Unaprijed dogovoreni dvanaestodnevni „berzanski“ rat na Bliskom istoku završen je tačno onako kako je bilo i planirano. Nuklearni potencijal Irana, zbog kojeg se i vodio rat, nije uništen. Nema radijacije, nema nikakvih drugih dokaza za to. Ostala je samo produbljena mržnja i velika materijalna razaranja te ostvarena ogromna financijska dobit velikih naftnih magnata, što je i bio cilj. Ubijeno je više od 500 ljudi, ne računajući one koji se još uvijek nalaze ispod ruševina, za koje više niko i ne pita. Stvoren je novi prostor da se otklone optužbe za genocid u Gazi, koji se i dalje nesmetano provodi. Više nikog ne interesira sudbina preko dva miliona ljudi, od toga 650.000 djece koja se nalaze pod prijetnjom najstrašnije tihe smrti od izgladnjivanja i ubijanja, u najstravičnijem i najmonstruoznijem koncentracionom logoru pod vedrim nebom, koji ljudski um može da podnese. Oduzete su i posljednje opskurne nade onih koji umiru pred kamerama i pred očima cijelog svijeta u koncentracionom logoru, a sve to praćeno uz nepodnošljivu nehumanost i bezosjećajnost čovjeka.
Autoritarna politička performansa
Nema genocida. Nema mogućnosti za odvraćanje nasilnika i njihovog bestijalnog orgijanja nad izgladnjelom djecom i nemoćnim. Otvoren je širi prostor za dogovorenu dominaciju velikih vojnih i komercijalnih imperija koja su i režirala ovu političku, vojnu i financijsku performansu. Sada krajnje desni autoritarni režimi imaju odriješene ruke za obračun sa svim svojim kritizerima na unutarnjoj političkoj sceni, i s onima kojima smeta režim genocida i s onima koji bi radije vidjeli više prava i sloboda za čovjeka u pustinjskom pijesku natopljenom naftom, plinom i krvlju nedužnih ljudi. Možda će tu i tamo bljesnuti neka sitna varnica pobune čovjeka, ali će biti ugašena u istoj ili sličnoj performansi moćnih autoritarnih vladara i financijskih mogula koji ostaju u trajnom savezništvu s velikim naftnim korporacijama u zajedničkoj borbi za profit i u borbi protiv prava i sloboda čovjeka, njegovog slobodnog mišljenja i dostojanstva.
I na globalnoj političkoj sceni mnoge stvari su se stubokom promijenile. Šiitski Iran očigledno više ne može računati na svoju polubraću sunitske muslimane, mada ni do sada nije imao neke veće vajde od njih. Naprotiv. Ali sada definitivno postaje jasno da se više ne može govoriti o „islamskom svijetu“ koji bi imao bar neki maglovit zajednički kulturni i politički cilj i strategiju neutralnosti. Čak ni Palestinci kojima je ratoborni Iran uvijek davao punu podršku u najtežim danima njihovog opstanka i koji su bili vezivno tkivo pobune „islamskog svijeta“ protiv izraelske okrutnosti i aparthejda okrenuli su leđa Iranu i samima sebi. Nestajanje ovog „islamskog svijeta“ definitivno je pojačalo fragmentiranu političku kartu Bliskog istoka, što će imati značajne posljedice za odnose kako između glavnih sudionika ove naftne „drame“, Irana i Izraela, tako i za multiimperijalni svijet (SAD, Kina, Rusija, Indija, EU), čiji se naftni i financijski interesi ovdje najdirektnije suočavaju s velikim svjetskim naftnim korporacijama i berzanskim mešetarima.
Poslovično dobri odnosi s Rusima u njihovim napadima na Ukrajinu nisu bili dovoljni da Iran dobije i minimum materijalne podrške i garancije od Rusije, izuzev deklarativne osude napada Izraela i SAD-a na Iran. Napad SAD-a i Izraela na Iran definitivno je oslobodio Ruse krivnje za agresiju na Ukrajinu i za sve zločine počinjene tamo (kad imaju pravo oni, imamo pravo i mi). Istovremeno Rusija je dobila prešutnu podršku i legitimnost za daljnje destruktivno razaranje Ukrajine i unaprijed je oslobođena svake međunarodnopravne odgovornosti, što će međunarodnopravni poredak učiniti bespredmetnim u odnosima u novom multiimperijalnom svijetu. Prešutna podrška da se zatvori Ormuški prolaz (Strait of Hormuz), što bi, opet, samo Rusima koristilo, Irancima nije bilo od koristi. U savezničkom azijskom trouglu između Kine, Irana i Rusije Kina je očekivano ostavila najšire otvorena vrata za Iran. Em što je vjerovatno stokirala nuklearni materijal Irana na sigurno mjesto, što je onemogućilo njegovo uništenje i izazivanje nuklearne katastrofe, Kina je ohrabrila Iran, kao svog strateškog partnera u trgovini s naftom, da sad za sad odustane od potencijalnog zatvaranja Ormuškog prolaza zbog njenih naftnih berzanskih interesa, te da bi Iran bio pošteđen daljnjih nevolja sa nepredvidivim posljedicama.
