Pitanja jezika uvijek su, pored lingvističkog, bila i politička. Posljednjih 20 godina u BiH evidentan je jak uticaj politike, i to na vještačko uvođenje različitosti u tri jezika kojima se službeno govori – bosanski, srpski i hrvatski.
Veliki broj lingvista smatra da je riječ o jednom jeziku sa različitim varijacijama, ali da je politizacija pitanja jezika dovela do toga da se i stručnjaci spore oko pitanja jezika. U priči o jeziku podsjećamo i na način na koji su „Nadrealisti“ ismijavali podjele u jeziku:
Ovako su sarajevski „Nadrealisti“ prije 20-ak godina ismijavali vještačko pravljenje razlika u jeziku ili jezicima kojim se govori u Bosni i Hercegovini. Još se nije pucalo, ali se „ratovalo“ riječima.
Predvidjeli su tada, između ostalog, da će se koplja stvaranja novih država lomiti i na jeziku, naročito u Bosni i Hercegovini. Tome je doprinijelo i podgrijavanje teze da nacija neizostavno mora imati i zaseban jezik.
Ko ili tko, ured ili kancelarija, savjet ili vijeće – svejedno je jer se savršeno razumijemo, kažu lingvisti koji zastupaju tezu da je riječ o istom jeziku. Jezik je krvotok politike, navodi se u jednom istraživanju koje je izučavalo nastanak jezika u bivšim jugoslovenskim republikama.
Mentalitet
No, za sve to nisu krivi političari, već lingvisti, kaže profesorica koja danas živi i radi u Njemačkoj Snježana Kordić.
„Svi veći evropski jezici su policentrični standardni jezici. Šta to znači? To znači jedan jezik kojim govori nekoliko nacija, najčešće u različitim državama. I nacije imaju svoje specijalne varijante, znači jezik varira. Te razlike u jeziku su nacionalno prepoznatljive, možete prepoznati – aha, taj dolazi iz te države, ili taj dolazi iz te nacije. Međutim, te razlike nisu velike da bi sprječavale tečnu međusobnu komunikaciju. I znači to su policentrični standardni jezici. Ta teorija postoji već pola stoljeća u sociolingvistici, znači morala bi biti poznata i na ovim prostorima također. Ako domaći lingvisti ne žele da je prime do znanja, to je njihov problem, ali jednostavno to je sociolingvistička teorija“, rekla je Kordić.
Kada ih upitate koje su razlike između bosanskog, hrvatskog ili srpskog, građani će reći da su male ili nikakve.
No, u zavisnosti u kom dijelu BiH žive, jezik će nazvati po većinskom narodu u tom kraju.
Tako za Banjalučane u BiH svi govore srpskim jezikom, samo ga drugačije zovu:
„Sve je to srpski jezik, ali zbog razlike među nacijama, nacionalnostima i narodima, pokušava se napraviti neka razlika, ali samo pokušava.“
„Velika i povijesna razlika je tradicionalna razlika.“
„Devedest posto to je sve jedno te isto. To je jedan jezik.“
Slično je i u Sarajevu, samo se ovdje jezik zove bosanski:
„Bosanski, srpski i hrvatski jezik mislim dva posto je razlika. To su naučnici dokazali – toliko ja znam o tome.“
„Stvarno nema razlike. Ja mislim da su jedan jezik.“
„Samo u mentalitetu naroda, a meni je to sve jedan te isti jezik.“
’Jedino što nas dijeli je zajednički jezik’
Jezik je živ i treba da se mijenja i prilagođava, smatraju stručnjaci. Tako postaje bogatiji – i nije bitno kako ga ko zove sve dok se dobro čujemo i razumijemo. Veći problem predstavlja to što se u BiH, recimo, sva zvanična dokumenta prevode i štampaju na tri jezika i dva pisma – ćiriličnom i latiničnom, a to puno košta.
„Mi se sporazumijevmo bez ikakvih problema. Problem je što to zovemo prevođenjem kad dođemo na razinu institucionalnog, a riječ je o adaptaciji, i to gotovo komičnoj, svedenoj na nekih najniži mogući procenat. Moguće je, kad ne bi još bili lingvisti u službi politike, da prate ono što hoće ti savremeni naši etnopolitičari, ona bi to sve bilo vrlo jednostavno napraviti. Mislim da je i krajnje vrijeme. Ovako je i preskupo i, usuđujem se reći, preglupo, ako nije grubo kazano“, kaže lingvistica, profesorica na sarajevskom Fakultetu političkih nauka Hanka Vajzović.
Pisac iz Banje Luke Ranko Risojević smatra da postoje vrlo realna i praktična rješenja za standardizaciju jezika u BiH.
„Ta tri jezika, koja su u suštini jedan jezik sa varijatetima u BiH, bi morali, bar u prvo vrijeme, da se posmatraju sa tročlanim nazivom, znači bosansko-hrvatski-srpski. Ako bismo upotrebljavali taj tročlani naziv, onda ne bi bilo isključivanja. Znači nemoj reći ja govorim bosanski i time da se podrazumijeva znači da se podrazumijeva i srpski i hrvatski“, navodi Risojević.
Pisac iz Sarajeva Mile Stojić ovako objašnjava koliko politika ima uticaja na stvaranje jezika:
„Austrijski pisac Karl Kraus rekao je za Nijemce i Austrijance početkom stoljeća: ’Jedino što nas dijeli je zajednički jezik.’ To je izgleda i kod nas postala stvar. Najčešće se jezikom, i sa književnošću nema nikakve veze, politički interesi pokušavaju istjerati tako da se dlaka cijepa na četvero, što bi rekao naš narod.“
Djeca u BiH danas uče bosanski srpski i hrvatski jezik, što je u redu sve do trenutka kada ih, između ostalog, zbog tog istog jezika ne počnu razdvajati u takozvane dvije škole pod istim krovom.
„To je aparthejd. Poneki lingvisti su već u svijetu pisali o tome. Pomalo prodire u svijet to da se ovdje sprovodi lingvistički aparthejd ustvari“, kaže profesorica Snježana Kordić.
