Tako je bilo prije 30 godina, tako je i danas. U svakoj diskusiji, polemici, ako se govori o zločinima hrvatske vojske nad srpskim civilima u ratu 90-tih, odmah se kao dežurna mantra mora kazati: ali zna se tko je prvi počeo, tko je agresor, to jest srpski režim i prosrpska JNA. Hoću reći, komotno je bilo i ostalo zauzeti stranu, onu vlastite države, makar njeni vođe i terenski im izvršitelji bili odgovorni za ratne zločine nad srpskim civilima i konačno njihov masovni progon. Jer su, eto, sami za to odgovorni. I propagandni je rat činio i čini svoje u tekućim ratovima, pa sam kao ratna reporterka u Dubrovniku optužena u beogradskim medijima da sam „dobro znala“ kako grad ne gori zbog s brda ispaljenih srpskih granata, nego zato što Dubrovčani sami pale automobilske gume čiji smo plamen onda snimali, a „lažne“ snimke slali u svijet. Ostati svoj u zavodljivom propagandnom ratu Hrvatske i Srbije bilo je teško, status žrtve neobično je privlačan i ne ostavlja mjesta razumu, kamoli suosjećanju i za stradale s druge, neprijateljske strane, a nasjeli su na to toliki intelektualci s ovih prostora.
Kada se srpska vojna gamad obrušila na sarajevsku tržnicu Markale 1994. strašne su snimke smrti, krvi, leševa, na srpskoj televiziji tumačene kao napad armije BiH na vlastite građane, kako bi izazvali suosjećanje svijeta. Na tu je medijsku morbidnost nasjeo i slavljeni srpski pisac Svetislav Basara, pa je to i napisao u jednom svom tadašnjem tekstu. Treba li onda uvažiti njegovu naknadnu pamet i ispriku koju odašilje Sarajlijama kad god je u prilici? Ne znam, možda… Nisam baš dobra u toj vrsti opraštanja.
Uglavnom, i krvavi napad na bolnicu u Gazi od strane izraelske vojske i smrt gotovo 500 civila, mahom djece i žena, od strane je izraelske propagandne mašinerije proglašen djelom Hamasa ili neke druge islamske terorističke organizacije, samo kako bi se za zločin mogao okriviti Izrael. Žrtve naravno u masovnom, tekućem svrstavanju postaju nevažne, tek broj u amoralnom, političkom kvizu naziva: tko je prvi počeo? Pa ako se usudite – a što je sklonost tek malobrojnih promatrača rata između Izraela i Palestine – kazati kako upravo Izrael pod vodstvom svoga okrutnog desničara nemilosrdno ubija palestinske civile, onda ste obavezni odmah kazati da su teroristi Hamasa prvi počeli krvavim upadom na muzički festival i otmicom izraelskih mladića i djevojaka.
No čini se da kad je bezgrešnost Izraela u višedecenijskom tlačenju Palestinaca u pitanju, više ni napomena da Hamas jest gadna, okrutna, teroristička organizacija – mada nastala na strašnim uvjetima odrastanja čitavih generacija u getoima pod izraelskom okupacijom – nije dovoljna. Nego ćete zbog osude izraelskog uništavanja Gaze i usmrćivanja u kratkom roku skoro 7.500 civila, najviše djece, biti izloženi kanceliranju iz javnog života, ili mrcvarenju takozvanih novinskih isljednika, svakako nekakvoj odmazdi, čak i ako ste čitav odrasli život proveli štiteći upravo manjine, naročito srpsku i židovsku, ako se godinama zalažete upravo za vrijednosti antifašizma, za obilježavanje mjesta stradanja Židova za vrijeme ustaške NDH, za sjećanja na pogrome židovskog stanovništva i njihovu deportacija u logor smrti Jasenovac.
Doživio je tako nešto častan čovjek i intelektualac Zoran Pusić, osnivač Antifašističke lige Hrvatske koja okuplja brojne udruge, među njima i Židovsku općinu u Zagrebu. Objavio je naime tekst, kao proglas antifašizma, u kojemu osuđuje nemilosrdno bombardiranje Gaze od strane izraelske vojne sile, upozorava na strašne patnje palestinskih civila stiješnjenih u malom prostoru, bez hrane, struje, vode… zalaže se za prekid ratnih sukoba, pozivajući se na riječi zastupnika Knesseta, Ofera Cassifa: “Dok djelujemo, nemojmo postati zlo koje osuđujemo“, pri tome ne zanemarujući onu presudnu mantru o tome tko je ovoga puta prvi počeo i prvi počinio zločin – to jest Hamas. A onda je stigao promptni odgovor od dojučerašnjih suradnika i prijatelja. Židovska općina i Šoa akademija rezolutno su naime zatražile brisanje iz članstva u Antifašističkoj ligi Hrvatske.
Lako je eto postati neprijatelj žrtve od prije 80 godina, a koja se, mislim na državu Izrael, premetnula u nasilnika, čiji će važan ministar u radikalno desnoj vladi 2017. predložiti „lako“ rješenje palestinskog pitanja kazavši kako Palestinci trebaju shvatiti da će morati birati: „živjeti obespravljeno pod izraelskom vlašću, emigrirati ili biti ubijeni“. Proživjeli su besumnje sve to, a ni sama ta surovo nacionalistička ideja nije originalna. Već je naime primijenjena u rješenju srpskog pitanja u Hrvatskoj, onomad davno kada je ministar obrazovanja u vladi ustaške NDH Mile Budak predložio: “trećinu pokrstiti, trećinu protjerati, trećinu pobiti!“, da bi konačni uspjeh bio postignut 1995. izgonom skoro čitavog srpskog stanovništva iz Hrvatske. Reakcija Židovske općine, nažalost, tipična je i regresivna, kao tipičan psihologijski ogled prema kojemu žrtva često i sama postaje nasilnik, ili riječima slavnog izraelskog književnika Amosa Oza: „Hamasova mržnja prema Izraelu nastala je na očaju i frustraciji mnogih Palestinaca, a Hamas nije samo teroristička organizacija, nego ideja, a ideju se ne može poraziti silom, nego joj treba ponuditi bolju, prihvatljiviju ideju“. A kakvu to ideju nudi Izrael uz pomoć zapadnih sila, s užasom i tugom gledamo svaki dan.