Odustajanje Irana od blokade Hormuškog prolaza za naftne tankere kojima se transportuje preko 25% svjetske nafte naljutilo je Rusiju zato što je to umanjilo mogućnosti Rusiji da svoju naftu prodaje po znatno višim berzanskim cijenama, što je za nju od velikog značaja kako zbog rata u Ukrajini tako i zbog toga što bi joj to omogućilo da se djelimično oslobodi neugodnog smrtonosnog naftnog stiska Kine, koja i dalje ostaje najveći uvoznik njene nafte po kompenziranim niskim cijenama zbog nametnutih sankcija Zapada. Ovim je znatno narušena berzanska i politička ravnoteža interesa u ovom azijskom trouglu, što vodi labavljenju političkih veza između Moskve i Pekinga na jednoj strani i Rusije i Irana na drugoj strani. U te poremećene triangularne odnose diskretno se uključuje Indija kao nova imperija koja će sve značajnije zauzimati poziciju u novoj globalnoj financijskoj i političkoj strukturi svijeta.
Odnosi između Izraela i Irana postaju značajno vezivno tkivo novog multiimperijalnog svijeta (SAD, Kina, Rusija, Indija, EU), što će odnose u ovoj užarenoj regiji punoj nafte, plina i krvi učiniti još zamršenijim i komplikovanijim i sve manje demokratičnim i privlačnim za življenje novih generacija mladi ljudi. Novi talasi izbjeglica i migranata i novi strukturalni sukobi sve su vidljiviji na horizontu. Svijet se mora pripremiti za novi oblik ratovanja u kojem će sve veću ulogu dobijati Homo sapiens sa svojim pravima i slobodnim mišljenjem.
Aksiom preživljavanja u autoritarnom svijetu
Glavni aksiom preživljavanja u današnjoj globalnoj berzanskoj i političkoj multiimperijalnoj strukturi je raspirivanje mržnje i straha među kulturama, rasama i civilizacijama te potiranje razlika između dobra i zla. Strah od „slobodne volje“ čovjeka širi se svijetom. Onaj koji gospodari tim strahom gospodari i svijetom. Iskonski strah od smrti sve moćnije gospodari nad „slobodnom voljom“ čovjeka što crkvu (vjeru) bez razlike da li je jevrejska, kršćanska, islamska ili agnostička, čini glavnim aksiomom stvaranja autoritarnih imperija, koje danas vode „programirane i dogovorene ratove“ protiv „slobodne volje“ čovjeka radi ostvarivanja sopstvenih interesa i ciljeva.
U svijetu u kojem nestaju individualne slobode čovjeka, njegove hrabrosti i samopouzdanja da se suprotstavi tom senilnom kolektivnom razmišljanju i pokoravanju, čovjek gubi sposobnost donošenja razumnih odluka. Ta senilnost pokoravanja nosi u sebi dogmu dominacije koja čovjeku umjesto kulture i duhovnosti nudi razne „čelične kupole“, „nove svjetove“, zvučne MAGA, MAHA političke organizacije, koje u sebi navodno nose sreću i spas preživljavanja i oslobođenje čovjeka od svake odgovornosti i obaveze. Time se čovjek uvodi u prazan prostor općeg haosa u kojem na površinu izbija vulgarnost i ciničnost ostarjelih i senilnih vladara što svijet gura u lakoću stvaranja velikih tragedija i nesreća čovječanstva. A sve to da bi ta oronula i senilna autoritarna struktura imala moć manipulacije da naređuje kada će počinjati i kada će se završavati krvavi i merazarajući ratovi između različitih država, naroda i kultura da bi se stekla kontrola nad ljudskim i prirodnima resursima i time stekao oreol graditelja novog globalnog dirigiranog mira i slobode, u kojem nestaje snaga individualne „slobodne volje“ čovjeka.
