U svom romanu Proširenje, objavljenom prije nepune dvije godine, austrijski književnik Robert Menasse napisao je veliku i dojmljivu satiru o evropskim integracijama, koja bi mogla biti poučna i za naše političare. Ima jedna upečatljiva scena u romanu, očigledno zasnovana na realnim događajima, u kojoj gradonačelnik Tirane i budući fiktivni albanski premijer (kojem je kao model očito poslužio Edi Rama), odluči “europeizirati” prijestolnicu, ogrezlu u sivilu realsocijalističke arhitekture, tako što će podijeliti građanima boju da, umjetnički nadahnuto, ofarbaju svoje fasade i tako poboljšaju sveopću sliku grada.
Do jučer najveći živući pjesnik Bosne otišao je s ovog svijeta, na kojem je zaradio besmrtnost. Kad bi svi njegovi likovi stali u jednu sliku, to ne bi mogao naslikati samo jedan slikar, nego bi to morao biti neko u kojem su spojeni Albrecht Dürer, Diego Velázquez, Gustav Klimt, Affan Ramić i njegov jaran Ibrahim Ljubović. Sidran je svojim likovima dao da piju iz svetog grala, zahvaljujući kojima je i sam okusio vodu iz tog kaleža, eliksir vječnosti za odabrane.
Kršenja vladavine prava uvijek postoje u svim zemljama, ali u ovom su trenutku u EU dosegnula zabrinjavajući nivo, što prema autorima Izvještaja “služi kao loš primjer i mogu ih koristiti potencijalni autokrati da opravdaju svoje neliberalne mjere”, dok slabosti u pravnom sistemu mogu iskoristiti ektremne stranke da dođu na vlast.
Ideologija Udruženog zločinačkog poduhvata, koja je ubila, zatvorila i sa svojih ognjišta protjerala na hiljade ljudi, koja je srušila na hiljade ljudskih domova, historijskih spomenika i vjerskih objekata i koja, na kraju krajeva, nikome nije donijela ničega dobrog, a ponajmanje, rekao bih, bh. Hrvatima, danas se, manje-više, naziva „pravom na kolektivno pamćenje“.
Ratko Mladić promoviše se kao heroj i branitelj srpstva. Onaj isti iza koga stoje, ponoviću, ova dela: genocid, učestvovanje u genocidu, progoni na političkoj, verskoj i nacionalnoj osnovi kao zločin protiv čovečnosti, istrebljenje kao zločin prema čovečnosti, ubistvo kao zločin prema čovečnosti, ubistvo kao kršenje ratnih zakona i običaja, deportacija ljudi kao zločin protiv čovečnosti, nehumana dela (prisilna premeštanja) kao zločin protiv čovečnosti, protivpravno terorisanje civila, ubistvo, okrutno postupanje, nehumana dela, napadi na civile i, konačno, uzimanje talaca.
Pročitajte još jednom. Pa još jednom. I još jednom. Ako vam je dobro, onda ništa
Fotografije žena iza rešetaka na prozorima objekta u logoru Heliodrom jedini su materijalni dokaz da su u tom logoru osim muškaraca u jednom periodu bile zatočene žene i djeca. Nakon izložbe u Mostaru uspjeli smo identifikovati žene sa fotografija Rona Haviva. Ovo je priča o njima.
Premala je ovo zemlja za ambiciju tako osiljene i osvetoljubivo zaošijane mržnje, da samozvano ravna stvarima društvenog ustroja i zajednice, po principu inkvizijski nasilničko-krvave formule – „ili ovako ili nikako“. Takva, voždovsko-putinovsko-natenjahuovska ostrašćenost danas, ili staljinističko-adolfovska i pol-potovska juče, pokazale su jasno svoje strahobalne, nesputane totalitarne domete.
„Palata“ i gradski trg postaju tako mašina za proizvodnju prostora, odnosno mjesto "reprodukcije prostora reprezentacije moći" njegovih trenutnih okupanata i njihove ideološko-političke dogme.
Priča o otvaranju pregovora s EU kao panacejom za sve naše boljke ne samo da je puna netačnih, čak obmanjujućih informacija, nego se stvara utisak da je to samoispunjavajući proces bez da suštinski mi moramo učiniti dubinske rezove, a onda i reforme u ustavno-pravnoj, ekonomskoj, obrazovnoj i svakoj drugoj strukturi.
Projektni zadatak “Trijumfalne kapije” izradilo je Odjeljenje za stambene i komunalne poslove grada Gradiške. Na tender se prvo nije javio niko, a potom se javio jedan ponuđač. Nadležno odjeljenje upustilo se u zaključivanje ugovora bez prethodnog obavještenja o nabavci. ACS studio iz Banjaluke naplatio je svoj rad 35. 000 KM.
O pojmovnoj arhitekturi mržnje.
Međunarodni je dan žena praznik uspjeha i postignuća, a ne vašar konzumerizma kojim se žene patroniziraju i ušutkuju cvijećem i poklonima kako ne bi postavljale pitanja o rodno uvjetovanoj diskriminaciji u obitelji i društvu, o militarizaciji, izrabljivanju, raslojavanju i podjelama te ekološkoj katastrofi.
