1. Na jednom mjestu u svom djelu Svijet kao volja i predstava Arthur Schopenhauer piše da podjela na htijenje i djelovanje, na, takoreći, vanjsku i unutrašnju dimenziju, na tijelo i duh, postoji „samo u refleksiji“, ali da je „u stvarnosti“, dakle u konkretnoj praksi, volja subjekta nerazdvojiva od onog što radimo. Volja se ne realizira namjerom, nego činom koji intervenira u stvarnost. Upravo zato ona je temeljni konstituent subjekta, koji se ostvaruje ne (samo) u onome što misli, nego upravo u onome što taj subjekt čini. Naravno da je teška i gotovo neprihvatljiva redukcija pitanje volje, koja je kod Schopenhauera metafizički princip, prevoditi u recentna politička zbivanja u Bosni i Hercegovini, ali mi se čini intrigantnim sagledati trenutne društvene i političke situacije upravo iz te perspektive. Šta je zapravo i kako se danas ili inače posljednjih desetljeća manifestira volja naših političkih subjekata? Odgovor na to pitanje ocrtava jednu veoma sumornu sliku stanja svijesti.
Naime, kad pažljivije osmotrimo retoriku i ponašanje političkih činilaca u Bosni i Hercegovini, koji za sebe tvrde da su prodržavno orijentirani, naročito nakon najnovije eskalacije koju su izazvali Milorad Dodik i njegova kamarila izglasavanjem nepoštivanja odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, kao i odluka Visokog predstavnika na teritoriji entiteta Rs, teško je ne steći dojam da ti subjekti nastupaju slabo i neuvjerljivo. Već smo na ovom mjestu pisali o politici (jednostrane) relaksacije, koja nosi i određenu crtu historijskog revizionizmu, a koja se ispoljava u neprimjerenom i jednosmjernom popuštanju destruktivnim separatističkim politikama, koje uglavnom nastupaju nasilnički, dok je sve utemeljeniji utisak da se pred tim nasilništvom probosanska politika povlači. Posebno se primjećuje da je djelovanje tzv. probosanske politike u sve upadljivijem raskoraku sa jezikom koji koristi: ono što čine i ono što se, kao rezultat njihovih radnji, događa, sve manje ima veze sa onim što govore, a mehanički govore najčešće o svijetloj evropskoj budućnosti, progresu i modernizaciji zemlje, dok u realnosti teku procesi koji su tom govoru dijametralno suprotstavljeni. Taj rascjep između jezika i stvarnosti ne predstavlja ovdje samo uobičajeno umivanje realnosti, karakteristično za politički diskurs. Ovdje je riječ o nečemu mnogo dubljem; kao da ti naši političari i nas ali i same sebe žele uvjeriti u neke alternativne činjenice i u postojanje nekog paralelnog svijeta, u kojem bismo željeli da stanujemo, dok nam se onaj faktički svijet oko nas urušava. Ta letargična uljuljkanost i zaslijepljenost, u kojoj mislimo da ćemo odagnati realnost time što je ignoriramo, zahvaća i dobar dio medija, a prenosi se već i na stanovništvo u cjelini. Slika političkog subjekta koja se nameće nije slika samo dezorijentiranih ili nesposobnih ljudi, nego ljudi potpuno lišenih bilo kakve volje.
Jer, kako drugačije objasniti sljedeću situaciju: dok Dodik put ne samo retoričkom radikalizacijom, npr. psujući genocid u Srebrenici, već vrlo konkretnim potezima, koji ne ostavljaju prostora za dvojbu, zemlju uvodi u dvovlašće i pravnu anarhiju, suspendirajući ne neki pojedinačan zakon, nego, ni manje ni više nego sam ustav i Daytonski mirovni sporazum, sarajevski političari ne čine ništa da se takvim odlukama suprostave, i ništa im pritom ne pada na pamet osim pozivanja nepouzdane i dvolične međunarodne zajednice na intervencije, iste one međunarodne zajednice, koja je već više puta pokazala da će u Bosni i Hercegovini u duhu appeasementa uglavnom izlaziti u susret onima koji demonstriraju „eskalacijski potencijal“, dakle onim koji su spremni prelaziti crvene linije, koje se, usput rečeno, uvijek iznova povlače.
Da postoji neka volja kod tih naših političkih subjekata, koji su preuzeli odgovornost, uslijedile bi, umjesto ispraznih riječi, dežurnih izjava i floskula, veoma konkretne radnje. Umjesto toga, političko Sarajevo, u posljednje vrijeme oličeno u Trojci, ne samo da se ne brani, nego čak udovoljava tim destruktivnim faktorima, pa je tako pokušalo na razini entiteta FBiH, kršenjem poslovnika i zakona, i drugim volšebnim manevrima u parlamentu, stvoriti pretpostavke za izbor sudije Ustavnog suda Bosne i Hercegovine po volji HDZa. Dakle, umjesto da brani instituciju koja je trenutno najviše na udaru Dodikovog secesionizma, prvaci vladajuće koalicije odlučili su da je dodatno oslabe tako što će je podvrgnuti utjecaju Dragan Čovića, trajnog i strateškog Dodikovog saveznika, pri čemu je, napomenimo, bjelodano da se predloženi kandidat, koji nema dana sudske prakse, ne bira u taj visoki organ zbog svoje stručnosti, nego isključivo u skladu s političkom misijom stranaka okupljenih oko HNSa.