Sloboda volje čovjeka, istina, harmonija, razlika između dobra i zla, nepostojeće su vrijednosti u krajnje desnim autoritarnim tradicijama i retorikama, što nosi značajna ograničenja u razmišljanjima u okviru ideologije autoritarnog populizma. Premda je bilo izraženo razlikovanje između dobra i zla kod najstarijih antičkih civilizacija, od Mojsija do Zaratustre, kod Jevreja i kod Perzijanaca, uspostavljanje harmonije između istine jin i greške jang kod Kineza, i konfrontacije između dozvoljenog i zabranjenog u zapadnoj civilizaciji, ovaj filozofski i logički princip razlikovanja, harmonije i konfrontacije u potpunosti izostaje iz retorike i logike krajnjeg desničarskog populizma. Nema razlike između dobra i zla, nema harmonije između istinskog i pogrešnog, niti pak ima konfrontacije i sukoba između principa suprotnosti. Za njih je samo njihova autoritarna ideologija, logika i retorika ispravna i neprikosnovena. Logika autoritarnog populizma ne trpi nikakav prigovor ni kritiku. Jedino oni predstavljaju „pravi narod“, koji jedino i istinski samo oni predstavljaju. Odbacujući harmoniju između istine i greške, između prirode i čovjeka, odbacujući razliku između dobra i zla i konfrontaciju između dozvoljenog i zabranjenog, apolitična priroda autoritarnog populizma nije u stanju otvoriti demokratski pluralni dijalog, čime odbacuje svaku mogućnost unutarnje demokratizacije društva, što predstavlja trajnu pogubnu prijetnju demokratskoj političkoj kulturi međunarodnih odnosa.
Iza zavjese dogovorenih ratova
„Ovo je prljavi posao koji Izrael obavlja za sve nas“, reći će njemački kancelar Friedrich Merz za ZDF tokom intervjua na marginama samita G7 u Alberti, Kanada, otvoreno potvrđujući da je napad Izraela na nuklearna postrojenja u Iranu dio unaprijed dogovorene strategije između SAD-a, Izraela i zapadnih saveznika, bez njihovog ikakvog osjećanja odgovornosti za moguće posljedice nuklearne radijacije za cijelo čovječanstvo. Da bi taj „dogovoreni rat“ bio još apsurdniji i tragičniji, narod kojem je povjereno izvršenje tog „prljavog posla“ ne tako davno bio je i sam žrtvom najprljavijeg posla i najgroznijeg zločina protiv čovječanstva – holokausta. Uz to ako se tome doda da je taj nesretni izvršilac tog „prljavog posla“ optužen od Međunarodnog suda pravde (ICJ) za činjenje genocida nad drugim narodom, koji i dalje traje uz podršku onih koji su mu povjerili taj „prljav posao“ teško je izbjeći mučninu koju nam nameću autoritarni krajnje desničarski populisti novog multipolarnog imperijalnog svijeta.
Iza te tamne sjenke djelovanja autoritarnih desničarskih populista kriju se patološki iskrivljeni prohtjevi senilnih i ostarjelih autoritarnih vladara Zastupnik Buddy Carter (R-Georgia) nominirao je predsjednika Trumpa za Nobelovu nagradu za mir zbog predsjednikove uloge u posredovanju u postizanju sporazuma o prekidu vatre između Irana i Izraela. Pakistan je objavio da nominira Trumpa za Nobelovu nagradu zbog predsjednikove „odlučne diplomatske intervencije i ključnog vodstva tokom nedavne indijsko-pakistanske krize“. Zastupnik Darrell Issa (R-Calif.) u martu je rekao da je nominirao Trumpa za Nobelovu nagradu za mir navodeći predsjednikove napore na Bliskom istoku. Zastupnica Claudia Tenney (R-N.Y.) izjavila je u januaru 2024. da je nominirala Trumpa za Nobelovu nagradu zbog njegove uloge u posredovanju u postizanju historijskog Abrahamovog sporazuma tokom njegovog prvog mandata. Ni autoritarni vladar nije krio želju da dobije Nobelovu nagradu za mir, tvrdeći da zaslužuje barem „četiri ili pet“ Nobelovih nagrada za mir, pritom ponosan na američko nuklearno bombardiranje Japana kojim je okončan Drugi svjetski rat. „Ne želim koristiti primjer Hirošime, ne želim koristiti primjer Nagasakija, ali to je u suštini bilo isto. To je okončalo taj rat. Ovo je okončalo rat“, reći će naš autoritarni junak. Za svakog autoritarnog vođu sve je isto. Ne postavlja se pitanje koliko ubijene djece i nemoćnih, koliko razaranja i uništenih života. Bitno je da se rat započne i okonča onako kako oni to planiraju i da dobiju svjetska priznanja, čak i Nobelovu nagradu. Zašto da ne? Ostaje samo pitanje koliko ljudi treba da umre da bi autoritarni vođa dobio najviše priznanje čovječanstva. To je rezultanta politika svih krajnje desničarskih autoritarnih režima, kojima nažalost Homo sapiens, kojem su prethodno oduzeta sva prava i sloboda njegovog mišljenja, daje legitimnost da u ime njega ubija čovječanstvo i njega samog.
