Foto: AFP/Arhiv
Malo je političara u regionalnoj politici koji imaju toliki staž i prošli su tolike ideološke transformacije, poput Milorada Dodika, od člana Saveza reformskih snaga do Ante Markovića, do osnutka Kluba nezavisnih poslanika u NSRS-u, tada jedine opozicije u ratnom sastavu parlamenta RS-a.
Dugo smatran jedinom alternativom u okviru srpskog političkog korpusa, Dodik sa svojim SNSD-om postaje ideološki ekstremniji i od samog SDS-a, koji brzo stavlja u poziciju vječite opozicije, Dodik vješto plovi u novim političkim trendovima i geopolitičkim promjenama u svijetu. Njegov najrecentniji politički zaokret bio je usklađivanje s globalnim desničarskim islamofobnim trendovima. Prikazujući RS kao nekakav bedem hrišćanstva, Dodik je pokušao da osigura podršku zapadnih desničara u svrhu ostvarivanja vlastitih političkih ciljeva. Iako u tome nije imao naročitog uspjeha i njegovi dobri odnosi s evropskom desnicom ponekad djeluju više kao PR potez nego ozbiljna politika, postavlja se pitanje da li će globalna promjena ravnoteže u EU ali i USA (eventualni povratak Donalda Trampa na vlast) moći da mu pomogne da ostvari svoje političke ciljeve.
Bitno je napomenuti da Dodikovo dodvoravanje evropskoj desnici traje godinama i nikada nije dalo neke naročite rezultate. Tako je Dodik imao moćnog saveznika u Heinzu Christianu Stracheu, bivšem lideru austrijske Slobodarske stranke, s kojim je dijelio ultradesne stavove. Ovo pragmatično savezništvo dolazi kraju 2019, kada se pojavio snimak s Ibize iz 2019, gdje Strache razgovara sa ženom neutvrđenog identiteta koja se predstavila kao nećaka ruskog oligarha, Olega Makarova (koji će kasnije tvrditi da je jedinac i da uopšte nema nećaku), koja sa Stracheom i njegovim pomoćnikom razgovara o eventualnoj finansijskoj i drugoj pomoći Stracheu na predstojećim izborima, a zauzvrat joj je Strache nudio pomoć u dobijanju vrijednih poslova u Austriji. Ovaj skandal ruši austrijsku vladu i de facto završava Stracheovu političku karijeru, a Dodik gubi tada jedinog saveznika u EU. Alternativu pronalazi u Viktoru Orbanu s kojim dijeli rasističke i islamofobne stavove i san o novoj desnoj Evropi. Bitno je napomenuti da je savezništvo između Dodika i Orbana isto tako više zasnovano na velikim riječima i svojevrsnom performansu nego na nečemu baziranom u ekonomskoj ili političkoj realnosti.
Orbanova Mađarska i sama je prepuna ekonomskih problema: EU je zamrzla 21 milijardu eura kohezionih fondova Mađarskoj, koju Dodik traži od Orbana, a to više govori o ekonomskom krahu u RS nego o stvaranju neke desne internacionale. Ono što se također previđa i sama je fragmentiranost evropske ali i američke desnice, tako u samoj Republikanskoj stranci u USA postoje pro i antitramp frakcije, dok je desničarska premijerka Italije, Giorgia Meloni, od koje su strahovali mnogi u Briselu, čvrsto na pro EU i NATO kursu.
Utjehu Dodiku nije donio ni prvi Trampov mandat budući da uz sav haos koji je donio prvenstveno u USA, nije gotovo nikako promijenio američku vanjsku politiku spram BiH i regije. Teškoću Dodiku predstavlja i više puta iskazan proruski sentiment koji na evropskoj desnici više niko, barem otvoreno, nema (osim već spomenutog Orbana) od invazije na Ukrajinu, tako da se u suštini RS zajedno s Miloradom Dodikom nalazi u još težoj poziciji nego prije par godina. Sama globalna desna alijansa ograničena je vlastitim sadržajem, pogotovo u pokušaju stvaranja takozvanog internacionalnog nacionalizma, budući da vrlo često osim antimigrantskih stavova i konzervativizma nemaju nikakvih drugih konkretnih načina saradnje između njih.
Najbolji primjer koliko je teško ideološki okupiti desnicu jeste onaj bivšeg Trampovog savjetnika, Stevea Banona, čiji su pokušaji da stvori neku vrstu globalne desne alijanse neslavno propali. Banon je putovao po Evropi i držao konferencije na kojima su prisustvovali mnogobrojni visokopozicionirani čelnici desnih stranaka iz EU. Nakon početnog oduševljenja mnogi od njih bili su razočarani neorganizovanošću pokreta kao nemogućnošću da se njegove ideje primijene na evropski kontekst. Neki su ga poput Švedskih demokrata odmah prozvali šarlatanom. Iz svega ovoga vidi se da je desna revolucija na koju Dodik ali i politički vrh u Beogradu računa još daleko, to pokazuju teškoće formiranja vlade u Holandiji poslije pobjede Gerta Wildersa u Holandiji, ali i neki obrnuti trendovi (pobjeda liberala Donalda Tuska u Poljskoj).
Kako će se dalje razvijati politička budućnost Evrope, teško je reći jer su se desila tektonska politička pomjeranja, gdje centar preuzima sva obilježija desnice, dok tradicionalna desnica sve više koketira s fašizmom. Još jedan bitan ideološki oslonac Milorada Dodika predstavlja desno krilo Republikanske stranke, koje je od Trampove pobjede 2016. postalo dominantna struja u stranci. Baziran na islamofobiji i već spomenutim teorijama zavjere kao i hrišćanskom fundamentalizmu protestantskog tipa koji SAD vidi kao primarno hrišćansku zemlju, mnogi članovi ove struje Republikanske stranke već su iznosili bizarne teorije zavjere, poput one da se u većinski muslimanskim djelovima Detroita prakticira šerijatsko pravo, a ne američki zakon. Ove notorne laži primile su se kod velikog dijela konzervativnih glasača koji u američkim muslimanima, koji statistički predstavljaju beznačajnu etno-religioznu manjinu (ni 2% stanovništva), vidi egzistencijalnu prijetnju. Teško da ovo može bitnije promijeniti američku politiku prema regiji jer se njihova vanjska politika mijenja u zavisnosti od interesa, a ne od toga ko je na vlasti (politika Trampove administracije naspram naprimjer Kosova jeste identična Obaminoj). Ono što je još jedna bitna stvar jeste da je američko pravosuđe još uvijek prilično nezavisno, što dokazuje skorašnja blokada učestvovanja Donalda Trampa na izborima u saveznoj državi Kolorado.
Šta donosi iduća godina koju mnogi nazivaju globalno superizbornom (Predsjednički izbori u USA, kao i izbori za EU parlament), koju mnogi analitičari nazivaju sudbonosnim, ostaje da se vidi očekuje li nas trijumf desnice ili, pak, njen lagani pad.
