Ne klečim pred tobom, već pred cijelom ljudskom patnjom.
Dostojevski
Morala sam otići kod kardiologa. Zašto? Nije bitno, i nije razlog zbog kojeg pišem…
Prošlo je bilo 10 sati, nalazila sam se blizu željezničke stanice Montparnasse kad sam primila poziv od mog sina koji stanuje u istoj zgradi i istom stubištu kao i mi, V. i ja.
– Bili smo prisiljeni napustiti naše stanove. Gospođa sa sedmog sprata slučajno je primijetila Molotovljev koktel na prvom spratu, blizu lifta; tepih u stubištu je gorio… Zatim je, dok je bila slučajno kod jedne starije dame, medicinska sestra instinktivno ugasila vatru. Vatrogasci su već bili, a sad čekamo policiju da utvrdi o kojoj vrsti požara se radi. Pregledat će kamere da vide šta se dogodilo.
Eto. Upravo smo – to jest ja i moji – opet izbjegli smrt. Ne računajući sve te stanare, njih oko stotinu u našem stubištu. Ne računajući tu ni naše kućne ljubimce. Ne računajući naše stvari…
O čemu se zapravo radi? Zašto prvi sprat? Zašto naše stubište, dok ih zgrada ima sedam? Zašto ispred lifta? Zašto usred dana? Zašto, zašto…?
- Vaše srce je u savršenom stanju – rekao mi je kardiolog.
Ova novost me nije znači ni okrznula? Je li moguće? Čak je i moj krvni pritisak, koji u posljednje vrijeme obično raste, savršen. Možda stres pozitivno djeluje na mene?
Prestani, šapće mi Glas koji se uvijek pojavi u teškim trenucima mog života. Ko bi razumio tvoju ironiju? Dobro znaš da je ironija prokleta u zemlji u kojoj si sada. Jedan profesor kojeg si toliko cijenila – otvoren, kulturan, veliki učenjak i pun duha – u šali je rekao za vrijeme svojih predavanja da bi bilo dobro ukinuti studente, i jedna studentica je odmah podnijela tužbu protiv njega, podsjeća me Glas.
Sjećaš li se da si napisala knjigu, nastavlja Glas, dok je rat bjesnio na Balkanu, knjigu pod nazivom Pariški ratni dnevnik? U tvojoj rodnoj zemlji optužili su te da se pretvaraš da razumiješ rat koji nisi doživjela uživo, da… Rekla si:
– Kako, u tom slučaju, razumijete onaj stih Jacquesa Brela koji kaže da su ljubavnici u ratu? „Ali to je uvijek nježni rat!“
Kako možemo imati vremena za sve te uspomene usred te nesreće koja je izbjegnuta u posljednji čas, pitam se naglas.
Jer je ljudska misao brža od svjetlosti, odgovara mi Glas.
Je li to istina? Je li naš mozak mini univerzum? Jesu li mikrokosmos i makrokosmos stvarno jedna te ista stvar, kao što su govorili sufije? Šta je u tom slučaju krv Univerzuma? Šta su njegove moždane ćelije? A misli, jesu li one svjetlo našeg mozga?
Jesi li svjesna infantilnih pitanja?, javi se opet Glas. Ne budi smiješna, nije te sram.
Imaš pravo.
Požurila sam kući.
Lijepo je vrijeme, manje je hladno, a ulice oko Luksemburškog parka prepune su šetača.
Na uglu bulevara Saint-Michel (koji je moja majka zvala kao šezdesetosmaši Boul-Mich) i ulice Soufflot, na prvom spratu, živio je poznati albanski pisac, nedavno preminuli Ismail Kadare. Njegov stan bio je ogroman, s pogledom na ove dvije ulice i čitav park.
Dana kada me je pozvao u svoj stan, jedna žena mi je otvorila vrata – pretpostavila sam da je to njegova supruga iako se nije predstavila, niti rekla svoje ime. Malo zaobljena, visoka i nasmijana, s dugom kosom žutom poput žumanceta, još je držala buket cvijeća koji sam joj poklonila kad me je odvela u veliki dnevni boravak s pogledom na obje spomenute ulice.
