Foto: Collegium artisticum
Prije nekoliko dana u Collegiumu Artisticumu u Sarajevu otvroena je izložba slika sarajevskog slikara dalmatinskog porijekla, velikog Maria Mikulića. Izložbu je priredio njegov sin, izdavač Goran Mikulić.
Moram bez imalo ustručavanja reći da ću ispasti smiješna i, bez straha da pretjerujem, ovo je grandiozna izložba, upriličena u povodu 100‑godišnjice rođenja ovog velikog umjetnika, stvarnog umjetnika, kakvi se danas rijetko sreću, obuzeti svi uspjehom i bogom dolarom. Tu se našao ogroman broj njegovih slika, od kojih mnoge nikada nismo imali prilike vidjeti ni u katalozima ni na izložbama. Divne slike, kojima su bile prepune sve tri velike sale izložbenog prostora u nekada slavnoj Skenderiji. A tu su dominirali portreti poznatih i nepoznatih lica, i portret ulice Vase Miskina, današnje Ferhadije.
Mario Mikulić očito je bio zaljubljen u svoja lica i u svoju ulicu. Svojom je kičicom ovjekovječio mnoge ljude, najviše Sarajlije, ali i Tita, potom razne pisce, kao što je Ivo Andrić, ili Josip Osti, zatim i druge slikare, posebno Ismeta Mujeznovića, a i one poznate ili nepoznate koje je proslavio na platnima, pa je tako portretirao i mene kad sam bila mlada. Naslikao je mnogo mojih portreta, a na jednom od najljepših uopšte portreta ovoga slikara Žena u ljubičastom jesam ja kada sam imala tridesetak godina. Ali Mario Mikulić je ovjekovječio i svoju ulicu, Vase Miskina, koja je naprosto plovila dolje ispod prozora njegovog ateljea iznad Katedrale, Ateljea na broju 19, gdje stoji spomen‑ploča, ne samo Mariu Mikuliću, nego i ostalim bosanskim slikarima koji su tu stvarali: Todor Švrakić, Roman Petrović, i Ismet Mujezinović uz Maria Mikulića. Svi su tu osnovali na neki način i svoj dom. Da, može se slobodno reći da su tu i živjeli, a ne samo slikali. Posebno je tu živio Ismet Mujezinović, pa je i njegov sin, slikar Ismar, koji je tu začet, na neki način tu jedno vrijeme živio u utrobi svoje majke.
Podsjetiću da me je prije dvije godine Goran Mikulić zamolio da napišem roman o ovim slikarima i tom ateljeu. To je za mene bio izuzetan izazov i izuzetno putovanje istovremeno u prošlost, u stvarnost i u maštu. Poznavala sam samo Maria Mikulića, koji je postao moj glavni junak i sprijateljio me je, u mojoj fikciji, s ostalim velikim slikarima, od kojih su svi gotovo bili i profesori Maria Mikulića.
Ja sam polako iščitala biografije ovih slikara, za mene pravih pjesnika, i onda se uvukla pod njihovu kožu, i domišljala situacije u kojima su se mogli naći na osnovu svega onoga što je bio njihov istinski životopis, stvarajući od njihove stvarnosti novu stvarnost, moguću i vrlo realističnu sudbinu.
Ali, naravno, da je u svima njima bilo pomalo i mene i mog pogleda na svijet, i moje vizija i slikarstva, i gradova kroz koje su prolazili, u kojima su živjeli, kao i njihovih ljubavi.
Mario Mikulić rodio se 1924 (umro 1991) i sigurno je zaslužio da ima ne samo ovu pločicu na zgradi gdje je radio, nego i muzej. U zemlji i gradu gdje zatvaraju muzeje. Kakav paradoks. Kakva žalost.
Zato je ova izložba utoliko značajnija, jer se Goran Mikulić trudi održati našu zajedničku tradiciju, našu kulturu, takozvanu multikulturu, od kojih svaka ima i svoju podtradiciju, i očuvati sjećanje na jedan veliki kosmopolitski grad, otvoren, dakle, svim kulturama: Sarajevo. I to čini ne samo ovom izložbom, nego i izdajući brojne knjige o gradu, i knjige, bilo da su posrijedi eseji ili fikcija njegovih autora.
Izložba u Collegiumu sasvim je na visini najvećih izložbi koje redovno posjećujem u velikim muzejima Pariza. Dodala bih tu još da se na njenom otvorenju – gdje smo čuli i mali govor o Mariju Mikuliću (Amra Zulfikarpašič i član predsjedništva Željko Komšić), i pjesmu (grupa Prijateji) i recitacije (glumac Miki Trifunov) – imala primjesu slavenske topline. Ako ne neke opšte topline, jer znamo kakvi mi možemo sve biti, nego barem one naše bivše, stare, sarajevske, koju također, rekla bih, gaji Goran Mikulić svojim izdanjima, a koju je pokazao i ovom izložbom.
Na otvorenju su bile prepune sale Sarajlija, ljudi koji vole samo lijepo, daleko od mržnje, zveketa oružja, prepune sale nostalgije i naše zajedničke mladosti te bezbrižnosti.
Čestitke Goranu Mikuliću.
Dodala bih na kraju još da je Mario Mikulić, koji nije bio samo veliki slikar, nego i veliki čovjek, duhovit i plemenit, samosvojan, istinski zaslužio ovakav hommage.
