Bez ikakve kontrole Agencije za bankarstvo u BiH kreirale su stabilno poslovno okruženje mikrokreditnim organizacijama poput Digital Finance International u vlasništvu sankcionisanog ruskog oligarha Olega Boykova za plasman brzih kredita po enormnim kamatnim stopama, koje neminovno vode u dužničko ropstvo.
Posljedice Plenkovićevog skretanja bijedne naše oštro udesno tek dolaze na naplatu. Knjiga “Holokaust u Zagrebu” je jeziva opomena o koju se ne bi smio oglušiti nitko s makar dva zrna soli u glavi, pogotovo ne ti što se javno prse na vlasti da su “preuzeli odgovornost”
Svaki pravi grad ili generacija imaju svoje fore, legende s ulice, ljude sa margine, svoj šmek, miris, pa i zvuk. U Mostaru je ljubav prema štiglićima bila fora, a valjda ih niko nije volio niti voli kao Franjo Kulje Vladić. Njegova ljubav prema štiglićima vrijedna je kakvog dokumentarca legendarnog Davida Attenborougha koji je nedavno preminuo. U jednom od rijetkih intervjua kojeg je Kulje dao rekao je da se ni u penziji ne odmiče od njegove životne ljubavi – štiglića. ”Uzmem jednog koji najbolje pjeva, s njim odem u prirodu i čekam prigodu da uhvatim nekog novog. One koji propjevaju po mom ukusu ostavim ili nekom darujem, a one koji zašute, pustim i vratim majci prirodi. To su moje pjesme i moji dječački snovi koji još uvijek traju”, kazao je Vladić.
Da biste se zaštitili prinuđeni ste birati između skučene slobode i prostora nasilja
Razmjena misli za intervju s književnikom Nihadom Hasanovićem bila je slojevita i vodila je u različite dimenzije: od medicine, književnosti, religije, politike pa do filozofije i sociologije. Očigledno je da su njegovi interesi raznovrsni i nimalo površni. Rukopisi Nihada Hasanovića dosta su analitični i podstiču čitatelje da preispituju osobnu ideologiju i stavove. Zbog svoje britkosti i nekompromisnog stila pisanja nailazi na podijeljene kritike i nerijetko je izložen prijetnjama svojih neistomišljenika, međutim ostaje nepokolebljiv i dosljedan svojim uvjerenjima jer svoje pisanje i ideje zasniva na egzaktnosti i provjerenim informacijama. Iako su njegovi protagonisti fiktivni likovi, tematika o kojoj piše je svakodnevna i vividna nastojeći tako da barem djelomice inducira pozitivnu promjenu u svijesti svojih čitatelja.
Posle Prvog svesrpskog sabora u susedstvu Srbije označena je uzbuna: šta sad sledi, pitaju se najumniji komentatori i analitičari, da li je ovo Vučićev Gazimestan, kako će sve završiti, kako će izgledati to Vučićevo "naše sutra"? Rado sam se odazvao pozivu Novosti da rekonstruišem mogući razvoj situacije
Ako se u današnjem svijetu pomjerimo korak bliže filozofskim raspravma između Hobsa (Hobbes), Loka (Lock), Monteskijea (Montesquieu), Rusoa (Rousseauu), vidimo da se prirodna prava čovjeka na život, slobodu i vlasništvo sve više utapaju u “duh zakona”, po kojem se svaki čovjek rađa slobodan, a svuda ostaje u okovima, u kojima se svako njegovo dostojanstvo i moral grubo brišu i nestaju u apsolutnoj moći vladara protiv koje niko nema moć pobune.
Ovo nije tekst o tome ko će osvojiti Euro, hoće li biti bolji Mbappe ili Bellingham. Ne, ovo nije saga o Ronaldovom labuđem pjevu, niti o crnim konjima i žutim zidovima. Već priča o ljudima koji više vole igru nego što navijaju. O onim najstrastvenijim, o kojima bi braća Coen trebala snimiti film.
Skup je očito organizovan kao odgovor na usvajanje Rezolucije o Srebrenici. Također je Aleksandar Vučić htio da pokaže međunarodnoj zajednici kako može da kontroliše Milorada Dodika i sebe predstavi kao balans mira u regionu (nema “mirnog razdruživanja” u Deklaraciji “Sverpskog sabora”). Iako u Deklaraciji velik broj zaključaka treba da bude za analizu od nepravnika (sociologa, socijalnih psihologa, antropologa…), u tekstu sam dao ocjenu pogrešnih tvrdnji iz zaključaka.
Istina i pravda, a prije svega zaštita ugrožih, suština je ličnog i profesionalnog uvjerenja Pere Radovića. Trajne vrijednosti ostaju za navijek ako ih, bar približno, umiješ kao Pero Radović pokazati čitaocu ili gledaocu. Zato čovjek, bez obzira na godine, uči od najboljih kakav je publicista Radović, od kojeg su mi se urezivale rečenice, kao i Peri 80-ih od Andrića.
Zato se ono što se nagrađuje u Cannesu, u ovim čemernim državama dočekuje s nelagodom, a ne s otrežnjenjem. S nijemom porukom: ne želimo da našu zajedničku šutnju o zločinu remeti čovjek koji nije mogao šutjeti.
Rezoluciju GS UN o „Međunarodnom danu promišljanja i sećanja na genocid u Srebrenici“ možemo prihvatiti kao tačku okretnicu, čija je primarna funkcija da trajno obeleži genocid u Bosni i Hercegovini kao zaostavštinu naše prošlosti koji će služiti da u svima nama stvori svest o tome gde smo bili, i gde se nikada ne smemo vratiti.
