Riječi bivših logoraša i slike stradanja u dokumentarnom filmu “Prijedorska polja smrti” zauvijek su ostali urezani u sjećanje Klaudije Pecalj, koja je prvi put, gledajući ovaj film, saznala za zločine počinjene u Prijedoru 1992. godine. Od tog dana, godinama unazad na Dan bijelih traka korača s preživjelima tražeći pravdu, mir i prihvatanje činjenica.
Na današnji dan, prije trideset i dvije godine, Krizni štab opštine Prijedor primorao je nesrpsko stanovništvo da svoje kuće i stanove označe bijelim zastavama, a ukoliko se kreću gradom da moraju nositi bijelu traku oko ruke. Prijedorske bijele trake su kao činjenica potvrđene u više sudskih procesa za ratne zločine, od prve presude na MKSJ u Hagu Dušku Tadiću pa do završnih presuda Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću.
"Dan bijelih traka tako nije samo komemorativne prirode, nego nastavak istinske borbe protiv normalizacije fašističkih ideja 90-tih i prihvatanja ideje da postojanje jednog naroda ovisi o nepostojanju drugoga ili drugačijega. Danas možemo vidjeti rast popularnosti ekstremne desnice širom svijeta, tako da simbolizam i važnost Dana bijelih traka raste svakim danom. Volio bih da više ljudi prepoznaju Inicijativu ‘’JMST’’ u tom kontekstu", kaže Emir Hodžić u intervjuu za naš portal.
Znao je Tomo Buzov da se 1993. i za manje gubila glava. Samo da je šutio, kao ostali u kupeu.
Tridesetak mladih osoba s prostora bivše Jugoslavije boravilo je u Prijedoru i selu Zecovi u sklopu studijske posjete “Put sjećanja na djecu stradalu u ratu“ u organizaciji Centra za mlade “Kvart“, a u svrhu memoralizacije stradanja djece u ratu u BiH od 1992-1995. godine.
Šestog maja 1992. godine u Hrtkovcima Srpska radikalna stranka održala je predizborni miting na kom je Vojislav Šešelj poručio da u Sremu nema mesta za Hrvate.
Prije tačno 31 godinu Graham Bamford iz Velike Britanije se u znak protesta spalio ispred zgrade britanskog Parlamenta. Na ovu akciju se odlučio kako bi skrenuo pažnju britanske i svjetske javnosti na rat u Bosni i Hercegovini.
Savetnica predsenika Aleksandra Vučića, Suzana Vasiljević, snimila je 2005. godine potresan film o zločinu u Srebrenici – „Srebrenička sećanja“ – za koji je te godine nagrađena „Zlatnom maslinom“ za režiju na televizijskom festivalu u Baru.
"Da, i sa jedne i sa druge strane. Ne može se na ovaj način obilježavati ni Dobrovoljačka ni sukobi. Neki dan je veoma negativno reagirao Izetbegović, koji je na nekom skupu rekao: „Naši vojnici nisu palili crkve nisu ubijali itd“. On mora jednog dana da kaže jeste, i u našim sredinama je bilo onih koji nisu poštovali Ženevsku konvenciju. Događale su se stvari koje nisu trebale da se dese i zato prihvatamo i našu krivicu. Tužilaštvo Bosne i Hercegovine prošle godine u februaru skinulo je odgovornosti tih 19 ljudi koji su uključeni u dešavanja u Dobrovoljačkoj. Naravno to Beograd ne prizna. O ovom slučaju treba pisati jedanput u 15 dana. Zna se, ko su odgovorni pojedinci i to treba do kraja da se istraži."
Bračni par Radoslav i Marina Komljenac 26. juna 1993. godine odvedeni su iz svog stana u sarajevskom naselju Bistrik od strane pripadnika jedinice Mušana Topalovića Cace, a 27. juna u jutarnjim časovima ubijeni su na Kazanima. Njihova kćerka Slobodanka Komljenac Macanović već skoro 26 godina traga za posmrtnim ostacima svojih roditelja.
Šta je zajedničko Libanonu i Bosni i Hercegovini dok se i jedna i druga zemlja, svaka na svoj način, bore da ostvare održivi mir unutar svojih granica?
Da izrečene sramno niske kazne nisu najgori ishod pokazao je potez Apelacionog suda koji je ukinuo prvostepenu presudu čime je ponovo omalovažio žrtve, a porodicama ugasio nadu za pravdu. Umjesto da se odugovlači proces, Srbija je ovim suđenjem mogla pokazati kako se jedna država nosi sa svojim zlikovcima. Ostaje joj da na ispitu ljudskosti ne padne u potpunosti nego da ubijenima prizna status civilnih žrtava rata, a njihovim porodicama pruži odgovarajuću novčanu naknadu.
Čovjek ne zna šta će mu nekada odlučivati o životu i smrti. Ove februarske subote u Bosanskom Šamcu to se spominjalo u iznenadnom susretu trojice logoraša iz prošlog rata. Braća Ilijaz i Smail Ferataj i ja, Ešref Zaimbegović. Sva smo trojica prošli srpske logore u Bosanskom Šamcu, Batkoviću i Vlasenici.
