Photo: Carmen Jaspersen/dpa /DPA/PIXSELL
Koliko god jest istina da je „polarizacija proces koji radikalizira sâm sebe“, činjenice idu na ruku tomu da je zemlja tzv. američkog sna u velikom problemu, koji se problem negativno odražava na cijeli svijet i ne dâ se riješiti tek personalnom smjenom u Bijeloj kući. Riječ je o jako toksičnoj geopolitici/geostrategiji iza koje stoji megakorporativni kapitalizam žedan krvi, bešćutan, grabežljiv, duboko nehuman i neisperivo zagađen bojnim otrovima što ih prosipa po tuđini i od kojih se ledi krv u žilama. A to neće prestati tek tako. Nema šanse, sve dok dobri ljudi na Kugli – a većina su! – šute i ne čine ništa da zlo ne trijumfira
Marijan Vogrinec
Ako je vjerovati američkomu istraživačkom novinaru Seymouru Myron „Sy“ Hershu, laureatu Pulitzerove nagrade za vanjskopolitičke teme, „SAD je danas najagresivnija država na svijetu“. Tzv. američki san postao je globalna, ali i unutarnja Uncle Samova nesanica. Osobito nakon rata u Ukrajini, njegovih uzroka i posljedica što će dugoročno ostaviti ožiljke na tzv. novomu svjetskom poretku, tzv. američki san se pretvorio u globalnu noćnu moru. Tim više, jer nitko ni u SAD-u, ni u Europi, ni u Aziji niti šire ne može biti siguran u bilo što od presudna životnog značenja. Čak ni u to hoće li se sutra uopće probuditi, imati što pojesti i moći mirno otići na posao. Jer, kao što reče inspektor George Gently u istoimenom BBC-ijevu krimi-serijalu: „Sve što ide u korist trijumfa zla jest da dobri ljudi ne čine ništa“. A dobri ljudi nisu učinili ništa niti čine protiv pandemijskog trijumfa zla u Ukrajini i ne čine ništa protiv krajnjega unutarnjeg nereda u SAD-u uoči izbora za novoga gazdu Bijele kuće i uzavrelih društveno-političkih raskola u zemlji tzv. američkog sna. Najvećih nakon tsunamija vijetnamskih antiratnih „događanja naroda“ što su bili primorali vojno/politički poražene Bijelu kuću i Pentagon, ogrezle u neoprostivim ratnim zločinima nad tri milijuna nedužnih civila, podvijena repa napustiti taj dio Azije.
Amerika odavno više nikomu ne može biti uzor ni udobna života niti pak demokracije, mirotvorstva i pouzdane nacionalne sigurnosti. Dapače. To jest pojedinačno najmoćnija savezna država na svijetu, koja bi baš zato i tzv. demokracije kakvu zagovara kao obrazac za cijelu Kuglu, ali je se ne drži ni u vlastitom dvorištu (sic transit), morala biti globalni uzor i potvrda vrijednosti koje se podrazumijevaju davnašnjom vizijom tzv. američkog sna. A nije niti će – takva kakva jest od Korejskog rata do sada u Ukrajini te u odnosu prema Starom kontinentu – ikad biti. Nakon Drugoga svjetskog rata i učinkovitog savezništva sa SSSR-om, bez čije Crvene armije i ogromne ljudske žrtve ne bi bilo tako brze pobjede nad nacizmom i fašizmom, SAD je ostao na teritorijama koje je oslobodila zapadna vojska te već 1946. godine započela tzv. Hladni rat protiv SSSR-a/Rusije („komunizma“), koji je također ostao na svim teritorijima što ih je oslobodila Crvena armija. To u biti neprijateljstvo traje i danas te kobno dijeli i truje cijeli svijet. Sve drugo su priče za malu djecu.
