Foto: Klix.ba
Treću deceniju 21. vijeka karakterišu vojne odore i borba za tuđi teritorij i bogatstva. Masovna ubijanja, civila i nejači. Kad svijet prekorači prag razuma, a najbogatiji postanu najnezasitiji, stradaju narodi i sirotinja. U tom svijetu nerazuma ima i onih što im se pamet i dobrota ukazuju umjesto zla i uniformi… – A da li sam, bar, kome još mogao pomoći? Mogao sam, a nisam. Uvijek čovjek nalazi izgovor za ono što nije uradio, a još više za ono loše što je uradio. Dobar čovjek dobro podrazumijava pa dobro i ne broji. Jedino što se pita: “Jesam li mogao više i još?” Ovog puta kratko pričam o onim što su roman zaslužili, o dvojici mostarskih velikana koji su ista generacija mostarske Stare gimnazije u kojoj su stasali najbolji koje je Mostar dao i zaslužio. Priča o Predragu Matvejeviću i Izedinu Pintulu kazivanje je i o svim gimnazijalcima što su, baš tu u središtu grada, stekli ono najvrednije, znanje i dobrotu, pa je i danas prenose mlađim, bilo u Mostaru ili na svakom od merdijana ovog svijeta. Da smo ih više slušali, Mostar ne bi izgledao takav kakav je danas, a i svijet bi bio bolji i drugačije disao. Sve više ličio na umiljatu majku, a ne na namrgođenog i čomrda očuha.
Najdraži susreti mostarskih gimnazijalaca. A gdje nas sve nema!
Simbol obrazovanja i ljepote Mostara, rasadnik znanja i kulture – Stara dama 26. oktobra prošle, 2023. godine, obilježila je svoj 130. rođendan. Gimnazija u Mostaru osnovana je 1893. godine i počela je s radom na Luci. Tu je gimnazija djelovala do 1898. godine, kada je izgrađeno jedno krilo današnje zgrade, a 1902. godine dograđeno je i drugo, kad je zgrada dobila sadašnji izgled. Gimnazija “Aleksa Šantić”, nazvana u čast najpoznatijeg mostarskog pjesnika, bila je jedna od prvih i najnaprednijih školskih institucija u Kraljevini Jugoslavije, u SFRJ. Svake godine okupljaju se generacije starogimnazijalaca. Sretnu se liječnici, inženjeri, pravnici, sportisti, umjetnici, ljudi s vraćenim srednjoškolskim – mladalačkim osmijehom i jedni za druge kažu: “To je moj školski. Prođoše decenije i evo nas opet uživo i zajedno. Prijatelji smo na mrežama, dijelimo nostalgiju, uspomene, i intimu više nego s najrođenijim.” Kako to reče Sen Demirović iz one ratne 1993. generacije: “Eh da ste svi u Mostaru i da udružimo mozgove… Ovo bi bio najbolji grad na svijetu.” Suze, grljenje, evociranje uspomena obiježavaju svako od okupljanja bivših učenika Mostarske gimnazije iz koje su stasali: Sergej Lukač, Hamza Humo, Isidor Papo, Džemal Bijedić, Osman Đikić, Avdo Humo, Vladimir Ćorović, Zijo Kreso, Vesna Šunjić, Bedžo Mesihović, Goran Babić, Đani Salković, Roko Markovina, Velimir Njirić, Minka Torlo, Amela Rebac… Učili su ih životu i ljudskosti najbolji profesori: Vera i Olga Samardžić, Salih Leho, Aca Bošnjak, Ivan Milićević, Borika Turanjanin, Milenko Nadaždin, Ante Cvitanović, Dragica Rimac, Rudolf Kraljević, Marija Pavlović… I tako redom, od Mostara do Kalifornije i Australije.
