foto: IRIS
Nije bilo naročito zahtjevno primijetiti promjenu raspoloženja i retorike u posljednjih mjesec dana. Vodeći politički funkcioneri i najutjecajniji mediji na takozvanom zapadu ponešto drukčijim jezikom govore o genocidu u Gazi i postupcima Izraela. Rečenice i opaske koje bi do prije koji mjesec bile proglašavane terorizmom i podrškom Hamasu danas već spadaju u nezaobilazan repertoar razumnog zapadnog čovjeka koji zna prepoznati kada stvari odu predaleko. Početkom prošlog mjeseca oglasio se urednički odbor Financial Timesa pod naslovom “Sramotna šutnja zapada o Gazi” i pozvao političke vođe tog zapada da zauzdaju Izrael i osiguraju mir u Gazi. Treba istaknuti da je Financial Times otpočetka bio otporniji na propagandu i imao nešto balansiraniji pristup prema Izraelu od ostalih “legacy” medija, kako se danas uvriježilo nazivati tradicionalne medije koji su se etablirali prije dolaska interneta. Međutim, i u njihovom slučaju se radi o značajnom iskoraku koji je potvrđen 2. lipnja kolumnom istaknutog im kolumnista Martina Sandbua u kojoj je naslovom naglašeno da su sankcije Izraelu u europskom interesu.
I dok je taj pomak u slučaju Financial Timesa možda i očekivan s obzirom na to da ionako pretendira na ulogu kanalizatora racionalnog i općeg interesa kapitala, druge su renomirane tiskovine morale krenuti od nule. Naime, njihovo dosadašnje izvještavanje iz Gaze i pojašnjavanje zbivanja nije previše odudaralo od službene izraelske politike koja se samo prevodila u nešto neutralniji jezik. Retoričke akrobacije uredništva New York Timesa u naslovima i podnaslovima tekstova o Gazi odavno su postale materijal za memove, ali i za napredno učenje engleskog jezika. U nastojanjima da se stvari ne nazovu pravim imenom služili su se sintaktičkim inovacijama koje su istovremeno izazivale divljenje i prijezir. Subjekt i objekt se više nisu mogli razaznati, a sintaktička magla služila je “komplikaciji” zbivanja i otežavanju brojanja ubijenih Palestinaca. Ali i ondje se početkom prošlog mjeseca pojavila kolumna Thomasa Friedmana naslovljena “Izrael nije naš saveznik”. U to se vrijeme oglasio i The Economist, također inače sklon izraelskoj politici, koji je poručio da rat u Gazi treba prestati. Sama činjenica da govore o “ratu” svjedoči o nuli s koje su krenuli, ali pomak je prilično primjetan.
U kontekstu kreiranja novih poslovnih suradnji Izrael svojim politikama postaje faktor nestabilnosti i element iracionalnosti u postizanju ekonomskih regionalnih dogovora
Slično vrijedi i za brojne zapadne političare. Kao i u slučaju medija, oni koji nisu otpočetka sasvim prihvaćali izraelske argumente zaoštrili su retoriku i sada već bez zadrške govore o genocidu ili ratnim zločinima, ali promijenio se i stav onih koji su otpočetka vjerno slijedili poziciju izraelskih vlasti. Za takve primjere najbolje se, zbog poznatih razloga, okrenuti Njemačkoj. Kancelar Friedrich Merz je prije kojih desetak dana izjavio da ne vidi više smisla u vojnim djelovanjima Izraela i da se patnje civila više ne mogu pravdati borbom protiv Hamasa. Dodao je da Njemačka želi biti uz Izrael, ali da moraju reagirati kad se krši humanitarno pravo. Sličnog je stava i ministar vanjskih poslova Johann Wadephul koji je pozvao Izrael da odmah prekine s operacijama na području Gaze. Također, službena je Njemačka najavila da će zbog zbivanja u Gazi razmisliti o restrikcijama izvoza oružja Izraelu. Ne treba posebno naglašavati da ovakve izjave, a pogotovo posljednja, predstavljaju vrhunac cinizma – kao da nisu znali zašto je Izrael dosad uvozio tolike količine oružja iz Njemačke – ali sugeriraju i nekakav pomak. Za ljude u Gazi ovdje registrirane retoričke promjene u istupima zapadnih političara i medija i dalje ne znače ništa. Izloženi su ubijanju i izgladnjivanju kao i prije. S obzirom na to da promjene (još) nisu urodile ničim primjetnim, valja se zapitati odakle su došle. Očito je da iz (pronađene) empatije i solidarnosti s palestinskim narodom nisu.
