Gordan Grlić-Radman – Photo: Sanjin Strukic/PIXSELL
Gruzija je opet jedna od meta na streljani na kojoj Rusi i SAD/EU/NATO treniraju gađanje: Rusi iza grudobrana vladajućih u Tbilisiju, a Zapad pak iz busije prosvjednika koji ruše vladu premijera Iraklija Garibašvilija. Isti se ponavlja scenarij od prije 2008. godine kada je ruska vojska u „obrani samostalnosti“ odmetnutih gruzijskih pokrajina Južne Osetije i Abhazije porazila Gruziju po istom obrascu po kojemu je SAD/NATO napao Srbiju 1999. godine i tri mjeseca je razarao pod izgovorom da „mora spriječiti eskalaciju humanitarne krize na Kosovu“, izazvane srbijanskim napadom zbog pokušaja odcjepljenja od međunarodno priznate Srbije. SAD, EU i NATO su aktivno sudjelovali 2008. godine u rješavanju ratne krize u tzv. ruskom interesnom dvorištu, ali se nisu usudili bilo što poduzeti kako bi natjerali Rusiju na vojni uzmak s cca petine gruzijskog teritorija (drže ga i danas), jer ni Rusija nije otišla dalje od političke osude SAD/EU/NATO-ove intervencije u „svomu geostrateškom/interesnom dvorištu“
Marijan Vogrinec
„Budućnost naše zemlje ne pripada stranim špijunima i slugama stranih režima, nego gruzijskom narodu, i nećemo dopustiti to da takvi uličnim nasiljem ruše legitimnu državnu vlast“, kazao je gruzijski premijer Irakli Garibashvili u povodu reprize ukrajinskog Majdana i moskovskoga pak neuspjelog višekratna „događanja naroda“ u glavnomu gruzijskom gradu Tbilisiju. Masovni neredi u Gruziji, krvavi sukobi prosvjednika s policijom, huligansko uništavanje javne i privatne imovine, razbijanje, palež, bijes i prostačko vrijeđanje političara i institucija radi smjene vlasti formalno je raspalio parlamentarni pokušaj (na inicijativu vladajuće stranke Gruzijski san) donošenja zakona po kojemu bi se organizacije civilnog društva i mediji što se više od 20 posto financiraju iz inozemstva morali registrirati kao „strani agenti“. Vladajući, koji tvrde kako žele Gruziju u članstvu EU-a, optužuju kritičare zakona da se protive Gruzijskoj pravoslavnoj crkvi, jednoj od najutjecajnijih institucija u zemlji, a tema pro et contra zakona o „stranim agentima“ završila je općom tučnjavom u parlamentu. Više od 60 organizacija civilnog društva i medijskih kuća je objavilo da, donese li se, neće primjenjivati taj zakon, a masovni prosvjedi i sukobi s policijom su dva dana uoči Međunarodnog dana žena zapalili Tbilisi pod egidom kako sporni zakon znači korak dalje/dublje u – autoritarizam.
SAD zasad samo „pažljivo prati zbivanja u Gruziji“ (glasnogovornik State Departmenta Ned Price), ma što to značilo, a izrazito tzv. protuautoritarni trbuhozborac SAD/EU-a u liku šefa europske diplomacije Josep Borrell Fontelles žesti se porukom o „vrlo lošem razvoju događaja za Gruziju“, jer sankcioniranje „stranih agenata“ podsjeća na ruski zakon iz 2012. godine koji se primjenjuje na „gušenje neistomišljenika Putinova režima“. Takva Gruzija, tvrdi, nema mjesta u Uniji. A što bi nesretnik kazao da ga je pitati je li mjesto RH u EU kad je premijer Andrej Plenković – protivno ustavnoj normi i demokratskim stečevinama – inatljivo zapeo progurati promjene Zakona o kaznenom postupku radi sankcioniranja tzv. curenja povjerljivih informacija u medije o istragama kriminala i korupcije, što se gotovo 100-postotno vode protiv članova HDZ-a, njegove vladajuće stranke? Zbog lopovluka i trgovanja političkim utjecajem smijenjena je gotovo cijela bivša Plenkovićeva vlada, već četvrtina drugomandatne, a u progon se bio prisiljen uključiti i europski Ured javnog tužiteljstva, pa vrag znâ tko je sljedeći na kriminalnoj transfer listi.
