Razumljivo je što Šapić mrzi antifašizam. To je čovek koji obožava da se fotografiše sa Veselinom Šljivančaninom, uzdiže u zvezde Ratka Mladića, a jedan od glavnih saradnika mu je Svetozar Andrić, osnivač konc-logora Sušica kod Vlasenice kroz koji je prošlo više od 8.000 zatvorenika, a ubijeno je preko 1.600.
U bjelopoljskoj kotlini i Mostaru utemeljeni su književnik svjetskog ugleda Vladimir Pištalo, profesor muzike Mustafa Šantić, pa već pomenuti Minja Bojanić i Dijana Šoše, a tamo korača i Adnan Baka Demić i mnogi mladi stvaraoci. Ako ih ne potjeraju ovi što Mostar dijele i uzduž i poprijeko.
O namjerama Moskve u Bosni i Hercegovini. O Zapadu
Nije se igrati sa sudbinom CRO turizma, s gospodarskom granom koja donosi državnoj blagajni cca 20% prihoda, jer ne može računati na dodanu vrijednost od industrije i poljoprivrede, proizvodnje hrane za domaće potrebe i izvoz. U tzv. gospodarski normalnim zemljama turizam puni državni proračun s 12–15%. Industrija u tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj gotovo više ne postoji budući da su kriminalnom pretvorbom 1990-ih godina i ratnim profiterstvom uništeni gotovo svi tzv. socijalistički mastodonti, a poljoprivreda je doživjela istu sudbinu, pa Bijedna Naša, zemlja kadra prehraniti 20-25 milijuna gladnih usta, uvozi 65% hrane
Po svjetonazoru sam uvjereni ljevičar i antifašist i to ću braniti do kraja života. Lijeva politika jest projekt razuma. Počiva na ideji da čovječanstvo, pod uvjetom da za to postoje pravi uvjeti, može iskoristiti razum kako bi bolje razumjelo svijet i kolektivno djelovalo na njegovoj promjeni.
Profesor mediavelistike na Filozofskom fakultetu u Sarajevu nije tipičan primjer ovdašnjeg obrazovnog establišmenta. Iako pripada mlađoj generaciji, njegova promišljanja i profesionalizam odudaraju od površnog nacional-romantičarskog diskursa kojeg među historičarima, ili barem onima koji nose te titule, čujemo širom nekadašnje Jugoslavije. Rodom je iz Krajine, iz Ključa, gdje je završio osnovno i srednje obrazovanje, a diplomirao je 2006. na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu, gdje ga je zapazio i profesor Dubravko Lovrenović, te ga je uzeo za asistenta. Magistarsku tezu “Viteštvo u srednjovjekovnoj Bosni” odbranio je 2009. a doktorsku disertaciju “Bosansko kraljevstvo i Osmansko carstvo (1386–1463)” 2014. godine. Profesor Emir Filipović u razgovoru sa novinarom i historičarom Amerom Obradovićem odgovara na pitanja zašto političari idu u prošlost da biju svoje današnje bitke, ko i zbog čega želi da privatizira bosansko srednjovjekovlje, o stećcima, bosanskim vitezovima, dinastiji Kotromanić, spomeniku kralju Tvrtku u Sarajevu, o nebulozama članice Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH da nije bilo bosanskog kraljevstva i njenih kraljeva, spomenicima Bogdana Bogdanovića, te zašto politika ne mora biti poštena, a povijest mora…
Đokovićevi navijači najčešće izvrnu tu tezu da, pošto je Novak iz Srbije, nikada neće biti voljen i obožavan kao Nadal ili Federer. Radi se o nečem potpuno suprotnom: uz oca, koji je deklarisani nacionalista, i neko ko je očito navigator Noletovih stavova, te uz srbijanski nacionalistički mainstream kojem mit o nebeskom narodu traje i hrani ego, naročito u porazu, prvi teniser svijeta je sa izjavama podrške teroristima, slikanjem sa četničkim zastavama… ustvari sam sebe ograničio da ne može biti svjetski car sporta koji važi za najgospodskiji.
Dakle pred nama su izbori koje niko ne želi i koji ne trebaju nikom. Njihovi rezultati neće ništa značajno promijeniti, a energiju, vrijeme i ljude bi bilo pametnije uložiti u nešto drugo.
Ništa se na ovim prostorima ne događa slučajno, pa ni Srđanovo spašavanje Alena i njegovo herojsko djelo. Ma koliko danas izgledalo da smo podijeljeni i zavađeni, da nam šalju strance kako bi nas učili zajedničkom životu, mi smo mnogo prije njih naučili i šta je život i šta je suživot, šta su tri civilizacije, kulture i religije.
Bez obzira na privatne motive, Kordićevo “sve bih ponovio”, odnosno “nije mi žao”, predstavlja najsažetiju artikulaciju hrvatske državne politike u 30-godišnjem kontinuitetu. Jedan od gadnijih elemenata te politike je cinično previđanje hrvatskoga mi u Kordićevu ja
Beogradski književnik i dramaturg Filip David reći će početkom devedesetih za sebe da je “izdajnik”, i da jedina časna stvar koju građanin Srbije u tom periodu agresije, ratova i zločina može učiniti – jeste da se priključi velikom spisku srpskih “izdajnika” koji su se protivili Miloševićevoj politici, koja je u paramparčad rasturila jednu ozbiljnu državu. “Izdajnik” je bio i njegov veliki prijatelj Mirko Kovač, koji je u tom periodu pobegao iz Srbije da bi sačuvao glavu, a da se u Beograd praktično nikada više ni ne vrati. Prethodno, “izdajnik” je bio i drugi Filipov prijatelj, Danilo Kiš, koji je dvadesetak godina ranije prošao “toplog zeca” beogradske čaršije, jer je bio drugačiji, jer je bio protiv totalitarizama, nacionalizama i provincijalizama. Čuvena Knjiga pisama koja su razmenjivali David iz Beograda i Kovač iz Rovinja, tokom naših ratova, trebalo bi da se nađe u školskim lektirama ukoliko ikada ova naša društva budu želela da izađu iz nacionalističke histerije.
“Mislim da primarni problem nisu predrasude o BiH u hrvatskoj javnosti, nego one kojima HDZ BiH obmanjuje vlastite birače uporno ponavljajući mantru o njihovoj navodnoj ugroženosti dok istovremeno ucjenama uspijeva blokirati državu i njene institucije. Nije mi jasno kako je moguće da ljudi ne shvaćaju štetnost politike koja se samo deklarativno bori za interese bosanskohercegovačkih Hrvata, a koliko joj je do njih stvarno stalo najbolje pokazuje “brigom” o Hrvatima u Republici Srpskoj i kantonima u kojima HDZ nema većinu.”
