Broj nije važan. Ne znamo ga tačno, nećemo ga nikada ni znati. Nije važno. Jer nijedno dijete ne bi smjelo umrijeti! Nijedno! Ni zbog imena, ni zbog boje, ni zbog zastave, ni zbog nesreće da se rodi u pogrešnom vremenu i pogrešnom mjestu. Djeca Palestine nisu više statistika – ona su univerzalni simbol onoga što nikada nije smjelo biti dozvoljeno. Djeca su ubijana! I svijet je šutio!
U toj šutnji – gorkoj, pokornoj, civilizacijski sramotnoj – dogodilo se nešto neočekivano. Dok su rakete parale nebo iznad Gaze, a glad škripila kostima djece koja ne znaju čitati, ni šta im se dešava, svijest svijeta počela se buditi. Ne među silama, vladama, kabinetima i vojnim analizama, već među običnim ljudima. Među mladima i starima. Na ulicama i stadionima. Na protestima i muralima. Među irskim ribarima i francuskim učiteljima. Među navijačima Celtica i PSG-a. Među onima koji nemaju nikakvu moć, osim jedne: da se sjete šta znači biti čovjek.
Palestinska djeca, ostavljena da umiru pod ruševinama i da gase oči gledajući granate kako dolaze, spasila su ne sebe – nego nas. Na njihovo umiranje reagovali su oni koji još vjeruju da Kant, da Voltaire, da Rousseau nisu zaboravljene bajke. U svijetu u kojem desnica pjeni, puca i laže; u vremenu u kojem mržnja ponovo nosi kravatu i ulazi u parlament – ta djeca su bila posljednja istina. Istina bez ideologije, bez oružja, bez cinizma.
Njihove suze probudile su suze drugih. Katalonaca. Škota. Slovenaca. Bošnjaka. Srba. Hrvata. Kurda. Čečena. Italijana. Muslimana i Jevreja. Ateista i katolika. Protesti u Briselu, Barceloni, Buenos Airesu, Sarajevu, Rimu, Dublinu i Berlinu više nisu samo politički čin – oni su obnavljanje zavjeta. Da čovjek mora biti čovjek! Da dijete mora biti dijete!
Kada Pippo Inzaghi podigne palestinsku zastavu pod tornjem u Pizzi, kada navijači Paris Saint-Germaina skandiraju Palestini, kada stadion Celtica postane platno pokrivača za nebesko groblje svih nevinih – osjećamo da se nešto mijenja. Da i mrtvi slušaju. Da Ana Frank nije sama. Da je drži za ruku neka Fatima iz Gaze, djevojčica bez doma, bez škole, ali s pravom da bude voljena. Jer djetinjstvo nije vlasništvo nacija. Djeca nemaju vojske. Djeca nisu odgovorna.
Palestinska djeca, ni kriva ni dužna, postala su metafora svih zaboravljenih. Ona više ne brane samo sebe. Ona brane holokaust od zaborava, Srebrenicu od poricanja, Sarajevo od zaborava, Ruandu od geografskog zatvaranja, Ukrajinu od zamora empatije. Svaki antisemitski ispad, svako poricanje genocida danas vrijeđa ne samo Jevreje i Bošnjake – nego i Palestince. Jer djeca nisu podijeljena po vjeri. Ona su braća po suzama.
I zato možda, samo možda, ova djeca – ta koja nisu dočekala svoje rođendane, škole, prve ljubavi, šarene olovke, roditelje – nisu umrla uzalud. Jer dok padaju pod bombama, ona spašavaju ono što smo skoro zaboravili da imamo: savjest. Na njihovom nebu piše: “Ovdje su zajedno umrla djeca čovječanstva.” Nisu pitala ko je kriv. Nisu stigla ni da nauče šta je krivica. Ona su nam dala sve, a nisu tražila ništa. I zbog njih se ponovno piše himna ljudskosti.
U svijetu koji je izgubio osjećaj za pravdu, djeca Palestine možda su posljednja nada za novo bratstvo. Ono u kojem je bol jedne majke bol cijelog čovječanstva. Ono u kojem djeca više neće morati umirati da bi nas naučila da budemo ljudi.
