foto: š.g
Američka novinarka Martha Gellhorn je nakon čitanja presude zatvorenicima u Nürnbergu u svom izvještaju zapisala: “Pravda mi se iznenada učinila tako malom. Naravno, morala je biti mala jer nema kazne dovoljno velike za toliku krivicu.” S ovom istinitom rečenicom možemo se složiti i danas, 75 godina kasnije na Balkanu. Uspostava Međunarodnog krivičnog suda (ICC) 2002. godine u Hagu označila je historijski značajan prenos jurisdikcije i pravnog autoriteta sa suverenih država na jednu međunarodnu instituciju. Više od 120 država prenijelo je svoju ovlast Međunarodnom sudu pravde da pokreće postupke protiv visokih zvaničnika osumnjičenih za ozbiljne zločine, uključujući genocid, zločine protiv čovječnosti, ratne zločine i agresiju. Na tom sudu je Žalbeno vijeće Haškog tribunala 2009. godine pravosnažno osudilo bivšeg predsjednika Skupštine RS Momčila Krajišnika na 20 godina zatvora zbog zločina nad nesrpskim stanovništvom u BiH 1992. godine. Vijeće je time promijenilo i umanjilo prvostepenu presudu, izrečenu u septembru 2006., kojom je Krajišnik bio osuđen na 27 godina zatvora. Na slobodu je pušten 2013. godine kada se vratio u svoju kuću na Palama. U toj pitoresknoj okolini Sarajeva za vrijeme rata presuđeni zločinac Krajišnik je iz svog udobnog stana igrao jednu od ključnih uloga u organizaciji masovnog zločina u Bosni zbog čega su ga okarakterizirali “arhitektom etničkog čišćenja”. Krajišnik se vratio na svoju kućnu adresu nakon što je odslužio dvije trećine svoje dvadesetogodišnje kazne i danas upravlja sa nekoliko firmi iz svog ureda uz počasno vodstvo nevladine organizacije Asocijacije “Stvaraoci Republike Srpske“. Na njegov poziv odazvale su se Stranke koje participiraju u Narodnoj skupštini Republike Srpske (NSRS) i potpisale na Palama “Izjavu o podršci inicijativi za rješavanje pitanja stvaralaca Republike Srpske”, odnosno izjavu o isplati valorizovane naknade za ratni period za poslanike u prvom sazivu Narodne skupštine, tri člana Predsjedništva i članove Vlade Republike Srpske. Nakon okončanog sastanka u zajedničkoj izjavi rečeno je da je glavna poruka sastanka predstavnika parlamentarnih stranaka i Asocijacije “Stvaraoci Republike Srpske” jedinstvo u teškim trenucima, u borbi za ekonomiju, radna mjesta i normalan život ljudi, pa treba ostaviti razlike po strani i dogovoriti mjere koje će biti za dobrobit svih. U nastavku je poručeno da “oni koji su rizikovali živote za stvaranje Republike Srpske najpozvaniji su da kažu svoje mišljenje o krizi koja predstoji, ali i da prvi čuju mišljenje onih koji su posvetili život njenoj budućnosti.” A kakva je budućnost entiteta koji je nastao na masovnim zločinima gdje se pita kao “otac” prvi predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske Momčilo Krajišnik?
Na jednoj tribini u Podgorici kada je Krajišnik rekao da je on najzaslužniji za stvaranje Republike Srpske, u program se bio tada uključio i njegov najbliži saradnik Karadžić iz haškog zatvora koji je ponovio svoje ranije tvrdnje kako se “država i djeca rađaju u krvi” čime ostavlja u trajno naslijeđe svijet okrutnih ubojica kao društvenu tekovinu koju treba čuvati u asocijacijama poput “Stvaraoci RS-a”.
Tako se kontinuirano nastavlja institucionalizacija mita o “herojskoj žrtvi stvaraoca” koji ima podršku većine stanovništva u RS-u, čak i onih rođenih nakon ratnih dejstava, brižnih slušalaca svojih očeva koji se nisu nikada odvažili da pitaju kao sinovi: Šta ste to činili u ratu svojim komšijama, pa nas cijeli svijet osuđuje?
