Kažu da je pozorište najbolje ogledalo istorijskog i kulturnog razvoja jednoga društva. Pitam se što će kazati sutra istoričar, teatrolog komparirajući stvarne činjenice našeg društvenog razvoja i našeg pozorišnog repertoara pred koji se često postavlja komercijalni imperativ u broju prodanih karata ili ostvarenih sponzorskih prihoda. Naći će se u čudu! Jer, ili nije istina da je pozorište ogledalo društvenih zbivanja ili mi pozorište živimo izvan tih društvenih procesa, pa, prema tome, u neku ruku postajemo bespredmetni. Ko je tome kriv?
Većina mojih prijatelja dolaze iz umjetničkog svijeta i jedan od njih jeste Ivica Šarić, koji ne skriva da ne može bez pozorišta. Ne znam da li nas je prije spojila bezuslovna ljubav prema teatru ili samokritičan odnos prema sopstvenom radu, u kojoj otvoreno pričamo o umjetničkim strahovima i slabosti.
Prof. dr. Ivo Komšić, emeritus na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, za Tačno.net piše o političkom radikalizmu u bosanskohercegovačkom društvu. "Radikali svih boja upinju se nivelirati ono što je tradicionalno održavalo BiH kao 'mirnu Bosnu'. Idu tako daleko da revidiraju ne samo daleku povijest BiH nego i nedavnu prošlost kojoj smo svjedočili."
Nakon poraza na izborima, glavna desničarska bošnjačka stranka SDA i njen partner DF su sve neistomišljenike i političke protivnike proglašavale izdajnicima, saradnicima obavještajnih službih zemalja u regionu, podržavaocima udruženog zločinačkog poduhvata. Sada je taj narativ preuzeo jedan od lidera vladajuće trojke i ministar vanjskih poslova Dino Konaković, koji svoje političke protivnike i neistomišljenike optužuje da rade za Srbijansku tajnu službu BiA-u. O tome za Tačno.net piše Vahidin Preljević, redovni profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu.
Zatočenici su bili zatvoreni u četiri betonska i jednom limenom hangaru, zatim u dva podzemna tunela, te prostorijama koje su između sebe nazivali „samicama.“ Prema jednom izvještaju 5. bojne Vojne policije HVO-a, koja je nadzirala logor, 5. avgusta 1993. u Dretelju je bilo zatočeno više od 2.500 ljudi.
Ni Dodik ni Čović ne stoje tome na putu, nego smo prepreka mi sami, odnosno oni politički faktori koji za sebe kažu da su bosanskohercegovački orijentirani i koji konačno moraju shvatiti, bez obzira na to na kojem su nivou vlasti, da je briga o bazičnim institucijama našeg postojanja njihova sveta obaveza, a ne pitanje dobre volje ili milostinje.
U onim dijelovima Bosne i Hercegovine gdje je hrvatska agresija iza sebe ostavila na hiljade mrtvih, osakaćenih i protjeranih, gdje su s lica zemlje doslovno izbrisani ljudski domovi, kulturni spomenici i vjerski objekti, fotografija iz Predsjedničkih dvora s vremenom je postala simbol Izetbegovićeve političke karijere. Simbol, koji je, baš kao i u Tuđmanovom slučaju, možda i pogrešno, a na neki način možda i s pravom, utemeljen na narativu o izdaji.
Pa ipak, teško je, čak i s ove distance, odgovoriti na pitanje šta su bili dalekosežni ciljevi Izetbegovićeve politike, ali je od samog početka bilo jasno da je u svojoj platformi on prije svega afirmirao upućenost Muslimana, kasnije Bošnjaka, na islam i to u onom smislu u kojem je značilo da izvan vjere, niti ima Muslimana kao naroda, niti ima Bosne kao suverene države; na neki način, moglo bi se reći da je država za njega bila samo sredstvo za postizanje cilja, a ne cilj sam po sebi.
Tuđman je bio mnogo kompleksnija ličnost u odnosu na Izetbegovića, vjerovatno i zbog toga što je u sebi ujedinjavao nekoliko različitih, pa čak i oprečnih identiteta – titoistu i mačekovca, komunistu i demokratu, partizana i ustašu, jugoslovenskog unitaristu i hrvatskog nacionalistu. To što je u jednome trenutku shvatio da komunizam nije ono što je kao mladić mislio da jeste ili možda nakon što je pod skramom partizana u sebi počeo da otkriva duboke naslage hrvatskoga nacionaliste, nije ga činilo opreznijim i više sumnjičavim prema svojim kasnijim uvjerenjima.
Da bi se dolazak policajaca Republike Srbije u Banja Luku, Trebinje i Foču tokom turističke sezone i/ili defile kadeta i starješina drugačije percipirao on bi zahtijevao spremnost Srbije da se prema Bosni i Hercegovini odnosi kao prema državi, bez zaobilaženja sporazuma koje je ratificirala država, i bez pozivanja na Deklaraciju koje po svojoj suštini ima destruktivan sadržaj za BiH.
Ta mitologizacija reflektirana i u govorima političkih lidera Aleksandra Vućića i Milorada Dodika prevedena je u zaključcima usvojene Deklaracija u ciljeve potrebne za realizaciju koncepta “Srpskog sveta”, koji sve jasnije poprima formu robusne geopolitičke strategije s agresivnim stavom prema teritorijalnim i kulturnim pitanjima. Suštinski, folkloristički dekor i patetični tonovi koji su obilježili sabor služe kao maska za mnogo ozbiljniju agendu: postavljanje temelja za novu ekspanzionističku politiku Srbije.
“Mrzim, dakle jesam” ima tržišnu i političku vrijednost, jedina je konstanta političkog djelovanja u BiH više od tri decenije. Tolika preplavljenost mržnjom u javnome prostoru znači da ne znamo što s vlastitom slobodom. To znači da ne cijenimo slobodu koja afirmiše razumni govor i razumno djelovanje, uz stalnu svijest da istu takvu slobodu i odgovornost ima i svako drugi ko živi uz nas.