Predrag Matvejević
Humanist, kosmopolit, poliglot, aktivist, intelektualac, ljevičar i Mostarac. Akademik, borac za ljudska prava i čovjek, prije svega. Otac Ukrajinac, nakon povratka iz ratnog zarobljeništva u Njemačkoj 1945. godine bio je sudija u Mostaru, i majka Angelina, Hrvatica iz BiH, iškolovali su u Mostaru svog Predraga, koji potom doktorira na Sorboni. “Od oca Vsevoloda nije stekao samo ime, nizak rast i sklonost glasoviru, već i čudesno pamćenje, te kozmopolitsku kulturu. Ono što se manje zna jest da je od majke naslijedio nevjerojatnu velikodušnost, radinost i širokogrudnost, kao i emotivnost i osjećaj odgovornosti za sve oko sebe. Iz toga je možda potekla i njegova nesanica koja ga je mučila cijeloga života”, napisala je njegova kći Suzana Matvejević. Predavao u Zagrebu i Francuskoj, potom na slavistici rimskog univerziteta “La Sapenza”, bio gostujući profesor na nekoliko univerziteta u SAD-u. Nakon 1991. godine odlučio je emigrirati i izabrao položaj “između azila i egzila”. U cijeloj Evropi Predrag Matvejević bio je prihvaćen i cijenjen više od bilo kog drugog intelektualca s ovih prostora. I nažalost, kako to obično biva, njegova je kuća u Mostaru bez kućišta, što najbolje govori odnos ove vlasti prema velikanu Matvejeviću. Iznenadili bismo se da je drugačije jer ovi što im je pamet slabija strana ne vole akademike i profesore, što jedino znanjem ulaze u svijet i Evropu. Kako nema ni njegove kuće, tako nema ni njegovih knjiga u ovdašnjem obrazovnom sistemu. Čekaju da, valjda, vrijeme i zaborav učine svoje, ne shvatajući da je njih same vrijeme odavno izbrisalo, a da će Matvejevića učiti i na Sorboni, ali i na Sveučilištu u Mostaru, odmah nakon što prolaznost neukih postane prošlost i godine koje su pozobali primitivci i neuki. Da može i drugačije, pokazuje Zagreb, koji 2021. godine ustanovljava književnu nagradu “Predrag Matvejević” za knjige izdate u posljednje tri godine s područja bivše Jugoslavije pisane na hrvatskom, srpskom, crnogorskom ili bosanskom književnom jeziku. Ne slučajno, već naredne 2022. godine nagradu je dobio mostarac Elvedin Nezirović za knjigu “Ono o čemu se ne može govoriti”. Tamo, možda, iz iste one Matvejevićeve gimnazijske klupe nastavio je pisati i stvarati i Nedžad Maksumić koji je trajno obilježio mostarsku književnost i kulturu prvih decenija 21. vijeka. A o Matvejeviću, njegov nepopravljivi sljedbenik i intelektualac, Dragan Markovina zapisat će: “Temeljno ispravan, principijelan, hrabar i ostvaren. U intelektualnom i profesionalnom smislu nekoliko kopalja iznad svih. Što je činjenica koja se ovdje ne oprašta. Imao sam tu sreću da sam poznavao Predraga Matvejevića i mogao slušati njegov nikad izgubljeni mostarski govor, kojeg je izgovarao s nekom blagošću nesvojstvenom tom govoru. Otišao je, kao što svi moraju otići, a hrvatska kultura će možda tek za nekih stotinu godina shvatiti koga je izgubila.” Sklanjali ga ili ne, Matvejević će generacijama što dolaze pokazivati svjetlost i ljepotu znanja, a uskoro i iz Mostara i gimnazijskih klupa potvrđivati da duh ne stari ili je to puno sporije od života. Doći će i vrijeme kad će u onoj Staroj gimnaziji Matvejević biti ne obavezno nego najpoželjnije štivo.
