Foto: Arhiv
Italijanska filozofkinja Donatella Di Cesare u intervjuu za njemački Frankfurter Rundschau govorila je o demokratiji u Europi danas, viktimizaciji politike te o ponovnom pokretanju stvaralačke snage građana.
Gospođo Di Cesare, trebamo li se bojati za našu demokraciju?
Bojazan je možda prevelika riječ. Ali već nekoliko godina doživljavamo duboku i opasnu krizu demokracije. Demokracija je danas općeprihvaćena ideja – ne samo u zapadnom svijetu. Ali paralelno s njenim trijumfom ide i opća sumnja da je demokracija samo “prazna etiketa”, dakle nominalna moć. Pritom se porađaju pitanja: Može li se demokracija svesti samo na instituciju izbora? Kako su prvenstveno sigurnosna politika i regulacija tržišta potkopali demokratski ideal? Osim toga, desni populizam trenutno jača u mnogim zemljama i predstavlja veliku opasnost.
U kojoj se mjeri demokracija može shvatiti samo kao “prazna etiketa”?
Riječ demokracija izvire iz starogrčkog jezika: “demos” znači “narod, puk”, a “kratos” znači moć naroda, uključujući njegovu sposobnost da mijenja zbilju. Međutim, ono što danas doživljavamo je suprotno. U konačnici, mnoge se građanke i građani osjećaju isključenima iz javne rasprave. Osjećate se nemoćno – bez moći. Umjesto toga imamo strašnu depolitizaciju.
Koji su razlozi te depolitizacije, te nemoći? Može li to biti nekakvo uobičajeno stanje? Ljudi jednostavno više nisu zainteresirani?
Tu su različite teme međusobno povezane. Današnja politika je ona koja se sve više reducira na administriranje. Na birokratsko, tehničko administriranje, koje se naziva i governance. Mnogi misle da je politika područje u kojem stručnjaci, eksperti, rješavaju probleme. To ima velike posljedice na osjećaj odgovornosti građanki i građana, koji se više ne osjećaju odgovornima. Međutim, to nije samo problem osjećanja. Naprotiv, mislim da je problem politike. Za mene je ta depolitizacija najopasniji problem za demokraciju.
Na koji način?
Demokracija se snažno promijenila u posljednjih nekoliko desetljeća. Princip današnje demokracije je “Ne diraj me!” Kao građanin, želite zaštitu umjesto sudjelovanja. To je iz temelja promijenilo demokraciju. Tome je pridonijela sigurnosna politika, politika koja vlada bojaznošću. Sada vidimo izolaciju, fragmentaciju građana koji u osnovi zahtijevaju samo zaštitu ili imunitet. Shodno tome, imamo imunitarnu demokraciju, koja je imunitarni režim – s vanjskim granicama. Oni s pravima žive unutra, a svi ostali žive vani.
Imunitet prema vani, na primjer vanjske granice?
Misli se na imunitet protiv onih koji predstavljaju “Čovječanstvo B”. Ljudi koji navodno ne zaslužuju zaštitu, nemaju prava, suvišni su. S tim razlikovanjem raste i ideja da demokracija može biti etnokracija. “Demos” se svodi na “etnos” – to je upravo temelj svakog desnog populizma. U Njemačkoj AfD, u Italiji Fratelli d’Italia, u Francuskoj Rassemblement National. U njihovoj ideologiji svi koji ne pripadaju etničkoj skupini moraju ostati vani, a to naravno ima velike posljedice po demokraciju.
Ove ideje već danas oblikuju našu politiku i našu demokraciju. Vrijedi li se uopće boriti?
Za mene kao filozofa zadatak je raskrinkati ovaj oblik etnokracije kako bi postalo jasno da je to propast demokracije. Pritom se postavlja pitanje: Što je uopće demokracija? Nije nimalo lako odgovoriti na ovo pitanje, iako se ovaj pojam uvriježio. Danas se smatra da je upravo zato što je demokracija ugrožena nužna njezina umjerenost kako ne bi postala kaotična i neučinkovita. To je stara briga. Ja se pak svrstavam u struju radikalne demokracije. Po mom mišljenju, potreban je radikalizam umjesto umjerenosti. Demokracija se ne urušava zbog neučinkovitosti ili nedostatka pravila, nego kada izgubi svoju dinamičnost i kreativnost. Ako građani ponovno ne otkriju svoju sposobnost mijenjanja zbilje i svoju kreativnost da zajedno razmišljaju o budućnosti. Ukratko: Za mene demokracija nije politički režim, demokracija je forma života. Moramo ponovno omogućiti demokraciji da stvari dovodi u pitanje.