Začepiti novinarima usta
A vladajući se zakonom žele, je li, zaštititi od novinara/javnosti, jer drže pravosuđe pod čvrstom paskom i tzv. presumpcija nedužnosti im je smokvin list za – silenzio stampa. Začepiti usta novinarima/javnosti, time i demokratskim stečevinama na putu u civilizirani svijet, uvjetovati šutnju o neugodnim po vlast činjenicama, pojedincima i skupinama, autocenzuru i strah od polit-pravosudne represije. To je nedopustivo, kontraproduktivno i suprotno proklamiranim tzv. vrijednostima, koje najmanje poštuju baš ti što ih najglasnije zagovaraju i kuju u zvijezde tzv. društvenog poretka s ljudskim licem. Nakon 1. rujna 2001. – kada su navodno teroristi Osame bin Ladena (Al-Qaeda), a po nekim tzv. teorijama zavjere sami Ameri (radi „alibija“ predsjedniku Georgeu W. Bushu Mlađem za SAD/NATO-ovu agresiju na Afganistan, Irak…) srušili putničkim avionima Boeing 767 „Twinse“ WTC-a u New Yorku, razbili dio zida Pentagona Boeingom 757 i navodno pokušali zabiti četvrti avion American Airlinesa u Bijelu kuću u Washingtonu – SAD je radi „državne sigurnosti“ ozakonio Big Brothera kakvom nijedan paragraf u svijetu nije ravan po nadziranju ne samo medija, stranih špijuna, civilih i inih organizacija nego i najstrože intime svakog pojedinca u SAD-u. Bio stranac ili Amerikanac.
Takve paragrafe imaju praktično sve države u svijetu bile „demokratske“, „autokratske“ ili ni vrit niti mimo, i nema te koja neće štititi svoju vlast i najgrubljom silom. Dovoljno je vidjeti što se svako malo događa u jednoj Francuskoj, gdje neka mirovinska reforma, poskupljenje benzina, odnos vlasti prema školstvu, poljoprivrednicima, radništvu, etc. izvodi stotine tisuća mladih i starijih na ulične makljaže s policijom. Danima, tjednima… Slično je u Velikoj Britaniji, u Poljskoj, pa u novije doba i u dobroćudnoj Češkoj, itsl. Nema pardona, ako se vladajući osjete ugroženima, zna se kako, kada i koliko nastupaju represivne snage reda. Zatreba li, i vojska. Demokracija je jako lijepa u teoriji i na papiru baš kao što autokracija ima ružno lice najčešće i u teoriji i na papiru made in „demokracija“, ali u društvenoj zbílji stvari najčešće ili gotovo uvijek izgledaju bitno drukčije. Ta se zbílja, je li, ne ravna po teoriji i papiru. Čak ni po esencijalnoj tzv. narodnoj volji, nego po interesima vladajućih u prezentiranju narodne volje i prilagođavanju polit-ekonomskom taboru pripadajućeg dijela tzv. međunarodne zajednice. Iako blokovski antagonizam više ne stanuje u koordinatnoj mreži kapitalistički Zapad (SAD) – komunistički Istok (SSSR) i društveni poredak zahtijeva temeljito resetiranje (lumeni u Davosu se s razlogom bave i neizbježnim resetiranjem degenerirana kapitalističkog sustava, ali – puno baba, kilavo dijete, sic transit), Rusi i Ameri se više no u blokovsko/hladnoratovsko doba gledaju preko ciljnika.
Gruzija je opet jedna od meta na streljani na kojoj Rusi i SAD/EU/NATO treniraju gađanje: Rusi iza grudobrana vladajućih u Tbilisiju, a Zapad pak iz busije prosvjednika koji ruše vladu premijera Giorgija Garibašvilija. Isti se ponavlja scenarij od prije 2008. godine kada je ruska vojska u „obrani samostalnosti“ odmetnutih gruzijskih pokrajina Južne Osetije i Abhazije porazila Gruziju po istom obrascu po kojemu je SAD/NATO napao Srbiju 1999. godine i tri mjeseca je razarao pod izgovorom da „mora spriječiti eskalaciju humanitarne krize na Kosovu“, izazvane srbijanskim napadom zbog pokušaja odcjepljenja od međunarodno priznate Srbije. SAD, EU i NATO su aktivno sudjelovali 2008. godine u rješavanju ratne krize u tzv. ruskom interesnom dvorištu, ali se nisu usudili bilo što poduzeti kako bi natjerali Rusiju na vojni uzmak s cca petine gruzijskog teritorija (drže ga i danas), jer ni Rusija nije otišla dalje od političke osude SAD/EU/NATO-ove intervencije u „svomu geostrateškom/interesnom dvorištu“.
Nekada sovjetska republika, pa onda samostalna Gruzija što se formalno izjašnjava za tzv. europski put, nije slučajno sada doživjela majdansko i moskovsko „događanje naroda“ u Tbilisiju. Zakon o „stranim agentima“ (tko se ne registrira, a prima novac iz inozemstva, riskira stroge sankcije) samo je formalni povod neredima, jer su stvarni razlozi sukoba vlasti i prosvjednika uvezeni. Na kijevskom je Majdanu CIA pripremila teren za „događanje naroda“ protiv „proruske vlasti Viktora Janukoviča, NATO slao polit-vojne instruktore prosvjednicima kojima je Zapad za stvaranje nereda navodno plaćao dnevnice (po 30 dolara), organizirao snajperiste (zbog kojih se optuživalo režim), a pred barikadama se 2014. godine paradno fotografirala i Kolinda Grabar-Kitarović, tada pomoćnica glavnog tajnika NATO-a za diplomaciju. Ukrajina je tim neredima otpravljena na ratni put bez povratka. U Moskvi pak istoj zapadnoj ujdurmi nije uspjelo „događanjem naroda“ i promocijom oporbenog političara Alekseja Anatoljeviča Navaljnog u žrtvu Putinovog „autokratskog“ režima pretvoriti Crveni trg u Majdan i srušiti „ruskog cara“. Bivši agent KGB-a, pokazalo se, ostao je prečvrst orah za zapadne zube i CIA-inu pamet.
