foto: Earth Negotiation Bulletin
U kanadskoj Ottawi nedavno je završena četvrta runda pregovora Međuvladinog pregovaračkog odbora za zagađenje plastikom. Odbor je 2022. osnovao Program za okoliš Ujedinjenih Naroda (UNEP) sa zadatkom da razvije međunarodni pravni instrument kojim će se regulirati globalno zagađenje plastikom. Njime bi se trebao adresirati “cijeli životni ciklus plastike, uključujući njezinu proizvodnju, dizajn i raspolaganje otpadom”. Drugim riječima, cilj je da se problem zagađenja plastikom odmakne od mantre o recikliranju, budući da je jasno da je to u najboljem slučaju nedjelotvorno rješenje za problem zagađenja plastikom, a u najgorem da je u pitanju greenwashing kojim se kemijskoj i industriji fosilnih goriva omogućava da nastave poslovati po starom.
Od formiranja odbora u ožujku 2022. održana su četiri ciklusa pregovora, a peti, koji će se održati u korejskom gradu Busanu krajem studenog ove godine, zamišljen je kao onaj koji će iznjedriti konačnu verziju međunarodnog sporazuma. No iako su u Ottawi pregovarači postigli napredak oko nekih konkretnih pitanja, ono najvažnije – hoće li se sporazumom ograničiti proizvodnja plastike – ostalo je bez odgovora. Ipak, sintagma “cijeli životni ciklus plastike” i dalje se nalazi u radnim dokumentima unatoč tome što je, kako navode tamo prisutni aktivisti, “industrija sabotirala pregovore”.
Medicinski fakultet Sveučilišta u New Yorku dokazao je da se čestice mikro i nano plastike nalaze u svim elementima života i ekosustava. U plastičnoj boci vode od litre detektirano je 240.000 čestica plastike, a nedavno je u želucu uginulog kita pronađeno 44 kilograma
Pregovarači su se uspjeli usuglasiti oko točaka koje se odnose na zdravstveni aspekt zagađenja plastikom, prije svega oko nužnosti smanjenja korištenja opasnih kemikalija u njezinoj proizvodnji. U toj se proizvodnji koristi čak 13 tisuća različitih aditiva, pa je u Ottawi dogovoreno da će se do kraja godine identificirati koji su od tih spojeva štetni za zdravlje kako bi se smanjila njihova upotreba. Dogovoreno je i da će se razmotriti na koje se sve načine može proizvoditi plastika s “većim potencijalom ponovne upotrebe i recikliranja” te kako siromašnim zemljama pomoći da se nose s problemom zagađenja.
Uoči sastanka Ruanda i Peru napisali su zajednički prijedlog da se do 2040. proizvodnja smanji za 40 posto u odnosu na trenutne količine, a prijedlog je podržalo još 28 članica UN-a. To, međutim, nije bilo dovoljno jer pravila pregovaranja nalažu da se odluke donose konsenzusom. Budući da se plastika proizvodi od fosilnih goriva, prijedlogu su se najviše protivile Saudijska Arabija, Kuvajt i Katar, kao i SAD, koji je kritizirao “pretjerano preskriptivan pristup” kao nešto što će “odbiti vodeće proizvođače i konzumente plastike”. Proizvođači, naime, inzistiraju da fokus i dalje bude na onome što nazivaju “cirkularnost”, odnosno recikliranje i ponovna upotreba. Predstavnici krovnog tijela industrije, Međunarodnog vijeća kemijskih udruženja, izrazili su stav da proizvodnju ne bi trebalo ograničavati putem međunarodnog sporazuma, nego je industrija umjesto toga posvećena donošenju zakonski obavezujućeg sporazuma koji će zaustaviti zagađenje, ali “da se njime ne eliminiraju goleme društvene koristi koje plastika omogućava”. Na drugom polu jaza koji se ispriječio među pregovaračima govorili su sakupljači otpada iz Kenije i Malavija i stanovnici američkih gradova u blizini petrokemijskih postrojenja, opisujući apokaliptične slike zagađenja u sredinama u kojima žive.