Što bi trebala dovoditi u pitanje?
To je donekle teška misao, ali demokracija postoji tamo gdje se legitimnost rasprave o tome što je legitimno stalno dovodi u pitanje. Gdje se pravila stalno propituju. To znači da je demokracija nepotpuna, još uvijek “u nastajanju” i stoga krhka. Ali ta je krhkost, paradoksalno, ujedno i njezina snaga. Po mom mišljenju, opasnost leži tamo gdje je demokracija strogo disciplinirana.
Može li se ova ideja primijeniti na osjećaj raskola u društvu? Nije li to možda znak slabljenja demokracije, prije nego korak prema njezinu jačanju?
Umjesto raskola, govorila bih o mnogo različitih sukoba. Nije kao u prošlom stoljeću, gdje je podjela između buržoazije i proletarijata bila jasna. Mnogo je sukoba i napetosti. Također postoji tendencija prema kriminaliziranju neslaganja i sukoba. Vidite to na primjeru aktivistkinja i aktivista koji su se angažirali u području migracija i koje se kriminalizira. Ali mene brine to što su mnogi sukobi gotovo plemenski. Zato te sukobe onda iskorištava desni populizam, kao i strah i resantiman. Resantiman je danas najčešći politički osjećaj.
Zašto?
Resantiman se prvenstveno iskorištava za ograničene borbe, a ne za zajedničku borbu. Na taj način identitarni desničarski populizam može vladati i ugrožavati demokraciju. U svojoj knjizi Zavjera na vlasti nazvala sam resantiman “novim opijumom naroda” – zbog te opasnosti. To je egzistencijalni fenomen vezan uz osjećaj nemoći. Mnogi ljudi zbilja misle da su žrtve. I zato često izbijaju sukobi oko pitanja: Tko je čija žrtva? Figura žrtve postala je nevjerojatno važna. Zaista želite da vas prepoznaju kao žrtvu – ali zašto? Za mene je to znak da su ljudi izgubili povjerenje u politiku. Nema političke instance kojoj se mogu obratiti za pomoć.
Što se nadate dostići viktimizacijom ako to nije zaštita kroz politiku?
Kao žrtva želite priznanje, prava – i pridobiti druge. Upravo zato je to često plemenska borba. Primjer je Italija. Danas vidimo prvu postfašističku vladu u Europi, u zemlji fašizma. Stalni je slogan premijerke Meloni da je Italija žrtva. Žrtva Europe, migranata, jakih sila, zavjere. Ta figura žrtve ne postoji samo za pojedine građane, nego i za državu. To je obrazac. Ovakav zavjerenički, komplotistički način vođenja politike velika je opasnost. Na taj način Meloni vlada strahom i ucjenom, ali prije svega bez preuzimanja odgovornosti. Ona je zapravo odgovorna za vladanje, ali ovako uvijek može krivicu prebaciti na druge. To smo vidjeli u SAD-u pod Trumpom. Cijela njegova politika bila je politika žrtve. Amerika je žrtva meksičkih migranata, feminizma, jakih moći, skrivenih sila. To treba raskrinkati.
Dakle, moćnici poriču da imaju moć?
To je uvijek problem. Živimo u vremenu u kojem se moć izvodi na nasilan način, ali nema lica. Bez imena, bez adrese – u doslovnom smislu. Jer ako imam problem, kome da se obratim? Moć je sveprisutna, ali je neprestano skrivena iza maske. To je veliki problem za sve građanke i građane i demokraciju.
Je li protuotrov takvoj politici žrtve, komplotizma, kako to nazivate, politika odgovornosti?
Ne samo politika odgovornosti, nego i „kratos“-a – ponovno stjecanje moći kao sposobnosti ljudi da oblikuju stvari. Naravno, to nije jednostavno kad je depolitizacija još uvijek tako jaka. Stoga vjerujem da je komplotizam oružje depolitizacije. Zato što sugerira da je moć neka vrsta stroja koji radi sam od sebe, u usporedbi s kojim smo nemoćni. Stvara ideju da je sve već odlučeno, da su skrivene sile odlučile o svemu i da je demokracija u biti obmana i da ne možemo učiniti ništa da to promijenimo. Upravo zato trebamo ne samo razriješiti ovaj komplotizam i preuzeti odgovornost, nego i ponovno otkriti stvaralačku snagu građana. To će biti veliki izazov.
Preveo s njemačkog Mario Kopić
Frankfurter Rundschau, 8.10.2023.