Ali kako može biti drugačije ako Krajišnik u učestalim gostovanjima na medijima kao “ugledan građanin i heroj” i stvaraoc “raja” na zemlji nazvan Republika Srpska za sebe kaže da je humanist. Kant na jednom mjestu pominje kako “niko ko bi proveo život među zlikovcima, ne poznajući nikoga drugoga, ne bi mogao imati pojam vrline” i pri tom je mislio da se ljudski um u takvim stvarima povodi za primjerima. Upravo to i jeste namjera ove Asocijacije i njenih protagonista kao i stranačkih finansijera jer se tako razara i iscrpljuje BiH, politički, ekonomski i moralno. Zamrzavanje konflikta i prebacivanje odgovornosti na neka buduća pokoljenja, s ovom politikom kulture zločina i smrti, laži i poricanja, donosi tamne oblake kao metafizičku sjenu stalnog mogućeg sukoba velikih razmjera. Indoktrinacija o “časnoj nacionalnoj borbi 1992-1995” traje godinama. Romanopisac Milan Kundera u “Knjizi smijeha i zaborava” govori o “anđeoskom” i “demonskom” stanju čovječanstva. “Anđeoskim” smatra prazno razmetanje idealima koji nemaju uporište u stvarnosti. To bi u političkom i historijskom smislu bilo vjerovanje kako postoji dovoljan broj ljudi, kritične mase u RS-u koja se može suočiti sa činjenicama i katarzičnim priznanjima o počinjenim zločinima. Nasuprot tome je demonsko poput podrugljivog smijeha zbog same ideje da bilo što ljudsko može imati neki smisao ili vrijednost. Po svjedočenjima stražara iz Scheveningena kao i po sopstvenom priznanju Krajišnika – u zatvoru je bio našao potpuni mir. Krajišnik odbija priznati da je počinio nešto loše tokom rata, sve loše su uradili drugi koje on neće imenovati. “Ja ne znam šta se dešavalo tokom rata. Bilo je očito da je bila dovoljna samo šaka patoloških ubica da zapale cijeli grad” jedna je od njegovih izjava koju zaključuje sa prisjećanjem da je bio jedan čovjek u zatvoru koji se znao probuditi usred noći, sav u znoju, uvjeren da vidi lica svojih žrtava na prozoru u mraku. Krajišnik nije imao noćne more, mirno je spavao u zatvoru kao i danas na Palama.
Demoni kod Kundere su rođene rugalice i cinici bez savjesti, njihov jezik je bliži onom što političari mrmljaju i šapću u privatnosti negoli onom što kazuju u javnosti. Oni vjeruju u moć, pohlepu i vlastiti interes, racionalnu proračunatost i ništa više. A kada se to izračuna u novcima sudeći po Krajišnikovoj izjavi, koju je dao nakon potpisivanja sporazuma sa Pala, ratni funkcioneri bi trebalo da dobiju naknadu za period od pet i po godina, a mjesečni iznos te naknade bi trebao da bude u visini današnje plate poslanika u NSRS. Po toj logici svako od tih bivših funkcionera, njih ukupno 114, bi dobio preko 100.000 KM za šta bi se iz budžeta, odnosno džepova građana trebalo izdvojiti preko 10 miliona maraka!
Zlo nije rijetka pojava u samom vrhu neke fašističke organizacije, no njih uglavnom i baš nema toliko. Ali kada se zlo doista pojavi kao što se desilo u vrhu SDS-a iz 90-ih ono eruptira u katastrofalnim razmjerima. Bosna će imati trajne generacijske i historijske posljedice monstruoznog oblika zločina u skladu sa pedantno razrađenim planom ubijanja ljudi, genocida u svrhu genocida, istrebljenja koje je izvršeno poradi samog istrebljenja. Kant nije smatrao zlo svjesnom opakošću radi opakosti same. Za njega čak i najizopačeniji moraju priznati postojanje moralnog zakona. Kantova teorija o “radikalnom zlu” nije u mogućnosti da objasni ideološko i plitkoumno zlo, gdje akter poput Krajišnika motivisan idejom za njegov narod ne razmišlja o dobru i zlu, već to počinjeno zlo sada i želi naplatiti iz budžeta, novcem bh. entiteta RS kojeg pune i preživjele žrtve genocida i drugih zločina.