Najagresivnija država
„SAD je danas najagresivnija država na svijetu“, tvrdi novinar Hersh i nije jedini, koji na osnovi činjenica upućuje na spoznaju o tomu kako se tzv. američki san rasplinuo u noćnu moru. Nije mala stvar kad takvo što tvrdi baš novinarska legenda vanjskopolitičkog žurnalizma u SAD-u, znana po otkriću zataškavanja ratnog zločina američkih marinaca u vijetnamskom selu My Laiju (1969.), gdje je zvjerski pobijeno cca 500 nenaoružanih civila (žene, djeca, starci, čak i tek rođene bebe). Sedamdesetih godina je otkrio tajno američko bombardiranje Kambodže (tzv. operacija Menu), pisao je o izbornom skandalu Watergate zbog kojega je Richard Nixon opozvan s dužnosti predsjednika SAD-a, objavio je tajnu izraelskog bez nuklearnog programa, a 2004. godine je otkrio nevjerojatnu sramotu američke vojske, zločin protiv čovječnosti – mučenja uhićenika u konc-logoru Abu Graibu u okupiranom Iraku, gdje su mnogi ubijeni i nestali bez traga. Terorizam im nikada nije dokazan. Dvije godine kasnije je pisao o planovima američkog predsjednika Georgea W. Busha, Jr. i Pentagona o napadu na Iran, što se SAD ipak nije usudio, ali jest na Libiju, Siriju, etc. „Sy“ Hersh je 2013. godine opovrgnuo tvrdnje medija u SAD-u i proameričkim zemljama da je sirijski režim Bashara al-Assada pobio bojnim otrovom sarinom više od 1000 ljudi u gradu Guti pod kontrolom proameričkih pobunjenika: učinili su to sami pobunjenici uz pomoć Turske. Kao i napad kemijskim oružjem (klorom) na sirijsko selo Han Šejkun (2017.).
Hersh je također raskrinkao laži američke administracije Baracka Obame o ubojstvu Osame bin Ladena u Pakistanu, nije se libio prokazati Jensa Stoltenberga, glavnog tajnika NATO-a, prethodno norveškog ministra vanjskih poslova, kao suradnika CIA-e već od Vijetnamskog rata, ali ni predsjednika Bidena kao naredbodavca, izravnog krivca za terorizam na rusko-njemačkom/zapadnoeuropskom megaplinovodu Sjeverni tok 1 i 2, što je omogućilo SAD-u i Norveškoj da znatno povećaju količine nafte i plina što ga deset puta skuplje od ruskih ugljikovodika prodaju Uniji te zarađuju više no ikada dosad. Među inim, „Sy“ Hersh je opovrgao to da su ruski špijuni – kako je zborno kakofonio proamerički Zapad na čelu s Velikom Britanijom – otrovali novičokom bivšega ruskog špijuna Sergeja Skripalja i njegovu kćer u engleskom gradiću Salisburyju, pa nije čudno da taj novinar bez dlake na jeziku i „domoljubne svijesti“ nije omiljen u Bijeloj kući koja god administracija u njoj stolovala. No, njegovo pisanje – a to nije jedini takav glas među blizu 340 milijuna žitelja „Kugle u malom“, što pr(e)oživljavaju tzv. američki san bitno drukčije/tegobnije, je li, nego drže prosječni ljudi izvan SAD-a – šalje vrlo neugodnu poruku o politici koja najmanje ima veze s bilo kakvim poželjnim snom. Dostojanstvom i budućnošću slobodnog čovjeka u slobodnom društvu koje nikomu nije na putu i nikoga ne ugrožava da bi se imalo razloga plašiti odmazde.