Mješavina znatiželje i melanholije odjednom me obuze, kao da se približavam prošlosti koju ne mogu u potpunosti dokučiti.
Zavaljen na kauču naspram velikog televizijskog ekrana, poznati albanski pisac zurio je u neki program za narodno veselje. O tom susretu već sam pisala opširnije; sjećam ga se samo zato što prolazim ispod njegovih prozora. Kome oni danas pripadaju? Kome je grad Pariz mogao pokloniti taj stan danas nakon piščeve smrti? Ili ga je albanski pisac kupio svojim historijskim romanima? Koji ipak nisu bili napisani za mene! I moj ukus.
Neću zaboraviti njegovo razočaranje novom albanskom demokratijom, zapanjenost činjenicom da su njegovi sunarodnjaci tog dana slavili „te homoseksualne pjesnike“. Brzo mi je pokazao svoje neznanje o sufijskoj poeziji, na koju je aludirao, u kojoj se vino i ljepota dječaka slave metaforički, kao što je to bio slučaj u Grčkoj s efebom. Premda povjesničar Bombaci, specijalist za osmansku književnost, smatra da nije riječ samo o metafori ili simbolu.
Lijep dječak, poput Tadzija iz djela Thomasa Manna ili Viscontijovog filma, sudarao se u mojoj svijesti s požarom u našoj zgradi.
Autobus je, čudom, brzo stigao. I za vrijeme cijelog puta pitam se odakle je došao taj zločin? Ako je uopšte bio zločin. Ili nepažnja, koja je mogla da nas skupo košta.
Moji poznanici iz Beograda, bračni par mojih godina, dakle ne mladi ljudi, žive odmah nasuprot tog postavljenog Molotovljevog koktela. Je li ih neko želio ubiti? Sveti se uvijek nevinima, pa i trideset godina nakon kraja neprijateljstava, kako Francuzi povremeno zovu agresiju na Bosnu…
Prisjećam se koliko se njih i danas identifikuje s barbarima, poput svih nacionalista, ili onih koji su odabrali određenu naciju. Kod nas, na Balkanu, nacija se bira. To je slučaj i s bivšim bosanskim režiserom.
Ljubav prema svom narodu ili identifikacije s barbarima, šta je stvarna karakteristika nacionalista?
I ja sam izabrala: da budem zrno svemirske prašine. Daleki odjek Tajne. Da li zato loše prolazim u životu?
Čim sam stigla u zgradu, odmah sam počela propitivati našeg novog čuvara o tom misterioznom požaru koji je mogao izbiti. Prema snimcima s videonadzora policija je zaključila da je podmetanje požara bio kriminalan čin. Mladi muškarac, nepoznat čuvaru, koji ne živi u zgradi, ušao je iz uličice – iako je mogao ući iz velike ulice s obzirom na U-oblik naše zgrade s više ulaza – prešao dvorište i, pošto je znao i drugi pristupni put kod stubišta, popeo se na prvi sprat da ostavi bocu s benzinom prije nego što je zapalio fitilj. Nakon toga se spustio, ušao u stubište C, ignorirajući vrata B, a potom nestao. Čuvar ga je primijetio dok je dijelio poštu, i ništa mu nije u tom času bilo sumnjivo.
A potom opet lanac pitanja! Je li htio ubiti nekoga određenog ili sviju? Je li se htio svetiti? Je li to bio islamistički terorist koji se želi osvetiti jadnim muslimanima – prije svega stanovnicima Gaze? Ili je htio ubiti mene, nakon toliko godina islamističkih prijetnji zbog mog članka utemeljenog na povijesnim činjenicama? Ali ti fanatici ne razumiju historiju, to ih ne zanima. Oni ne znaju ni to da osveta ničemu ne služi. Naprotiv.