Stručnjaci udruženi u Koaliciju znanstvenika za efikasan sporazum o plastici požalili su se pak da su ih lobisti industrije maltretirali, vikali na njih i unosili im se u lice na sastancima. Ekotoksikologinja sa švedskog Sveučilišta u Göteborgu Bethanie Carney Almroth novinarima je rekla i da su znanstvenici došli kako bi “demantirali dezinformacije” koje su se tamo govorile, primjerice da “ne postoje podaci o mikroplastici” iako je dosad objavljeno više od 20 tisuća znanstvenih radova o toj temi.
Indonezijsko ribarsko selo zatrpano plastikom koju je nanijela plima (Foto: Willy Kurnawan/REUTERS/PIXSELL)
Jednu takvu studiju objavio je u siječnju medicinski fakultet Sveučilišta u New Yorku (NYU), naslanjajući se na niz drugih koje su dokazale da se čestice mikro i nano plastike nalaze u svim elementima života i ekosustava na planeti, od oblaka, leda, oceana i rijeka, preko hrane do majčinog mlijeka, posteljice i ljudskog endokrinog sustava, uzrokujući bolesti kao što su karcinom, dijabetes i neurološki i reproduktivni problemi. U običnoj plastičnoj boci vode od jedne litre detektirano je čak 240 tisuća čestica plastike, kojih većina završi u ljudskom organizmu, dok su znanstvenici nedavno u želucu uginulog kita pronašli 44 kilograma plastike. Kako to obično biva s američkim studijama o ljudskom zdravlju, spomenuta studija NYU-a zdravstvene i društvene štete koje uzrokuje plastika u SAD-u procjenjuje na 250 milijardi dolara godišnje, što je ekvivalentno 1,2 posto američkog BDP-a.
Uz izravne nasrtaje predstavnika industrije na znanstvenike i okolišne aktiviste, neprofitna organizacija Centar za međunarodno okolišno pravo (CIEL) izvijestila je da je na sastancima u Ottawi bilo prisutno 196 registriranih lobista fosilne i kemijske industrije, koji su bili uključeni i u delegacije najmanje 16 država članica i time dobili pristup povjerljivim sastancima. Lobista je bilo sedam puta više nego stručnjaka iz Koalicije znanstvenika i jednako toliko puta više nego predstavnika starosjedilačkih naroda, a brojem su nadmašili čak i delegate iz Evropske unije. U hotelima u kojima su sudionici konferencije boravili bile su izložene reklame koje je sponzorirala industrija, s porukama da plastika “smanjuje bacanje hrane”, “spašava živote” i žednima “donosi vodu”.
U Ottawi je bilo 196 registriranih lobista fosilne i kemijske industrije, sedam puta više nego stručnjaka iz Koalicije znanstvenika ili predstavnika starosjedilačkih naroda. U hotelima u kojima su odsjeli bile su reklame kojima je poručeno da plastika “spašava živote”
Podaci industrije pokazuju da trenutna proizvodnja plastike iznosi oko 440 milijuna metričkih tona godišnje, a procjenjuje se da će se ta proizvodnja, nastavi li se kretati uzlaznom putanjom, do 2050. utrostručiti, jednako kao i količina plastičnog otpada. Od sve proizvedene plastike 80 posto završi na različitim vrstama odlagališta ili direktno u okolišu. Udio reciklirane plastike iznosi samo devet posto te stagnira od 2018. godine kada je Kina kao najveći dotadašnji uvoznik prestala uvoziti tuđi plastični otpad.
Na internetskoj stranici podatkovne platforme Statista navodi se da je vrijednost globalnog tržišta plastike prošle godine iznosila 712 milijardi američkih dolara, a do 2033. mogla bi premašiti bilijun dolara. Najveći proizvođač je Kina, na koju otpada 32 posto globalne proizvodnje, a za njom slijedi sjeverna Amerika s udjelom od 17 posto.
Kada je u pitanju ugljični otisak proizvodnje plastike, on se procjenjuje na 2,24 gigatone ugljičnog dioksida, a to je više od pet posto ukupnih globalnih emisija stakleničkih plinova. Ta bi se brojka do 2050. godine mogla više nego udvostručiti na 4.75 gigatona godišnje. Time će globalna proizvodnja plastike progutati čak jednu petinu “ugljičnog budžeta” koje čovječanstvo ima na raspolaganju ukoliko želi održati globalno zatopljenje na razini od 1,5 stupnjeva iznad one predindustrijske.