Hersh bez pardona raskrinkava SAD kao vrlo opasnu, danas najopasniju zemlju za globalni red i mir, za poželjan tzv. novi svjetski poredak mira i sigurnosti, povjerenja, suradnje i uvažavanja. U globalnim okolnostima, gdje SAD primjetno već desetljeće i pol gubi ne samo političke poene u međunarodnim odnosima nego i ekonomske, vojne i moralne, dominacija jedne velesile nad svima ostalima na Kugli nije moguća nikakvom silom i dijeljenjem ratnih rasporeda proameričkim zemljama u kojima nacionalno nesavjesni vođe pristaju igrati ruski rulet sa životnim standardom svojih sugrađana i izdržljivošću gospodarstava. Nitko, nigdje i nikad ne može pobijediti ulaganjem u rat, mržnju i neprijateljstva, samo ulaganjem u mir. A to očito sada nije slučaj, iako i Amerikanci, i Europljani i Rusi već dišu na škrge. Da se i ne govori o nevjerojatnoj, valjda najvećoj u povijesti, je li, tragediji ukrajinskog naroda preko čije krvi i imovine SAD/NATO i dalje siluje EU-zemlje i tzv. saveznike/partnere izvan Starog kontinenta. Traži se od njih bezuvjetno dolijevanje sve novih i novih kantâ visokotroškovna kerozina na već kritično rasplamsali ukrajinski ratni oganj, jer negativno baždarena osovina Joe Biden – Jens Stoltenberg – Ursula Von der Leyen – Volodimir Zelenski pogrešno drži – ako uopće ima čime držati!? – kako će pobijediti Rusiju. Postići što nije uspjelo nikomu ranije u povijesti, kao ni Napoleonu niti Führeru. Rusija je toliko velika i mnogoljudna zemlja, toliko samodostatna u ključnomu i toliko otporna, navikla na neprijatelje i besprimjernu patnju da se – ne može pobijediti kako Zapad planira. I ne od jučer, čak ni od prekjučer. Suicidno za vlastite građane.
Poslije pozitivne uloge
Nije toliko problem u tomu hoće li kritično usključalo (pred)ratno stanje u srazu tzv. američke demokracije i tzv. ruske autokracije sa satelitima – alter ega do jučer kapitalizma vis-à-vis komunizma, pa tzv. slobodnog svijeta vis-à-vis tzv. terorizma – rezultirati na Kugli jednopolarnim tzv. novim svjetskim poretkom po obrascu jedne jedine, dominantne velesile, tzv. američkog 21. stoljeća, America First! Neće. Budućnost na osnovi povijesnog iskustva ne daje toj suicidnoj fatamorgani globalno tragičnih posljedica ni najmanje šanse. Pitanje je samo u tomu kada će ovima s tzv. prave strane povijesti (sic transit) navrijeti iz debelog mesa u glavu ključna spoznaja o tomu zašto se takav tzv. novi svjetski poredak ne samo unaprijed izjalovio kao račun bez krčmara nego i to da ga u ovako konfekcioniranom svijetu nije moguće nametnuti ni milom, kamoli silom. Pogotovo Uncle Sam nije taj – bez obzira na tzv. partnerske/savezničke suflere, huškače i ine „protuautokratski“ nakostriješene škanjce, je li, od Bruxellesa i Londona do Ottawe, Canberre…, uvijek spremne tuđu djecu gurnuti u pogibelj – koji se može/smije samoprozvati neupitnim gazdom života i smrti svih osam milijardâ žitelja Plavog planeta.
