Kad je pozvao na umjerenost, na suzdržanost, na razliku između emocije i politike – riskirao je. Postao je meta. U epohi društvenih mreža postao je „izdajnik“ jer nije galamio s većinom. Ali je ostao na mjestu. I to je ono što povijest pamti. Nisu sve bitke dobijene vikom. Neke su dobijene tišinom.
Nemačka nema pravo da ćuti. Ona je prva morala da digne glas protiv onoga što se dešava u Pojasu Gaze. Ali ona, uz nelagodu, ćuti. A morala bi da se pobuni, ne samo u ime prošlosti, već i zbog indirektne odgovornosti za Nakbu koja se bez Šoe ovde verovatno ne bi dogodila. Nemačka delom ima i moralnu odgovornost prema palestinskom narodu.
Pratim ga dugo na političkoj sceni i u izvršnoj vlasti. Nikada u njegovom nastupu nisam mogao naslutiti ništa od velike tragedije koja je zadesila i njega i njegovu porodicu u minulom ratu u Bratuncu. Svaka njegova izgovorena riječ bila je upućena onima koji trebaju da učine nešto da se zlo koje se njemu i mnogima kao on više nikada ne dogodi.
Izbor novog pape oduvijek je odražavao ne samo teološka pitanja, već i globalnu politiku, i ovaj put nije drugačije. Papinska konklava u Vatikanu izabrala je Amerikanca, što sugerira da Vatikan Sjedinjene Države - sa svojim sve popularnijim izopačenjem religije - vidi kao ozbiljnu prijetnju vjeri.
Izbori na poziv studenata. Studenti su stekli veliki moralni kapital.
Učešće na izborima u diktaturi znači doprinos prividnom legitimisanju diktature. Ko učestvuje na izborima, pomaže diktatoru. Prodaje se za poslaničke i odborničke sinekure, za nešto sasvim neravnopravne medijske prohodnosti, za sitniš.
Mirjana Miočinović, istaknuta istoričarka i teoretičarka pozorišta, jedna je od ličnosti našeg kulturnog života koje su u toku protekle decenije s najviše hrabrosti, odlučnosti i upornosti ustajale protiv nacionalističke politike izolacije, mržnje i rata.
Radikalni čin obnove kršćanstva papa Franjo vidio je u ukidanju klerikalizma. No revolucionarni antiklerikalizam nosi sa sobom i dvije potencijalne opasnosti. Prva proizlazi iz možebitne ideologizacije samog antiklerikalnog pokreta, odnosno razvijanja ili čak rasplamsavanja njegovih divljih oblika, dakle iz možebitne deinstitucionalizacije „nove evangelizacije“. Druga je opasnost da nakon urušavanja kurije i drugih institucija, nakon kidanja veza između crkvenih podsistema, dođe do dominacije i time nesavladive nadvlasti jedino i samo Jednog, odnosno do suvremene implementacije i generalizacije velikog inkvizitorstva, kako nam ga je prikazao Dostojevski.
Tokom opsade poginulo je 14.011 ljudskih bića, od čega 7.808 u prvoj ratnoj godini, 3.392 u narednoj, a među ubijenima bilo je 1.601 dete. Lakše i teže je ranjeno oko 50.000 ljudi. Fašisti su na Sarajevo ispalili oko 64.490 granata, u proseku 329 dnevno; rekord su postavili 22. jula 1993. godine – 3.777 ispaljenih granata. Tako kaže statistika smrti i razaranja, to je bio učinak razularenog srpskog nacionalizma i njegovih ubilačkih falangi koje su predvodili Radovan Karadžić i Ratko Mladić. A iza njih je stajao vrhovni vožd vaskolikog srpstva Slobodan Milošević.
Dodikove metode su lukavija od Karadžićevih ili Martićevih. On zasad ne ispaljuje metke, nego antiustavne zakone. Umjesto barikada na ulicama, on koristi blokade institucije. Umjesto minobacača, koristi medije. Institucionalna blokada Bosne i Hercegovine u njegovoj režiji savršeno se uklapa u ono što bismo mogli nazvati “hibridnom strategijom secesionizma”. Sukcesivno paralizira Bosnu i Hercegovinu -institucija po institucija, agencija po agencija, nadležnost po nadležnost. To je stanje između mira i rata, u kojem država postepeno, gotovo neprimjetno, gubi kontrolu nad dijelom vlastitog teritorija.
Nacionalizam je, pre svega, paranoja. Kolektivna i pojedinačna paranoja. Kao kolektivna paranoja, ona je posledica zavisti i straha, a iznad svega posledica gubljenja individualne svesti; te prema tome, kolektivna paranoja i nije ništa drugo do zbir individualnih paranoja doveden do paroksizma.
„Onaj koji kontroliše strah u društvu kontroliše cijelo društvo.“
(Hobbes)
Prema procjenama vrijednost ilegalno posječene šume u Bosni i Hercegovini iznosi 300 miliona KM godišnje, a upravo je neplanska i nelegalna sječa šume jedan od glavnih uzroka stravičnih poplava koje su pogodile Hercegovačko-neretvanski kanton (HNK) prošle godine s tragičnim ishodima. Nepostojanje federalnog zakona, ali i zakona na nivou HNK-a kreirali su ambijent u kojem Tužilaštvo ne procesuira ilegalnu sječu šuma, a na pitanje ko će fizičkim i pravnim osobama nadoknaditi milionske štete nastale poplavama nema odgovora.