U izjavi za medije, poslije promocije knjige „In vino libertas“, održane u petak, u Hrvatskom domu Herceg-Stjepan Kosača, Valentin Ćorić je, između ostalog, izgovorio rečenicu koja je, koliko sam mogao da primijetim, u ovdašnjoj javnosti – o onoj u Hrvatskoj izlišno je i govoriti – prošla uglavnom ispod radara. „Ljude razumijem. Oni su prošli to što su prošli. Svi smo mi žrtve rata“, rekao je Ćorić.
Taman kad pomisliš da si već sve vidio i čuo i da te više ništa ne može (neugodno) iznenaditi, pročitaš vijest da je Valentin Ćorić juče promovisao knjigu u Mostaru. Kako kažu, autobiografske zapise iz Haga ili kako je sam autor knjige istakao, glavna tema knjige je proizvodnja vina u zatvoru. I ništa neobično ne bi bilo u svemu tome, da sam autor nije osuđeni ratni zločinac
Ideja „bosanskog naroda“ i „Bosanske nacije“ bila bi obična politička egzibicija dokonih intelektualaca da joj Enver Halilović nije dao doktrinarnu formu. To je njegova velika zasluga inače bi sve ostalo na nivou političkog avanturizma. Lijepeći meni etiketu nacionalizma da bi obranio svoj, po onoj staroj – „držite lopova“, on je razvio doktrinu bošnjačkog nacionalizma i unitarizma. Sav svoj profesorski intelektualni potencijal uložio je u dokazivanje da „Bosanska nacija“ i „bosanski narod“ nisu samo utopističke političke projekcije već neosporno stanje stvari.
Samo ljudi koji nemaju razvijen osjećaj srama mogu tako uzvišeno moralizirati o zlim totalitarnim zločincima komunistima, a niti riječ progovoriti o spomenutim zločinima koji su se u njihovo ime radili čitavom jednom narodu
Knjiga generacije "Pojedinac i povijest - Građanin Daniel Ivin" je važna studija riječkog pisca Vuka Perišića koja razgolićuje laž nacionalizma i reafirmira vrijednosti jugoslavenske ideje.
Unatoč potrošenih 10 miliona EBRD kredita za rekonstrukciju vodovne mreže KJKP Vodovod i kanalizacija Sarajevo bilježi gubitke vode od čak 71%, s tim da je broj kvarova do augusta 2022. godine povećan za čak 122 posto. Ovi podaci ukazuju na posljedice decenijskog političkog upravljanja ovim strateškim preduzećem.
Pakoviću niko nije zabranio predstavu. Sveo je podjele Mostara na katoličko-islamsku priču, makar da to s realnosti i povijesti dvaju ratova nema nikakve veze. I na sve to u pravedničkom bijesu kaže da mu nisu dali da ‘oslobodi Mostar’. A predstava s Mostarom, onakva kakvom ju je on napisao, ima veze koliko i s Kalesijom.
Svakako, postoje vremena kada valja nadići uskoću nacije i tobožnju svetost identiteta, ne biti tek Nijemac, Izraelac, Hrvat…, ne-pripadati, biti beskućnik, to jest. Tada se može zauzeti makar moralni stav da se djecu ne smije ubijati. I stati na stranu Palestine danas, kao Bosne jučer, ili Židova prije 80 godina.
Svako društvo ima svoje poltrone. I socijalizam ih je, dakako, imao, ali je u tom društvu Picasso radio plakat za ''Neretvu'', a Andy Warhole za Olimpijadu u Sarajevu 1984. godine. E sad smo spali na notornu Sanju Vulić. Praktično smo stigli do Danteovog ''Pakla''. Što i nije loša vijest, jer slijedi – čistilište!
Ostaje da svaki vjernik, čak i ako izostane adekvatna podrška svećenstva, sam razmisli što zapravo znači biti kršćanin te ima li njegov život u praktičnom smislu ikakvih dodirnih točaka s Isusovim riječima i djelima.
Što se Igmanskog marša tiče, za njegove učesnike se konačno može reći da su izgubili rat, jer iako su plodovi njihove borbe debelo obesmišljeni devedesetih, zvaničan poraz nastupa tek sada. Možda su početkom devedesetih izgubili državu za koju su se borili, možda su još ranije izgubili bratstvo i jedinstvo u koje su vjerovali, ali tek sada je došlo vrijeme kada se više ništa od ideja zbog kojih su pregazili igmanski snijeg ne može prepoznati u riječima i djelima onih koji se njima diče.
U središtu više ne bi smio biti ni odgoj za bogobojažljivost ni odgoj za čovjekovo herojstvo, ni odgoj koji odgaja čovjeka u službenika Boga, ni odgoj koji odgaja čovjeka u Gospodara svijeta, nego odgoj za suštinsku dopustivost. Odgoj za otvorenost spram svijeta, svijeta kao prostora bivstvovanja.
