, Ante Vican i Vlado Puljić, sportisti Jasna Merdan, Duško Bajević, Dražen Dalipagić, privrednici Osman Pirija, Vlado Smoljan, Jole Musa, političari i državnici poput Džemala Bijedića i Brace Andrića, pa nedokučivi Mišo Marić i mnogi drugi enciklopedijski ljudi. Takav je bio Šantićev Mostar, i 1934. godine i u drugom i poslije Drugog svjetskog rata. Mostar, sem što ga je Stari za vijek i vijekove obilježio, pa i onda kad je skrhan u Neretvu zaronio, bio je i Partizanski koji se pune tri decenije bori sam sa sobom i fašizmom. Uvrijeđeno je i poniženo onih 704 razbijenih ploča što su ih klesali najbolji korčulani i od najtvrđeg pomorskog kamena. Zato se ta stara mostarska vremena ne prepričavaju nego otplaču. U Mostaru nikad nije bilo sredine, ili si ili nisi. Mostar je uvijek pokazivao da može biti svoj i komšijski.
A danas?
Danas je Mostar osakaćen grad. Bez svojih oko 50.000 prijeratnih građana iz popisa 1991., ali i onog najnovijeg iz 2013. godine. Manji je i za 2532 svoja poginula, što je nekoliko stotina više nego li u Drugom svjetskom ratu. Mladi su, u njemu, danas raspolućeni između stvarnosti i mladalačke ambicije, između nemanja i imanja, između Balkana i Zapada, između svoga „da“ i tatinog ili babinog „ne“. Ne čudi da posustaju u borbi sa vjetrenjačama, nisu kadri da provlače slona kroz mišju rupu, pa se radije odlučuju za druge zemlje i drugačije društvene odnose. Nema mjesta za njih, za već regionalno priznate ljude. A ima ih diljem svijeta, i najboljih menadžera, kompjuteraša, političara daleko boljih od ovdašnjih, sportista, ljudi s parama što u nesigurno neće da ulažu, i… Smetaju onima koji manje od njih znaju. Ne mogu takvi ni na fakultet, ni u klinički centar, ni u upravu grada. Mediokriteti – prevlađuju. Zbog takvih, ali zbog straha i poniženosti odlaze svi oni koji nemaju posao, ali i čitave porodice uposlenih. Podjednako, jedni, drugi, treći, a ponajviše oni što ih ružno zovu ostali. Ovdje zato nema mjesta, ni u najmanjem sokaku za Srđana Aleksića. Aleksi su Šantiću, istina, vratili pola njegove ulice, ali ni jedna institucija ne nosi njegovo ime.
Mostarski zidovi i otete duše
U ovom gradu napravljeni su zidovi, oni stvarni koji dijele sve na dvoje, za treće gotovo da niko i ne mari jer su samo statistička greška. Ovdje su zidovi u glavama ljudi. Premda su se mnogi prije izbora zaklinjali kako će to sve objediniti, izgleda, pronijeće Neretva mnogo g….. dok se glave ne ohlade i opamete, a javna preduzeća objedine. Nacionalisti će i dalje neumorno pričati o vitalnim nacionalnim interesima. U ovakvoj mostarskoj zbilji dobri ljudi postaju izuzetak, a ne pravilo. Mostarom, kao i cijelom BiH, danas se kotrljaju neki klovnovi od vlasti. Nekad bivši oficiri JNA, članovi KPJ, preobukli uniforme, pa nakon rata postali političari, predsjednici parlamenata ili ministri što nezakonito traju, ne četiri, nego više i od osam godina. Najbolji privrednici oni što su izmišljenim certifikatima preuzeli punih pedeset godina tuđeg rada i stvaranja. U prosvjeti i obrazovanju tri i više različitih programa, obavezna vjeronauka, izbačeni pjesnici svjetskog ugleda, a ubačene lokal patriote. Urbanizam umjesto arhitekata vode pravnici, od tristotinjak KM penzije uzeće im polovinu te sadake za parking mjesto. Konta čovjek, je li u bezdanu ili u poluotvorenom kontejneru što ga ni Uborak neće prihvatiti. Dok se Mostar prazni od mladih i školovanih ljudi, jedino se Sutina puni, onim što su sa vječitim prebivalištem u Mostaru, ali i onim što im avionima urne dolijeću, iz SAD-a, Londona i drugih bjelosvjetskih donjih il’ gornjih Čekrčića. Dok blijede slike prijatelja, poznanika i prvih ljubavi, našim mostarskim prostorom, posebno u vrijeme dijaspore, zagospodarili, gospoda dolar i euro. Više se priča o hipotekama nego li o mostarskim sokacima i avlijama, kao birvaktile. Ovdašnji nameću najtvrđi nacionalizam, ovi, što ih međunarodnim zovu, od čovjeka skoro pa kompjuter napravili. Oteše nam i ono malo preostale mostarske duše.
Ima li nade?
Ponekad se čini – da su sve bitke izgubljene – pa sami sebi postavljamo pitanje: „Ovima niko ništa ne može, a šta ja kao pojedinac mogu uraditi“? Dok postoji ideja, dok postoje dobri ljudi, biće i Mostara. Ljudi koji na bolje – mijenjaju i sebe i svijet oko sebe. Ovaj i ovakav Mostar mogu promijeniti jedino neki „novi klinci“. Ono najljepše što nam se u međuvremenu dogodilo je Lana Pudar. Lana okrunjena svjetskim medaljama, Lana što uspješnije ujedinjuje dvije obale za samo jednu godinu nego li vlastodršci za tri i kusur decenije. Lana, što su joj bazen obećali, a ni česma nije na vidiku. Nostalgični Mostarci ma gdje bili očekivaće da se vrati ono čega izgleda, nismo bili dostojni. Ili ono čega, možda nije nikad ni bilo. Ili nismo bili iskreni. Sve dok se pravimo da „grada slučaja“ nema i da nismo mi krivi već nego drugi uz pomoć trećeg, stanje će se teško mijenjati. I pored svega moramo vjerovati da će neke Lane i obrazovani mladi ljudi jedanput ustati i reći: „E stani ne može više ovako, nećete nas više zajebavati, smještati nas u ovovremena geta, u tri ulice i nekoliko sokaka, u svoje nacionalne škole, nećete nas više obilježavati isključivo nacionalnim predznacima – jer hoću samo da normalno živim. A zar puno tražim? Hoću da volim ljude. One što se drugačije zovu, one od kojih ću se dobru učiti. One koji će obezbijediti posao i školovanje. Hoću samo da volim, a neću da mrzim. Hoću da se u mom Mostaru stari drže za ruke, a mladi ljube i baš ih briga jel’ u parku što ga Zrinjevac zovu il’ tu iza Stare Gimnazije, uz zidine bivše Stare opštine, za koju ovi što se danas ljube, i ne znaju da je tu nekad bila glavna mostarska administracija“. Nažalost, sad – zasad, ruševine su aktuelnije, nego li onaj prepoznatljivi Mostar iz kog smo otperjali početkom devedesetih ili, ostali njemu vjerni, pa ni jedan dan nismo promijenili adresu na Zgonima ili onu u Donjoj Mahali, kraj kuće Gojka Vukovića, ili, možda, ostali odani svojoj bjelopoljskoj kotlini, o kojoj je tako nadahnuto pisao i piše Minja Bojanić.