Doktor Izedin Pintul
Zajedno s Predragom Matvejevićem, doktor Izedin Pintul svoja temeljna znanja sticao je u Staroj gimnaziji i tamo učio o životu, ljudima, društvenim odnosima, o čovjeku i postojanju, pa ima običaj reći: “Čovjek snuje, a Bog određuje”. Volio je da pomaže ljudima i opredijelio se za medicinu, specijalizirao urologiju i decenijama kao primarijus uspješno liječi i bubrege i prostatu, ali i nebubrežne boljke. Dolaze mu pacijenti iz cijele Hercegovine, a u posljednjih dvadesetak godina česti su i oni što su poodavno napustili Mostar i kod doktora Pintula, s nalazima iz Skandinavije ili Kanade iz njihovih najboljih kliničkih centara provjeravaju šta će im reći i propisati primarijus Pintul. Osnivač je moderene urologije u Mostaru i utemeljitelj osposobljavanja mladih ljekara kojima je otvorio vrata da dostignu ili prestignu i samog učitelja. Porodični korijeni – ugledna mostarska familija. Višestoljetno porodično stablo i razgranato nasljedstvo. Stariji mu sin – evropski doktor s dvije specijalizacije i australijskim iskustvom. Mlađi, bivši Veležov fudbaler i afirmisani trener u Švajcarskoj. Liječio je doktor Pintul i u ratu i poratnom vaktu, savjetovao i spašavao koliko je i kako mogao. Tu, odmah iznad njegovog sokaka, rođen je Šantić, ljubovao Đikić, a Izedin od sviju njih naučio da primi komšiju za brata i čovjeka za čovjeka. I dok korača Fejićevom i Musalom, svrati do Bristola, na jutarnju kafu s prijateljima i poznanicima. E baš tu, uvijek za istim stolom, priča doktor Pintul o Mostaru kakav je nekad bio i kakav bi trebao biti: “U staroj Kraljevini Jugoslavije, u Šolinom sokaku, žene su nosile zar, pogotovo pred muškarcima. Ali i to pravilo imalo je izuzetak. U njihovom sokaku jedino zar nisu nosile pred muškarcima, i to pravoslavcima, njihovim dobrim komšijama, iz ugledne porodice Šole. Tako su u Mostaru iz čovjekoljublja nastajali i ljudi i komšije za buduća vremena. Mostar je uvijek pokazivao da može biti svoj i komšijski.” Ne priča doktor Pintul o svojim dobrim djelima, nego ih svakodnevno čini. A onda će ponovno imenovanom Šantićevom požuriti do ordinacije jer zna da ga tamo već čekaju, a usput će prozboriti ili s nekim od komšija ili s nekim od bivših pacijenata. Baš to je naučio u onoj Staroj gimnaziji.
Mnogi od onih što su pohađali Staru gimnaziju, nažalost, nisu više među nama, većina je, ne svojom voljom, morala otići iz Mostara i sada su, ako ne računamo onih dvadesetak vrućih ljetnjih čolopeka, duboko ukorijenjeni u hladnoj Norveškoj, kišovitoj Engleskoj, u dalekoj Australiji ili Novom Zelandu, u Americi ili Kanadi, neki dobacili i do Katara ili su tu u komšiluku, u nekim od zemalja Evropske unije. Nema ih više na Rondou, a ni u “Abraševiću” i “Jagnjetu”, ne mogu tu ni biti jer su ili “ratna neobnovljena zona” ili promijenili dres i namjenu. Nema ih kao ni kina “Zvijezda” ili taze porušeni “Partizan”. Nema ih ni na Bunici za prvomajske, ni u “Bristolu” na jutarnjoj, u “Neretvu”, sve i da hoće, ne mogu jer se obnavlja, isto kao i “Ruža”, gotovo pa tri decenije i stalno obećavaju da će ih otvoriti naredne turističke. Kotrlja se i gimnazijski i svaki drugi život, sve od Musale i Cima, pa do Sutine i Šoinovca. Neke, nažalost, neće ni to zapasti! A oni ostali sastajaće se ili razmjenjivati fotografije.
O školstvu i dvije škole pod jednim krovom najpametnije je, u ovom trenutku kad pričam o Staroj i njenih 130 damskih godina, zaćutati.