Naravno da bi bilo prejednostavno odgovornost za ovakav sunovrat u ovu čudnu i fatalnu bezvoljnost i apatičnost isključivo pripisati trenutnom režimu, koliko god bila upitna legitimnost ove vlasti zbog načina na koji je se formirala; ona je, sve je to očiglednije, neka vrsta kulminacije jednog procesa uspavljivanja životne energije i volje, koji već duže traje u našem društvu. Relaksacija nije počela jučer, jučer je samo ozvaničen njen politički izraz. A njen rezultat je jedno stanje svijesti koje najadekvatnije možemo opisati kao dekadenciju.
2. U svom eseju o italijanskom piscu Gabrielu d’Annunziju austrijski književnik Hugo von Hofmannsthal je 1893. godine dao jedan od najboljih opisa dekadencije:
„Od mrtvih mi smo stvorili svoje kumire; sve što oni imaju, imaju od nas; ulili smo im u vene svoju najbolju krv; mi smo te sjenke optočili ljepotom i snagom, većom i čudesnijom nego što život to može podnijeti, sa ljepotom naše čežnje i snagom naših snova. (…) A kod nas ništa nije ostalo do život što mrzne, šuplja, pusta stvarnost, obamrla krila, odricanje. Ništa mi nemamo osim sentimentalnog pamćenja, osakaćene volje i jezivog dara za samoudvostručenje. Gledamo vlastiti život; praznimo pehar prije vremena a ipak ostajemo beskrajno žedni (…) pehar koji nam nudi život ima pukotinu, i dok bi nas pun gutljaj možda i opio, uvijek će vječno nedostajati ono što gubimo, što dolje kaplje dok pijemo; otuda u posjedovanju osjećamo gubitak, a u doživljaju neprekidno propuštanje. U neku ruku mi nemamo korijena u životu, mi, sjenke, vidovite pa ipak danju slijepe, tumaramo među djecom života.“
Hofmannsthal je u ovom opisu mislio na stanje svijesti svoje generacije poznog 19. stoljeća, izraslo u građanskom društvu koje je prošlo zenit svoje vitalnosti, potrošilo svoju stvaralačku energiju, te naposljetku potpuno izgubilo smisao za realnost. Evropska književna moderna često je tematizirala ovo mentalno propadanje i gubitak neposrednog odnosa prema svarnosti.
Iako su pretpostavke naravno drugačije, i u bosanskohercegovačkoj političkoj kulturi se osjeti veoma sličan impuls: taj „jeziv dar za samoudvostručenje“, o kojem govori Hofmannsthal, koji razdvaja htijenje od djelovanja, nam onemogućava da stupimo u direkan kontakt sa realnošću. Vodimo, kao i Hofmannsthalova generacija, neprestano dijalog s našim mrtvima, naročito onima iz posljednjeg rata, pamćenje na njih je sveprisutno, ali, umjesto da nam ulijeva snagu, nama se sve više to pamćenje pretvara u antikvarnu svijest, okamenjenu u ceremoniji, monumentima i spomen-pločama, jer nismo u stanju čak ni iz te naše nedavne historije, prepune značenja i putokaza, izvući nauk za sadašnjost i budućnost i pretočiti ga makar u volju za vlastitim opstankom i golim životom. Čemu sjećanje na prošlost koje zajednici ne služi kao vodilja za djelovanje u sadašnjem trenutku?
I sve nam se opet događa, uvijek događa mimo nas, ali i ispred nas, pred našim očima, i mi, kao dekadentni Hofmannsthalov narator, gledamo vlastiti život iz prikrajka, kao da je to neki tuđi život, kao da gledamo predstavu na nekoj pozornici. Jer: realnost nam je, da se opet nadovežemo na starog dobrog Schopenhauera, samo još predstava, a ne više i volja.
3. Izlizano je reći da je stanje alarmantno, jer alarmi su predugo zvonili i niko se nije obazirao na njih, bili smo u previše dubokom snu da bismo ih čuli. Ali mora postojati način da se pronađe put iz ovog defetizma koji nas je obuzeo. Možda taj izlazak počinje sa nekim slučajnim trzajem, jednostavnim uvidom da nismo i nikad ne možemo biti samo puki promatrači stvarnosti, da je to neodrživa i, u konačnici, samodestruktivna pozicija, nego da i stvarnost nas gleda i utiče na nas.
Ima jedna čuvena Rilkeova pjesma, Arhajski Apolonov torzo, kojoj je filozof Peter Sloterdijk posvetio cijelu knjigu. U toj Rilkeovoj poemi lirski subjekt u muzeju promatra skulpturu Apolona kojoj nedostaje glava, zamišljajući i u mašti popunjavajući to prazno mjesto, dok postepeno nadolazi na to da zapravo to kameno Apolonovo bezglavo tijelo gleda njega, i da su promatrač i objekt promatranja zamijenili uloge; „Jer nema mjesta koje te ne gleda“, kaže se pri kraju pjesme, koja poentira poukom i zahtjevom, koji kao da pada iz vedra neba: „moraš mijenjati svoj život.“ Ili ovako: moraš snagom vlastite volje pronaći svoje lice, otkriti samog sebe, i popuniti tu zjapeću prazninu. Ili će praznina progutati tebe.
