foto: Pixsell
Ukrajinu i Bosnu i Hercegovinu historija je spajala kroz nekoliko imperija, od Osmanske do Austro-Ugarske, a u zadnjih nekoliko godina spajaju nas svjetska i europska nogometna imperija – FIFA i UEFA. Nakon što su nas nekad odmah nakon četvrtog talasa korona virusa, u novembru 2021. godine, Ukrajinci pobjedom od 0:2 u Zenici ostavili bez plasmana na Mundijal, istoj selekciji bilo je suđeno da nam u četvrtak uskrati prvi odlazak na EURO od nezavisnosti i obnove državnosti naše zemlje.
Možda je bolje reći da je nama bilo suđeno da nas Ukrajinci izbace u baražu, pošto je taj zlosretni baraž stalna sudbina naše reprezentacije do te mjere da je postao dio pjesama i narodnog folklora. Bilo bi previše bolno nabrajati sve naše baraže kojima smo se nadali i od kojih smo imali velika očekivanja, svih matematičkih šansi koje smo računali, svih izjava kako se u dvije utakmice možemo nositi sa svima i svih prognoza kako će nekad i nas poslužiti sreća.
No sreća nas nije poslužila ni u četvrtak na Bilinom polju, iako je u jednom momentu sve izgledalo kao da bi se to konačno moglo dogoditi i da će nam u jednom danu Karma vratiti sve one bodove koje smo kod nje zaslužili dok smo ih prosipali po stadionima. Usto, svega par sati prije početnog sudačkog zvižduka došle su sjajne vijesti o napretku na europskom putu i sve je izgledalo kao da bi se taj zamah eurointegracija mogao preliti i na integraciju na nogometni EURO pobjedom ove male zemlje tek izišle iz rata nad jednom velikom zemljom koja je u rat tek ušla.
Sreća nas je pogledala u 56. minuti, kad je jednu loptu Hadžikadunića Matvijenko poslao u mrežu svoje ekipe, a u to je vrijeme i Island uveliko vodio protiv Izraela, što bi značilo put na EURO bez rizične utakmice s Izraelom. No dok je Island do kraja utakmice povećao prednost nad Izraelom, mi smo svoju nad Ukrajinom uspjeli prokockati u svega tri minute.
Do Evrope vode dva putića
Sve je izgledalo sjajno, sve se otvorilo za napredak na nogometnom europskom putu, pet minuta prije kraja utakmice učinilo se da smo ispunili sve kriterije za članstvo na EURO 2024 u Njemačkoj, ali – baš kao i uvijek – stvari su se izjalovile i nije preostalo ništa drugo nego tražiti krivca za blokadu u 85. i 88. minuti.
Neki su se obrušili na nedovoljno iskusne (ili kvalitetne) igrače, koji su ušli u igru umjesto povrijeđenih prvotimaca, neki su okrivljavali selektora, a neki su prstom upirali u uobičajene krivce – funkcionere Nogometnog saveza BiH. No po prvi put u Bog zna koliko baraža krivicu nije bilo lako adresirati jer su igrali najbolji igrači koje smo imali, selektor je sklopio najkvalitetniji sastav koji smo imali i uspio je popraviti igru onoliko koliko je to bilo moguće u vremenu koje je imao na raspolaganju, a ako su strukture u Savezu i oko njega nekad i mogle biti optužene za opstrukciju državne reprezentacije, u ovoj prilici to ne bi bilo pošteno kazati.
Želja na vrhu Saveza možda je u ovoj utakmici bila i veća nego ona u igračima na terenu, jer zamislite samo koliko bi predsjedniku Vici Zeljkoviću značilo da je njegov ujak Milorad Dodik mogao uhvatiti muštuluk od svog idola Vladimira Putina i radosno mu saopćiti kako je baš njegov nećak zaustavio Ukrajinu u nečem što ima euro prefiks! Vjerovatno je i sam ujak Mile, kad je Yaremchuk izjednačio pa Dovbyk preokrenuo rezultat, skakao od muke i psovao još jednu bošnjačku trojku, ovog puta onu u odbrambenoj liniji reprezentacije.
No Ukrajina nastavlja svoj put ka EURO 2024, u utorak je čeka underdog Island, koji ima triput manje stanovnika nego što Ukrajina trenutno ima mobilisanih vojnika, te ekipu koja je čak pet puta jeftinija od istočnoevropskih cиньо-жовтіx, odnosno plavo-žutih. Treba biti pošten pa reći da se, kao i u eurointegracijama, Ukrajinci stvarno trude ili bar ostavljaju taj dojam, dok ćemo mi čekati neko novo snižavanje kriterija za plasman.
A realno, baš kao što nam je Europska komisija izišla u susret sa snižavanjem kriterija za otvaranje pregovora, tako nam i UEFA pokušava nekako pomoći da se konačno plasiramo na Europsko prvenstvo.
A da nas puste preko štele
Nakon što smo nekoliko puta ostali nadomak plasmana, ili u baražu ili na nekom trećem mjestu u kvalifikacionoj grupi, UEFA je podigla broj učesnica na završnom turniru sa 16 na 24. Ako znamo da europska nogometna federacija broji 55 članica i odbijemo one minijaturne poput San Marina ili Lihtenštajna, zaključujemo da od prvenstva u Francuskoj 2016. godine na Euru nastupi pola njenih članica! Dakle nakon prvenstava na koja je odlazila nogometna krema kontinenta, sad imamo prvenstva gdje je za nastup potrebno samo biti onaj mrtvi prosjek u reprezentativnom loptanju. Ali nismo uspjeli dobaciti do tog prosjeka ni 2016, niti četiri godine poslije, niti sad.
Nakon toga uvedena je Liga nacija koja je davala dodatni put ka završnom turniru. Ako je nekada trebalo za baraž doći do drugog mjesta u kvalifikacionoj grupi – što nam je ponekad uspijevalo – koncept Lige nacija ostavlja mogućnost da se Eura dočepaju i ekipe koje su završile kao treće ili čak i niže u grupi! Kao što vidimo, ni tako sniženi kriteriji nam nisu pomogli.
Tako umjesto da u idućim kvalifikacijama opet podliježemo lažnim nadama koje nas redovno ostavljaju u razočarenju, sačekajmo da UEFA, poučena primjerom Europske komisije, možda za nas nađe posebne kriterije ne bi li nas kako vidjela među 24 ekipe na nekom od narednih prvenstava.
Evo, recimo, da za plasman bude potrebno postići 14 golova u kvalifikacionoj grupi. Pa ako u kvalifikacijama za EURO 2028 ne postignemo 14 golova, možda da nam kriterij spuste na četiri gola za EURO 2032? Pa nam, nakon što postignemo samo tri, u zadnjoj utakmici protiv Gibraltara sudija pohvali impresivan napredak i dosudi penal u sudačkoj nadoknadi? Eh, kako bi samo Bilino Polje proključalo, a nacija u euforiji skakala uz povike “EURO je naš”.