Je li bio samo običan piroman u pitanju? Neko ko je poznavao našu zgradu?
Policija je kucala na sva vrata u stubištu C, ali on je nestao – nisu ga pronašli. Ipak, sada nam je poznato njegovo lice.
„Šta biste ponijeli iz kuće koja gori?“, pitali su jednog dana Jeana Cocteaua.
„Vatru“, odgovorio je.
Što bih ja sama ponijela? Prvo one koje volim, zatim svoju torbu. I, ako budem imala vremena, još nekoliko dukata od Franje Josipa, koje sam naslijedila od svojih predaka. Tako kažem, a zaboravila sam da sam zbog lopova koji su me opljačkali u Tunisu prilikom velikog susreta filozofa, pisaca, i povjesničara otvorila sef u banci…
Sjetila sam se još jednog požara, usred noći. Bilo je zastrašujuće. Zgrabila sam tad brzo samo svoju torbu i svog malog sina. V. je u naručje uzeo našu macu i spustio se posljednji u dvorište. Mogli smo ostati gore i izgorjeti. Da, bilo je i to moguće. Mjesec je bio pun. Gledala sam ga iz dvorišta, drhteći, zureći i u vatru koja se širila iz prizemlja, sukljala ogromnom brzinom prema posljednjem spratu, gdje su neki stariji ljudi ostali zarobljeni. Bilo je vrlo hladno. Kada su vatrogasci stigli?
Mogu samo zamisliti kako je bilo mojima koji su ostali u opkoljenom i bombardovanom Sarajevu, koje je gorjelo skoro četiri godine. Kako je Ukrajincima? Kako jadnoj djeci Gaze?
Pitanja se gomilaju u mojoj svijesti. Hoće li se taj čovjek vratiti, primjerice, usred noći? Sjećam se jednog turkologa iz Berlina, kojeg sam upoznala na kongresu, a koji je stradao u noći, u požaru, ugušen dimom. Bio je vrlo mlad.
Nastavljam razmišljati, postavljati sebi pitanja, tražiti razloge. Razloge? Za iracionalne stvari? Još uvijek ne osjećam nikakav strah, ni naknadno, kako to obično biva. Samo sam radoznala. Jesam li postala blazirana?
Zatim mi je telefon zazvonio i čula sam da mi je jedna bliska prijateljica upravo hospitalizirana zbog moždanog udara. Istog časa sam zaboravila na požar koji se mogao dogoditi. Ali ipak nije. Razmišljam o prijateljici i postavljam sebi bezbroj pitanja. Zašto baš ona, jer je izgledala kao da je u punoj formi? Zašto se rađamo ako moramo umrijeti? Zašto, ako moramo umrijeti, moramo i patiti? Zašto život prolazi tako brzo?
Toliko je knjiga napisano o tome. Vrlo velika djela. Ali kako starim sve me više uništavaju ovakva trivijalna pitanja. Glupa. Bez odgovora.
I uspomene navaljuju, poput ruskih projektila od kojih Evropa već drhti zamišljajući ih iznad naših glava.
Je li ljudima potreban neprijatelj? Osjeća li čovjek potrebu za zločinom?
Znam – i dalje su to i te kako glupa pitanja. Hvala ti, Glasu.
Camus je rekao da nije jučer Kain ubio Abela, nego da ga danas ubija „uime logike“. Odmah nakon toga zahtijeva Legiju časti.
Ustvari, potpuno je tačno da nikada nismo došli do istine a da ne pogriješimo hiljadu puta. Slažem se s Dostojevskim.
Onda naglo shvatim da sam mogla izgubiti sina i počnem jecati. U ovom zaustavljenom času teški muk biva sve teži. Dim se uvlači u mene. Sve više se gušim od njega, u požaru koji se mogao proširiti. Ali se nije dogodio. Kao da neki bljedoliki plamen još treperi u okeanu tame. Da, svaki trenutak može biti i posljednji, odgovara mi na sve to Glas.
Gledam svoju macu. Tako je lijepa.
