No vladare svijeta, one koji danas stoje iza novih smrtonosnih akcija Izraela, kao što su jučer stajali iza Srbije i Miloševića, jednostavno se ne dotiču one preplašene dječje oči, mala mrtva tijela; da nije tako ne bi bila moguća ni ta strašna lakoća s kojom se, kao na tvorničkoj traci, otvaraju ratna žarišta u islamskom svijetu
Bosanskohercegovački obrazovni sistem, neprilagođen i zastario, nedovoljno razvija kritičko mišljenje. Analiziranje informacija i razumijevanje različitih perspektiva kako bismo mogli donositi ispravne odluke i biti aktivni članovi i članice društva, ne odgovara vladajućim strukturama. Glasačko tijelo, obrazovano u kontrolirajućem sistemu, neće dizati glas i mijenjati vlast. Zbog toga naši učenici i učenice, čak i nakon sticanja akademskih titula, često ostaju nijemi posmatrači.
Plenkovićeva dolina vodika – science fiction i neusporedivo jačim i bogatijima na Kugli – nije na klimatološkom summitu u Dubaiju COP-28 baš nikog zadivila, osim dvojice premijerovih suturista, kojima je ipak više no ikomu jasno da deindustrijalizirana i energetski autsajderska zemlja niti može zapaženije pridonijeti dekarbonizaciji planeta niti je kadra otrgnuti se toj vrsti diktata iz Bruxellesa.
Ako se za nekog novinara sa ex-yu prostora može reći da je ikona, onda je to Ervin Hladnik Mliharčič. Bio je na Kosovu krajem osamdesetih, kao ratni reporter i u Vukovaru, okupiranom Sarajevu zajedno sa novinarom i fotoreporterom Ivom Štandekerom koji je nažalost poginuo na Dobrinji, pa u Mostaru, i širom Bosne i Hercegovine gdje se devedesetih moglo napraviti svjetsko ime u novinarskom esnafu
Susretljivost prema pritvorenim nasilnicima ne treba čuditi, ako se prisjetimo sa kakvom pompom su dočekivani, nakon odsluženja kazni, hrvatski osuđenici za ratne zločine na međunarodnom sudu.
Srpsko društvo se već trideset i kusur godina ne mrda s mrtve ideološke tačke, besomučna nacionalistička propaganda je sve izvrnula naglavce, prožela je čitavu političku zajednicu i zacementirala naopako viđenje sveta u kojem nema mesta za istinu o odgovornosti Srbije za ratove, zločine i genocid.
Već četvrt veka većina političara u Srbiji priča – laže – da je Kosovo deo Srbije. Četvrt veka guraju rat, zločine i kapitulaciju pod tepih. Četvrt veka mi glasamo za manje zlo.
Nekritičko hvaljenje i osrednjih autorskih ostvarenja postaje ovdje navika, tako da takva medijska kritika ne uspostavlja bilo kakav red u vrednovanju umjetničkih ostvarenja, već postaje dio konfuzne kulturne javnosti, koja se odrekla pročišćavanja umjetničkog polja, stoga ne iznenađuje zašto kulturnu produkciju pritišće korov šunda.
Tako je SDA-ov Broj 1 – Bakir Izetbegović, dakle lik sklon šuštavim zelembaćima i svim drugim vrstama vrijednosnih papira, koji tajne operacije planira sa generalom Warom (Osmanom Mehmedagićem) u Ministarstvu za istraživanje ruda i gubljenje vremena, prepustio stranačkom Alanu Fordu aka Nedžad Branković, slučajnom tajnom agentu i političkom manekenu, da ispali ''genijalnu'' tezu o tome kako će se sile koje nasrću na njihovu viziju umoriti, a oni neće.
Alternativni investicijski fond, koji će biti u vlasništvu Pave Vujnovca, namjerava sredstvima iz postojećeg Mirovinskog fonda, pošto svojih dovoljno nema, kupiti dionice Fortenove i time postati novi Ivica Todorić. Vujnović će, dakako, poput starog Gazde zaposliti tisuće novih robova i vremenom postati „strateški važan“ i „neophodan za funkcioniranje države“
Međunarodni dan ljudskih prava obilježava se kao godišnjica potpisivanja Opšte deklaracije Ujedinjenih nacija o ljudskim pravima 10. decembra 1948. godine. Ova deklaracija najprevođeniji je dokument na svijetu. Tog dana dodjeljuje se i Regionalna novinarska nagrada “Srđan Aleksić” u Banjoj Luci. Tim povodom Tačno.net objavljuje priču Milana Račića o Srđanu i Radi Aleksiću koji su ugradili sebe za to univerzalno dobro.
Jer etička je činjenica da dobro i zlo i nisu jedno te isto i da zlo-čin postoji samo kao čin zla. Čovjekov čin, ne čin prirode ili čin povijesti. Bit čovjekova čina jest da je slobodan, da se unatoč svim mogućim okolnostima i uvjetima čovjek naposljetku za njega odlučuje sam: po svojoj savjesti, u skladu s njom ili protiv nje
