No vladare svijeta, one koji danas stoje iza novih smrtonosnih akcija Izraela, kao što su jučer stajali iza Srbije i Miloševića, jednostavno se ne dotiču one preplašene dječje oči, mala mrtva tijela; da nije tako ne bi bila moguća ni ta strašna lakoća s kojom se, kao na tvorničkoj traci, otvaraju ratna žarišta u islamskom svijetu
Ako se za nekog novinara sa ex-yu prostora može reći da je ikona, onda je to Ervin Hladnik Mliharčič. Bio je na Kosovu krajem osamdesetih, kao ratni reporter i u Vukovaru, okupiranom Sarajevu zajedno sa novinarom i fotoreporterom Ivom Štandekerom koji je nažalost poginuo na Dobrinji, pa u Mostaru, i širom Bosne i Hercegovine gdje se devedesetih moglo napraviti svjetsko ime u novinarskom esnafu
Srpsko društvo se već trideset i kusur godina ne mrda s mrtve ideološke tačke, besomučna nacionalistička propaganda je sve izvrnula naglavce, prožela je čitavu političku zajednicu i zacementirala naopako viđenje sveta u kojem nema mesta za istinu o odgovornosti Srbije za ratove, zločine i genocid.
Nekritičko hvaljenje i osrednjih autorskih ostvarenja postaje ovdje navika, tako da takva medijska kritika ne uspostavlja bilo kakav red u vrednovanju umjetničkih ostvarenja, već postaje dio konfuzne kulturne javnosti, koja se odrekla pročišćavanja umjetničkog polja, stoga ne iznenađuje zašto kulturnu produkciju pritišće korov šunda.
O tek završenom svjetskom prvenstvu u košarci. O još jednom trijumfu kraljice igara. O Njemačkoj i Srbiji. O Svetislavu Pešiću Kariju
Tako je SDA-ov Broj 1 – Bakir Izetbegović, dakle lik sklon šuštavim zelembaćima i svim drugim vrstama vrijednosnih papira, koji tajne operacije planira sa generalom Warom (Osmanom Mehmedagićem) u Ministarstvu za istraživanje ruda i gubljenje vremena, prepustio stranačkom Alanu Fordu aka Nedžad Branković, slučajnom tajnom agentu i političkom manekenu, da ispali ''genijalnu'' tezu o tome kako će se sile koje nasrću na njihovu viziju umoriti, a oni neće.
Međunarodni dan ljudskih prava obilježava se kao godišnjica potpisivanja Opšte deklaracije Ujedinjenih nacija o ljudskim pravima 10. decembra 1948. godine. Ova deklaracija najprevođeniji je dokument na svijetu. Tog dana dodjeljuje se i Regionalna novinarska nagrada “Srđan Aleksić” u Banjoj Luci. Tim povodom Tačno.net objavljuje priču Milana Račića o Srđanu i Radi Aleksiću koji su ugradili sebe za to univerzalno dobro.
Jer etička je činjenica da dobro i zlo i nisu jedno te isto i da zlo-čin postoji samo kao čin zla. Čovjekov čin, ne čin prirode ili čin povijesti. Bit čovjekova čina jest da je slobodan, da se unatoč svim mogućim okolnostima i uvjetima čovjek naposljetku za njega odlučuje sam: po svojoj savjesti, u skladu s njom ili protiv nje
Ako pogledamo današnju realnost naše komunikacijske kulture, primijetit ćemo, ukratko rečeno, da je prostora za razgovor sve manje, te da na sceni dominiraju upravo obje ekstremne opcije: prva je totalitarno podrazumijevanje, u kojem su unutar sektaških svjetova značenja unaprijed determinirana, a odgovori fiksirani prije pitanja, i ona druga u kojoj je jaz između potencijalnih sugovornika toliki da ne postoji ni najmanja mogućnost međusobnog sporazumijevanja
Ideali današnjeg vremena, ako ih takvima uopće možemo zvati, su da živimo jedni pored drugih, afirmirajući samo tradicionalne kulturne forme i vrijednosti antimodernizma, zatvoreni unutar vlastitih zajednica i bez ideje da zajedno gradimo bolji svijet.
Bez dlake na jeziku, Štefica kristalno jasno i bez potrebe da je iko tumači, govori i piše o događajima u Ljubuškom i Hercegovini, o politici nacionalističkih stranaka i njihovih vođa, o Srebrenici i Grabovici, o Republici Srpskoj i njenom predsjedniku. Ne štedi ni ove visoke ili niske međunarodne predstavnike. Piše i o poslušnicima režima, pravi intervjue s najpoznatijim intelektualcima iz bivše YU države, ali i prepozna one što se zarad fotelja antifašistima prikazuju, pa iz ministarskih fotelja odobravaju ili prećutkuju i druge proglašavaju odgovornim za otvaranje muzeja tamo gdje su logori bili.
Vređanje, klevetanje, ruženje, omalovažavanje, podmetanje, psovke, pogrde – to su jedini “argumenti” kojima Šešelj raspolaže. Ređaju se takve nakaradne konstrukcije kao na traci: “haški lobista”, “bolesni um”, “prazna glava plaćeničkog piskarala”, “novinarska žgadija”, “pileći mozak”, “prcvoljak od novinara”, “marginalni medijski NATO potrčko”, “ljudska gnjidica”, “mali miš”, “spodobe”, “gamad”, “žgadija”, “karakondžule”, “kompleksaš”, “majmun”, “kreten”, “mizerija”…
