Dayton je običan gradić od nekih 140 000 stanovnika na sjeveroistoku Sjedinjenih Američkih Država u saveznoj državi Ohio. Dobro sad, epitet običnog zvuči podcjenjivački obzirom da je sjedište svjetski renomiranih kompanija poput Reynolds and Reynolds, LexisNexis, kao i dva instituta za istraživanje i razvoj avijacije: NASIC(National Air And Space Intelligence Center) i AFRL(Air Force Research Laboratory), međutim ovo me, kao ni većinu ljudi na planeti, ne bi zanimalo da od ’95. naziv tog grada nije alfa i omega političkih odnosa u Bosni i Hercegovini.
Vjerovatno ne slutivši koliko će naziv mjesta na kojem se održavaju mirovni pregovori obilježiti politiku i svakodnevni život Bosne i Hercegovine, neki je službenik američke administracije odlučio da se o budućnosti ove države odluči baš tu, u vojnoj zrakoplovnoj bazi Wright-Patterson, nadomak Dayton-a.
Vojna zrakoplovna baza je odabrana s ciljem izazivanja strahopoštovanja kod balkanskih pregovarača, ali mogla je biti bilo koja, bilo gdje unutar SAD-a; recimo Langley pored grada Hamptona, ili Dover u Delaware-u, čime bismo umjesto tzv. dejtonskog, imali hemtponski, ili delaverski ustav.
I kao što je iz šale sarajevskih mangupa „hepek“ preko noći postao sveobuhvatljiv pojam, tako je i „dejton“ danas sastavni dio našeg jezika sa konverzijom u raznim oblicima – kao naziv za Ustav Bosne i Hercegovine, naziv firme i restorana, sinonim za pomirenje, ili neuspjeh, u zavisnosti s koje političke pozicije se posmatra itd. .
U zanimljivoj emisiji, emitovanoj na jednoj od ovdašnjih televizija povodom obljetnice Dayton-skog mirovnog sporazuma, novinari su ispitivali obične stanovnike Dayton-a o Bosni i Hercegovini. Većina Dayton-aca nije znala da se njihov grad svakodnevno spominje u maloj državi s ove strane Atlantika. Rijetki su uopšte čuli za Bosnu i Hercegovinu.
U Bosni i Hercegovini se itekako čulo za Dayton. Više od 15 godina se dejtonski mrcvarimo, pokušavamo krenuti naprijed, ali ne ide.Mirovni sporazum kojeg su 1995. godine potpisali Alija Izetbegović, Slobodan Milošević i Franjo Tuđman, donio je mir, ali nije stvorio okvir za funkcionalnu državu.
Svi znamo da ovako ne može dalje; i domaći političari i međunarodna zajednica. Zna to i svaki građanin ove države, ma koliko bio neupućen u političke odnose. Nepravda i nefukcionalnost države se osjeti u svakoj pori društva, pri čemu je raspad Nogometnog Saveza, koji je funkcionisao u dejtonskim okvirima, samo jedan od primjera u moru sličnih.
Rat se nastavio mirnodopskim sredstima, te je očigledno da bosansko-hercegovački političari ne mogu, niti će moći dogovoriti se, oko budućeg funkcionalnog ustavnog rješenja.
Međunarodna zajednica, osim što je balkanske političare natjerala na mir, Aneksom 10 Dayton-skog mirovnog sporazuma je preuzela i odgovornost, starateljstvo nad Bosnom i Hercegovinom, preko Ureda Visokog Predstavnika. Dakle i obaveze.
Pred međunarodnom zajednicom stoje sljedeće opcije:
1. Ostaviti i napustiti Bosnu i Hercegovinu sa aktuelnim ustavom, nakon čega bi novi sukobi bili samo pitanje dana
2. Natjerati bosansko-hercegovačke političare na kozmetičke ustavne promjene, zadržavajući dva entiteta, ili preuređujući samo FBiH, što bi nove sukobe odložilo za 10, ili 20 godina, prvom prilikom kada OHR napusti Bosnu i Hercegovinu
3. Organizovati „Dayton 2“ kojim bi se preuredila čitava Bosna i Hercegovina, decentralizacijom po funkcionalnim i prirodnim regijama, uz princip konstitutivnosti svih naroda i građana na cijelom teritoriju države. U ovom slučaju bi se moglo ugledati na švicarsku kantonizaciju, kako simboli regija/kantona ne bi predstavljali isključivo jedan konstitutivni narod.
Prve dvije opcije vode u nove sukobe i dugoročno u srcu Evrope stvaraju tenzije slične izraelsko-palestinskom sukobu, dok treća opcija stvara okvir za stabilnost Bosne i Hercegovine i regije.
Postoje još dvije opcije – opcija raspada, ili stvaranja unitarne, čisto građandske države. I jedna i druga su suviše nerealne kako bi se uzele u ozbiljno razmatranje, te je nepotrebno napominjati da bi i u tom slučaju došlo do novih krvavih sukoba.
Postavlja se pitanje šta Evropa i Amerika žele… Šta je Bosna i Hercegovina u svjetskim okvirima? Cjelokupno stanovništvo BiH stane u dva njujorška kvarta. Ukoliko Sjedinjene Američke Države i Evropska Unija odluče da od Bosne i Hercegovine naprave funkcionalnu državu, neupitno je imaju li moć da to ostvare. Pri tome ih nikakav lokalni ksenofob poput Milorada Dodika ne može spriječiti, pa ni Rusija, kojoj entitet RS u globalnim okvirima ne predstavlja ništa.
Do međunarodne zajednice je da odluči kuda dalje. Da li Bosnu i Hercegovinu učiniti funkcionalnom i samoodrživom, bez međunarodnog tutorstva i straha od novih ratova, ili u srcu Evrope održavati stanje na granici sukoba, što bi značilo nestabilnost za cijelu regiju i Evropsku Uniju…
Ovako dalje ne može. Siguran sam da su toga i u međunarodnoj zajednici svjesni, samo se čeka ko će prvi obznaniti da je vrijeme za „Dayton 2“.