Poslije pozitivne uloge u Drugomu svjetskom ratu upravo protiv nakazne, grandomanske ideje o „neupitnom gazdovanju svijetom“ na „arijevskom tzv. Lebensraumu“, SAD je izgubio sve ratove od Koreje i Vijetnama do Afganistana i Sirije, i izgubit će u Ukrajini, Kini i gdje god dođe ucjenama, tzv. sankcijama, prijetnjama i napokon najgrubljom vojnom silom uvoditi tzv. zapadne demokratske vrijednosti i naš način života (sic transit). Iza tzv. zapadne demokracije ostaju stotine milijuna ubijenih nedužnih civila (uključivo stotine tisuća vlastite mladeži i bilijune zelembaća prorajtanih u oružje i ratnu tehniku), razoreni domovi, milijuni prognanih/raseljenih, ali i dugoročno zatrovan okoliš svakovrsnim ratnim kemikalijama. Nisu ni ine svjetske velesile neko demokratsko cvijeće koje valja presaditi, ali baš SAD – besramnije od drugih i naočigled svijeta – bez pardona gazi proklamirane tzv. zapadne demokratske vrijednosti i naš način života (sic transit), što ih arogantno zahtijeva od drugih. Gazi ih u vlastitom dvorištu, pogotovo izvan njega, što upućuje na besprimjerno licemjerje te politike i sustava. Pa, sačuvajnasbože tih „vrijednosti“ i takva jednopolarnog tzv. novoga svjetskog poretka!
Refleks je to činjenice da SAD više nije ni jedini niti najvažniji ekonomski i vojni igrač u globalnomu geopolitičko-geostrateškom oktogonu. Osim, je li, Ruske Federacije na ruševinama moćnoga bivšeg SSSR-a i Kine koja se zadnjih petnaestak godina komunistički preobrazila u kapitalizam vrlo potentnog tipa, na Kugli je stasalo barem desetak prilično respektabilnih u svakom smislu svjetskih sila, koje s jakim razlogom i motivom traže zasluženo mjesto izvan bilo kakvoga globalnog tutorstva. Itekako svjesne činjenice da SAD zbog vrlo prijeteće eskalacije unutarnjeg društvenog, političkog, ekonomskog, socijalnog i moralnog nereda – pritisnutog pritom inflacijom, proračunskim deficitima, demokratsko-republikanskim više no toksičnim razdorom i sukobima iza kojih ostaju čak i mrtvi (npr. okupacija Capitola od strane Trumpovih pristaša), sve većim podjelama u odnosu na ukrajinski rat kojemu se ne vidi kraj („SAD nije dužan ispisivati bjanko čekove Kijevu!“) i rasnim problemima – ne može nikomu biti uzor. Kamoli nekakav – san. Zemlja u kojoj je posjedovanje oružja ustavna kategorija, privatna svetinja još iz divljezapadnih vremena genocida nad Indijancima i agrarno-stočarskih otimačina imovine malim posjednicima, „pravo rulje“ na linč tih koji ne znaju držati jezik za zubima nije uzoran etat.
SAD je država – za razliku od svih drugih u tzv, civiliziranom svijetu – u kojoj svako malo netko razočaran životom i depresivan javno pošandrca, pa i maloljetnici naoružani do zuba bit će gotovo dnevno, je li, ubijaju po školama, fakultetima, trgovačkim centrima, na ulici… Zemlja u kojoj bijeli policijski rasisti javno, čoporativno gušenjem ubijaju na ulici Georgea Floyda zato što mrze ljude crne boje kože ili nasmrt premlaćuju Tyrea Nicholsa, iživljavajući se na Afroamerikancu kao nedavno zakukuljičeni idioti („ugledni građani“, sic transit) iz Ku Klux Klana nije sposobna nuditi nikakav tzv. američki san. Krvožeđ dominantne većine nad manjinom i slabijima postala praksom pijanih, raspamećenih i drogiranih marinaca u svim američkim agresijama na tuđe zemlje radi „obrane“ tzv. zapadnih vrijednosti i našeg načina života, pa popis tema za koje je istraživački novinar Seymour Myron „Sy“ Hersh zaslužio brojne nagrade nepristrane javnosti i struke, čak postao Pulitzerovim laureatom, govori o Americi i to što njezine administracije nikad neće priznati da zapravo jest, o tomu da američka inačica „demokracije“ nema blage veze s – demokracijom. Kao takva, ne razlikuje se u bitnomu od omražene joj tzv. autokracije. Čak i ruskog tipa, kineski je nešto malo drukčiji.