Organizacije poput Zero Waste Europe i Pacific Environment objavile su različite prijedloge kako ograničiti proizvodnju plastike da bi se ispoštovao taj glavni cilj Pariškog sporazuma, pa prva tvrdi da bi proizvodnju takozvane djevičanske plastike do 2050. trebalo smanjiti za 75 posto. Pacific Environment izračunao je pak da bi se već samim prestankom proizvodnje jednokratne plastike, odnosno ambalaže, na koju otpada čak 44 posto ukupne proizvodnje, uz poboljšanje tehnologija za recikliranje emisije stakleničkih plinova od proizvodnje mogle smanjiti za 70 posto. Informacije o planovima relevantnih industrija pokazuju, međutim, da one u idućim dekadama, kao i obično, namjeravaju raditi sve suprotno od onoga što predlažu znanost i okolišne organizacije. Štoviše, proizvodnja plastike naziva se “planom B” industrije fosilnih goriva, a prema tom planu industrija će, u nadolazećem periodu postupnog napuštanja fosilnih goriva za transport, pad prihoda kompenzirati upravo preorijentiranjem na proizvodnju plastike.
Bethanie Carney Almroth (Foto: X)
Sredinom travnja američki poslovni portal Barrons’ objavio je analizu koja pokazuje da se sve najveće industrije fosilnih goriva u svijetu okreću masovnim ulaganjima u kemijsku industriju kako bi osigurale jednake razine profita i nakon što prođe vrhunac potrošnje benzina i dizela, za koje većina analiza kaže da je u Evropi i SAD-u već i prošao. Tako najveća svjetska naftna kompanija, saudijski Aramco, do 2030. godine planira trećinu nafte koju iscrpi slati u postrojenja za proizvodnju plastike. Projekt težak 100 milijardi dolara Saudijsku Arabiju trebao bi “transformirati iz srednje velikog igrača kemijske industrije u jednog od ključnih, sposobnog samostalno opskrbljivati plastikom sve automobile i avione koji će se svake godine proizvoditi”.
Američki Chevron, navodi portal, unatoč tome što je ranije najavio da više neće ulagati u velike rafinerijske projekte, sada ipak gradi dva nova kemijska postrojenja, jedno u Teksasu, drugo u Kataru. Shell je također nedavno otvorio novu tvornicu koja će proizvoditi 1,6 milijuna tona plastike godišnje, a Kina je u posljednjih pet godina otvorila toliko novih tvornica da će uskoro premašiti ukupnu proizvodnju Evrope, Japana i Južne Koreje zajedno. Potražnja za plastikom u Kini svake je godine od 2015. rasla za deset posto i godinama samostalno dizala cjelokupno globalno tržište.
“Toliku zasićenost na tržištu još nismo vidjeli u povijesti industrije”, rekao je portalu stručnjak konzultantskog servisa Chemical Market Analytics, referirajući se na brojke koje pokazuju da je ta zasićenost u zadnje četiri godine uzrokovala 50-postotno smanjenje cijena kemikalija koje se koriste u proizvodnji plastike. To, međutim, nije obeshrabrilo industriju od dodatnih ulaganja s obzirom na to da se taj pad cijena još ne odražava na vrijednosti na tržištu dionica. Dapače, prosječna dionica neke kemijske kompanije lani je imala rast od 18 posto, što ukazuje da investitori i dalje računaju da će na tim dionicama moći zaraditi.
Barrons’ navodi da će globalni kapaciteti za proizvodnju polietilena 2028. godine iznositi 176 milijuna metričkih tona (sada su 147 milijuna tona), i to prije nego što se u proizvodnju uključi saudijski kemijski program. Proizvodnja novog polietilena već je sada 40 posto jeftinija od njegove reciklirane verzije, što znači da će kompanije ubuduće biti još manje motivirane da se u svom poslovanju koriste recikliranom plastikom, a time i nastaviti povećavati emisije stakleničkih plinova i zagađenje plastikom.
