Nikad niste sigurni jeste li otvorili staru vijest na portalima kad pročitate naslov ”Neredi huligana u Mostaru”. Decenijama traju navijački obračuni u Mostaru, ali su neredi koji se događaju zadnjih godina ipak drugačiji. Nakon što je početkom ovog stoljeća krenula zajednička fudbalska liga BiH, krenulo je i nadmetanje dvije navijačke skupine iz Mostara, Red Armya i Ultrasa. Klubovi su im bili u sredini tabele, prosječni; jedni su imali slavnu tradiciju, drugi su krenuli u stvaranje tradicije. Navijačku skupinu Ultrasi vodili su bivši navijači Veleža, među kojima su neki bili važni i istaknuti pripadnici Red Armya. To je rijedak slučaj u svijetu da čitava grupa ljudi promijeni navijačku skupinu, pogotovo da pritom odabere skupinu koja je glavni oponent dotadašnjoj. Iznimka su Delije i Grobari, gdje narkodileri mijenjaju klub zbog teritorije koju kontroliraju.
Red Army nastavlja tradicionalnu ljevičarsku priču karakterističnu i za dotadašnje navijače Veleža, dok njihovi suparnici van ratne ideologije drugu nisu imali. Sukoba u početku nije bilo, policija je držala stvari pod kontrolom. U međuvremenu Zrinjski postaje najuspješniji bosanskohercegovački fudbalski klub, s jasnom strategijom. Većinu igrača čine bošnjački i srpski igrači. Velež pak dva puta po tri godine tavori u drugoj ligi, uprave se mijenjaju, jedna lošija od druge. Godine 2010. dešavaju se prvi ozbiljni sukobi navijačkih skupina, no policija promptno reagira i stotine navijača završava u zatvoru. Glavni akteri nereda dobivaju prijave i dobar dio njih završava svoju navijačku karijeru.
Drugim povratkom Veleža u Premijer ligu 2019. stvari se temeljito mijenjaju. Ultrasi su već dio globalne desničarske navijačke skupine, djeca su brojnih istaknutih članova HDZ-a među njima. Red Army se u međuvremenu oprostio od Tita i ljevice. Skupina postaje ideološki neutralna, a čine je klinci različitih ideoloških pozicija te nemaju bliske veze niti s jednom strankom.
Godine 2016. Velež preuzima nekadašnji vojni pilot Šemsudin Hasić, s kojim klub konačno poleti. Postaje konkurentan Zrinjskom, a rat na mostarskim ulicama postaje svakodnevnica: ubice i samoubice na cesti.
No zadnji ratovi na mostarskim ulicama drugačiji su od ranijih sukoba. Ultrasi u skupinama duboko prodiru na teritorij Red Armya, kao što je i Red Army imao nekoliko upada na protivnički teritorij. Teritoriji su jasno određeni ratnim linijama iz devedesetih godina. Upad Ultrasa u mostarsko naselje Donja Mahala, gdje su ljudima ulazili u kuće vršeći teror i nad stanovništvom Zalika. Zadnji takav upad dogodio se u prigradsko naselje Opine. Možda bi najbolja usporedba ovih upada bilo poređenje s upadom bjelačkih rasista u pariški kvart Saint Denis. Primarni i zapravo jedini cilj napada jesu mrtvi ljudi, lokalno stanovništvo, a ne libe se ni žrtvovanja pripadnika vlastite navijačke skupine koji svjesno kreću u samoubilačku misiju.
Kome trebaju mrtva djeca?
Nema dvojbe da punu podršku takvim samoubilačkim napadima Ultrasima daju utjecajni ultrakonzervativci koji zauzimaju bitne političke pozicije kod hercegovačkih Hrvata.
Jasno je to po tome što bez obzira na to koliko brzo policija identificira huligane, tužilštvo HNK-a, koje je pod potpunom kontrolom HDZ-a, sve drži u fiokama, a huligani se nagrađuju poslovima u javnim poduzećima. Žrtvovanje djece ima jasan cilj: vječno betoniranje mostarskog zida. Jer bez obzira na to što je Mostar suštinski podijeljen grad, konzervativnim fanaticima ni to nije dovoljno.
U samo nekoliko ljetnih mjeseci u Mostaru održava se nekoliko zanimljivih muzičkih festivala na kojima se zajedno druže klinci iz čitavog grada. Jezive su to slike za konzervativne fanatike kojima to stvara pukotine u zidu koji su pažljivo gradili i krvlju zalijevali devedesetih. Nove generacije, po njihovom mišljenju, trebaju mrtve heroje iz svoje generacije; mržnja mora imati stvarne razloge iz sadašnjosti, nije dovoljna “slavna” prošlost.
Kakva je reakcija drugog dijela grada? U siromašnom dijelu grada, tzv. istočnom Mostaru, već 30 godina vlada SDA. Njeni mostarski članovi, kao ni centrala u Sarajevu, nemaju nikakve ideje. Iz godine u godinu doživljavaju kadrovski krah, a na čelu stranke trenutno se nalazi izvjesni Čolaković, kojeg Google ne prepoznaje. Bez obzira na navodne “reakcije”, dobrom dijelu mostarske podružnice SDA odgovara veliki zid o kojem sanjaju hrvatski konzervativci; nije im stran, nego poželjan. Zato su i njihove dosadašnje stvarne reakcije bile tako mlake i nikakve. SDP, na čelu s Nerminom Nikšićem, kontrolira obavještajni i bezbjednosni sistem u BiH i Federaciji i snosi odgovornost za godinu dana vlasti za vrijeme koje su huligani terorisali Mostar.
Uspiju li fanatici u svojoj namjeri žrtvovanja djece za vječni podijeljeni grad, i njihova će odgovornost biti dio historijske sramote. SDP ponavlja da imaju dobru i iskrenu saradnju sa HDZ-om i njegovim liderom Draganom Čovićem. Čovićev pak obračun s huliganima, njihovim nalogodavcima unutar vlastite stranke i konzervativnim fanaticima može biti duži od trajanja Tarantinovih filmova. Visoki predstavnik i glavne ambasade u Sarajevu nisu ništa manje odgovorne od do sada pobrojanih.
Pritisak na vrh HDZ-a mora biti jak i konstantan, sve do momenta dok se ne riješi problem. U suprotnom će krv djece biti na rukama mnogih i te ruke nikakav sapun neće moći oprati.
