Samo da podsjetim uvoda radi, Hrvatski nogometni savez (HNS) smijenio je izbornika U17 reprezentacije, Roberta Jarnija, nakon njegove izjave kako će tijekom utakmice između Betisa i Dinama navijati za – Betis, i tako sam sebi skočio u usta niti nekoliko sati nakon službene podrške „pojedincima“ koji mogu navijati za klub koji žele. „Pojedinci“ su, kako smo saznali, postali „izbornici“, a oni trebaju imati malo više standarde.
Da malo više standarde trebaju imati „izbornici“ ili „pojedinci“, kako hoćete, misli i 20% ispitanika, bili oni obični pojedinci ili pojedinci iz javnog života. Sportski novinari, nogometaši i stručnjaci, koji se inače bave standardima u Hrvata, složni su u osudi Roberta Jarnija koji je mogao šutjeti ili barem reagirati malo racionalnije. Racionalno se tako uplelo u standarde, šutnja u banalan odgovor na još banalnije pitanje, a na svu tu medijsku hajku kojoj ovih dana svjedočimo, jedinu racionalnu stvar rekao je upravo glavni akter – Robert Jarni. Mirno i sabrano, točno onako kako ga i poznajem, objasnio je svoj medijski linč riječima: „Žao mi je što nekog vrijeđa moja iskrenost, ali se to u normalnim društvima zove stav!“
Točno onako kako bi meni objasnio na stepenicama, jer nam zajednička zgrada u kojoj ima stan, nema lift. Robert Jarni miran je i staložen čovjek. Jedan od možda sabranijih ljudi koje znam, ostvaren u životu i samo pitanje novinarima treba li nakon svih godina svog hrvatstva i doprinosa istom dokazivati te stvari, bilo mi je tipično za njega. Robert Jarni nikome ne treba dokazivati niti objašnjavati ništa, no lijepo je od njega da je onako usput, tek da objasni o čemu se radi, spomenuo bit stvari koja nam je nekako (neću reći namjerno) svima ovih dana izmakla.
Riječ – stav.
Naravno da sam ga zajebavao radi sakoa u specijalnoj emisiji povodom Svjetskog prvenstva, no i tada mi je on u svom stilu staloženo objasnio kako se ne radi o sakou, već o stavu. Naravno da ga nisam razumio, ali to je Robert jarni. Legenda Hajduka i Betisa, čovjek kojeg sretnem na stepenicama i koji mi se uvijek, ali baš uvijek lijepo javi iako zna moj stav o Hrvatskoj kao državi, o njenim institucijama kao što je HNS, o njenoj tridesetogodišnjoj borbi da svoje građane liše upravo toga – jebenog stava.
Da bi me razumjeli o čemu pričam, moramo posegnuti u samo nastajanje ove zemlje, koju smo očito po slučaju Jarni dužni voljeti. Možda kao pojedinci i ne moramo, ali kao izbornici, dakle ljudi koji su je birali, moramo ipak imati više standarde. Od samog njenog postanka ta dužnost postala nam je shizofreni prioritet. U istoj zgradi u kojoj Robert Jarni ima stan, živio je i žestoki navijač Partizana iz Beograda koji je, kada je to postalo „viši standard“, iznenada postao gorljivi navijač Hajduka. Ovaj vam primjer dajem namjerno iz iste zgrade u kojoj je bilo i vojnih pilota, konobara, nogometaša Hajduka i blagajnica koji su iznenada promijenili svoje životne stavove jer su od pojedinaca u jednoj državi postali izbornici u drugoj. U drugoj u kojoj je malo zajebano postalo imati drugačiji stav. Stav o bilo čemu zbog čega bi bilo potrebno dokazivati svoje hrvatstvo. Na istoj toj zgradi, dakle zgradi o kojoj vam pričam, Srbi koji su živjeli u njoj vješali su na prozore zastave RH prilikom svakog blagdana, iznenada su dojučerašnji ateisti bili prvi u redu na misi u našoj lokalnoj crkvi, a hrvatstvo se dokazivalo i na samom pročelju zgrade koja je odjednom postala mural Torcide.
Dokazivanje hrvatstva, da vas ne davim više, postalo je naša svakodnevica. Kolektivna shizofrenija koje se nismo riješili ni do dana današnjega. I sada dolazimo do prave biti slučaja, Robert Jarni. Isto kao i u našoj zajedničkoj zgradi, tako i u našoj zajedničkoj državi, dokazivanje hrvatstva postalo je stav. Bilo koji oblik drugačijeg stava izaziva i nakon 30 godina iste reakcije i vjerujte mi – sasvim je nebitno bili vi članom „prgave familije“ ili one proslavljene HNS „familije“ – na isto bi vam došlo ako se usudite bilo čime izjasniti se protivnikom iste. Ako nisi s nama – protiv nas si. Ako navijaš za recimo Betis, a ne Dinamo, u kontekstu kada Dinamo postaje deklaracija hrvatstva, automatski si izdajnik, četnik, jugoslavenčina, ukratko – čovjek sa stavom.
Zbog toga mi je lijepo ovih dana gledati sve te zapjenjene Hrvate kako razapinju jednog mirnog, staloženog i racionalnog čovjeka za kojeg govore kako je sve samo ne staložen i racionalan samo zbog toga što ima svoj stav. Imati stav kada ga svi drugi imaju obrnuto, divna je rijetkost i anomalija koju sam u ovih trideset godina doživio možda samo nekoliko puta. Ako je to bila namjera Roberta Jarnija, da Hrvatima pokaže što je to „stav“, tada ga još više cijenim i kao čovjeka i kao sportaša. Ono što želim kazati jest činjenica da je taj čovjek sve samo ne iracionalan, nagao ili ishitren. Njegova reakcija bila je tipično ljudska, kao znak zahvalnosti ljudima koji su ga primili u svoje redove i do dana današnjeg drže ga kao svoga, i njegova reakcija bila bi sasvim normalna da ne živimo u Hrvatskoj.
Hrvatskoj koja je nažalost sve samo ne normalna zemlja. Ako vam se ne sviđa taj moj stav o Hrvatskoj, mogu vam nadodati i još osobnih stavova o istoj. Hrvatska je, osim što je shizofrena, i zemlja u kojoj su ljudi u strahu. Strahu od bilo kakve izjave zbog koje bi morali dokazivati svoje hrvatstvo. Takvu zemlju ne želim, u takvoj zemlji ne želim da mi odrastaju djeca, i takva je zemlja za mene osobno kolektivna ludnica, a ne zemlja.
No to je moj osobni stav. Za vaš me ionako boli kurac.