Uvjerljivim se tumačenjem čini ono koje naglasak stavlja na geopolitičke i poslovne interese. Ako izuzmemo američku i njemačku industriju oružja koje imaju neposredan interes u permanentnim sukobima na Bliskom istoku, ostalim sektorima i frakcijama kapitala stanje koje se već desetljećima krsti eufemizmom “nestabilnost regije” nimalo ne odgovara. Pogotovo treba imati na umu da se na globalnoj geopolitičkoj sceni kockice preslaguju i da više Sjedinjene Američke Države ne mogu, a očito ni ne žele, pretendirati na ulogu jedine moćne sile koja diktira sve. U posljednjih nekoliko mjeseci održano je više samita i susreta na kojima su sudjelovale europske zemlje i one zaljevske, a na kojima su se dogovarale investicije i oblici poslovne suradnje. Među zaljevskim zemljama ključnu ulogu je igrala i igra Saudijska Arabija, a nedavno je i Donald Trump posjetio tu zemlju i dogovarao investicije. U kontekstu kreiranja novih poslovnih suradnji Izrael svojim politikama postaje faktor nestabilnosti i element iracionalnosti u postizanju ekonomskih regionalnih dogovora. U isto vrijeme, prije dva tjedna, kad se u Rijadu održavao španjolsko-saudijski poslovni forum, službena je Španjolska dodatno zaoštrila retoriku prema Izraelu i pozvala ostale europske zemlje na embargo i na konkretne mjere stvaranja palestinske države. Nekoliko dana prije su Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska i Kanada potpisali zajedničku izjavu na sličnom tragu i zahtijevali prekid vatre i izgladnjivanja ljudi na području Gaze.
Ne treba očekivati “linearan” utjecaj ovih izjava i pritisaka na živote Palestinaca, postoje i dalje političke snage koje osporavaju ove pomake, ali prema svemu sudeći ne radi se samo o nekakvom političkom teatru. Također, i dalje presudnu ulogu igraju sve one malobrojne aktivističke i društvene grupe, diljem svijeta i kod nas, koje su predstavljale i predstavljaju moralni kompas u vremenu uživo prenošenog genocida. Vodeće medijske kuće i političke opcije koje se sada približavaju njihovim stavovima, do prije kojih mjesec dana smatranim ljevičarskom propagandom ili terorizmom, ovisno u stupnjevima dezorijentacije u pojedinim državama, imaju ipak potrebu da tu promjenu nekako opravdaju. Da obrazlože zašto nisu prije reagirali. Ta obrazloženja sliče na iščekivanje da UNESCO određenu lokaciju proglasi dijelom svjetske baštine pa da svi možemo reći: taj i taj grad je sad svjetska baština. Ne može tek tako netko govoriti da se radi o genocidu, moraju to autoriteti potvrditi. Iako su sami izraelski političari doslovno tvrdili da to rade. Ono što se zapravo dogodilo u glavama zapadnih opinionmejkera jest paradoksalan proces: da bi Palestinci stekli status ljudi, morali su biti dehumanizirani – pobijeni i izgladnjeli. Tek kad su ”zaradili” etiketu potpuno nemoćnih i onih koji zaslužuju humanitarnu pomoć, postali su ljudi i dostojni empatije. Kad se taj proces poklopi s poslovnim interesima, zapad opet počne glumiti “instituciju” s moralnim kapitalom koja zna prepoznati kad su stvari otišle predaleko.