SAD nije materijal za državu koja ima bilo kakvo pravo nametati se – milom ili silom, nije bitno – za svjetskog lidera, vođu i arbitra u bilo čemu. Daleko kuća državi, tzv. zapadnim demokratskim vrijednostima i našem načinu života koji besramno pretrpavaju zatvore „obojenima“ (više od 90 posto uznika u moru sofisticiranih kazamata čine upravo Afroamerikanci i Latinosi, sic transit). Njih i svaki „bijeli“ bezveznjak u policijskoj odori može bez objašnjenja nabiti iza rešetaka i samo zbog najbezazlenijeg prometnog prekršaja, zato što ima zavjese različitih boja na dva prozora svog doma… Ili što nije dobro čuo naredbu da prisloni bicikl uz ogradu, ili zbog izmišljene sumnje da nešto šverca u prtljažniku automobila, ili…
Politički polarizirano društvo
Ovih pak dana, sudeći po broju policajaca na ulicama zbog pokretanja sudskih postupaka protiv bivšega kontroverznog predsjednika Donalda Trumpa koji se želi opet kandidirati za Bijelu kuću, Amerika vrije. „Vratit ću SAD-u čast koju je ‘pospani Joe’ (Biden, op. a.) uništio lošom vlašću i Amerika će opet biti velika“, dramatično poručuje javnosti, tvrdeći da ga aktualna administracija želi spriječiti u kandidaturi „političkim procesom“. Protivnik mu pak iz Ovalnog ureda, namjeran također kandidirati se za drugi predsjednički mandat, poručuje da „kriminal za koji mu treba suditi nema veze s političkim procesom“ te da je Trump za svoga mandata bio „zadužio SAD za dva trilijuna dolara, pazite: dva trilijuna!“ Biden ne kaže koliko će on i čime sve – osim ugleda zemlje i međunarodnog povjerenja – zadužiti Ameriku pretakanjem novca iz džepova poreznih obveznika u rat protiv Rusije na ukrajinskom i možda još nekom europskom tlu, ili čak cijelomu Starom kontinentu, gdje su mržnja i pobjednička fatamorgana snažniji od elementarne ljudske pameti.
„Sjedinjene Države su duboko politički polarizirano društvo pa se otvara pitanje do čega može dovesti dizanje optužnice protiv bivšeg američkog predsjednika Donalda Trumpa zbog toga što je preko svog odvjetnika Michaela D. Cohena navodno platio porno glumici Stormy Daniels 130.000 dolara da šuti o njihovom seksualnom odnosu, ali je ona progovorila o aferi te objavila knjigu Full Disclosure“, zapisao je novinar Jutarnjeg lista Gojko Drljača. „Situacija je dramatična; nitko ne zna što se sve može dogoditi tijekom Trumpove predaje tužiteljima. (…) U New Yorku je 30.000 policajaca dobilo zapovijed da nose uniforme s punom opremom, najavljuju se zatvaranja pojedinih ulica te policijski punktovi za blokadu demonstracija. Od istočne do zapadne obale Trumpovi pristaše prosvjeduju, ponegdje izbijaju sukobi s političkim neistomišljenicima.“ No, koliko god jest istina da je „polarizacija proces koji radikalizira sâm sebe“, činjenice idu na ruku tomu da je zemlja tzv. američkog sna u velikom problemu, koji se problem negativno odražava na cijeli svijet i ne dâ se riješiti tek personalnom smjenom u Bijeloj kući. Riječ je o jako toksičnoj geopolitici/geostrategiji iza koje stoji megakorporativni kapitalizam žedan krvi, bešćutan, grabežljiv, duboko nehuman i neisperivo zagađen bojnim otrovima što ih prosipa po tuđini i od kojih se ledi krv u žilama. A to neće prestati tek tako. Nema šanse, sve dok dobri ljudi na Kugli – a većina su! – šute i ne čine ništa da zlo ne trijumfira.