U Gruziji su sada u igri isti prozapadni i proruski akteri, isti ciljevi polit-geostrateške naravi, grubo ruiniranje tuđih sudbina radi neke prevlasti i dominacije, itsl. Stvar je osobito izbila na vidjelo time što je gruzijska vlast netom po izbijanju rušilačkih prosvjeda u Tbilisiju povukla prijedlog spornog zakona iz procedure i pustila na slobodu uhićene prosvjednike, ali oni su svejedno odbili obustaviti ulične nerede. Dapače, organiziraju još žešće napade na vlast („Želimo europsku Gruziju, ne prorusku!“) sve dok aktualni režim ne odstupi, a novi, prozapadni, povede Gruziju pod skute EU-a i NATO-a. Vrlo opasna igra u kojoj su manje-više sve karte na stolu, a pravila se (ne) poštuju kako komu odgovara. Zapad bi – s barjaktarom SAD/EU/NATO-om na čelu kolone – imao objasniti Kugli kojim razumnim razlogom vuče armagedonskog mačka za rep time što uporno vojno i ekonomski opkoljava jazbinu i izaziva Ruskog medvjeda i s preostalih (još vrlo malo) granica bivšeg SSSR-a. Koji se nema pravo braniti čime ima i kako može, jer je – „autoritaran“? Je li sad Gruzija na redu postati novom Ukrajinom iz istih razloga zbog kojih je „europska žitnica“, „Zemlja slavuja“ postala spaljenom ruševinom kojom uvjerljivo vlada samo raspamećeni Ares vratolomnim dance macabreom?
Gruzijski „europski put“
E sad, hrvatski se ministar vanjskih i europskih poslova Gordan Grlić-Radman našao baš usred uličnih nereda protiv „proruskog“ režima u Tbilisiju službeno posjetiti Gruziju i „podržati je na europskom putu“. Budući da je Grlić-Radman prvi vanjskopolitički ministar RH u posjetu bivšoj sovjetskoj Gruziji – što je Bijedna Naša čekala tri desetljeća, Godota!? – indikativni su i tajming posjeta i poruka. U bitnomu se ne razlikuju od tajminga (2014. godina) i poruke tadašnje pomoćnice glavnog tajnika NATO-a Kolinde Grabar-Kitarović s majdanskih barikada o „europskom putu“ Ukrajine. Gdje je god zapadnih posija za prihranu čekinjavih njuškala iz roda Sus, evo za umiješati se i hrvatske političke pameti. Pa, što koštalo da koštalo. Državna informativna agencija Hina je izvijestila da je hrvatski vanjskoposlovnjak razgovarao s gruzijskim kolegom Ilijom Darchiashvilijem o „nastavku intenziviranja političkog dijaloga Hrvatske i Gruzije, kao i o snaženju suradnje u područjima gospodarstva, trgovine, turizma, energetike i kulture“. Ovaj se, nakon što su ga kurtoazno primili i predsjednik vlade Irakli Garibashvili i ministar gospodarstva i održivog razvoja Levan Davitashvili (s kojim je potpisao međuvladin ugovor o gospodarskoj suradnji RH i Gruzije) u svom stilu diplomatski globalno važne osobe očitovao medijima:
„Ponovio sam ministru Darchiashviliju punu potporu Hrvatske europskom putu Gruzije. Gruzija napreduje prema statusu kandidatkinje za članstvo u Europskoj uniji i spremni smo pomoći na tom putu. Iz vlastitog iskustva znamo da je to dugo putovanje, ali itekako korisno te pozdravljamo reformske napore i predanost procesu pristupanja Uniji. Hrvatska podržava suverenitet i teritorijalnu cjelovitost Gruzije unutar njezinih međunarodno priznatih granica te podupire mirno rješenje sukoba“. No, Gruzija vrije. Nije slučajno da u tom ekspres-loncu raste temperatura baš sada kad je ruski angažman u ukrajinskom ratu suočen s vrlo intenzivnim izazovima što ih nameće tzv. udruženi Zapad (SAD s EU-om, NATO-om i tzv. partnerima/saveznicima) radi iscrpljivanja Rusije ekonomski i vojno. I također nije slučajno da se SAD/EU/NATO nije osobito bavio Gruzijom u prošlih desetak godina – konkretnijim privlačenjem ponudom mrkve tzv. europske, prozapadne i natoovske perspektive – koliko se to sada očituje u Tbilisiju uličnim optužbama vladajuće političke stranke Gruzijski san za „podaničke veze s Moskvom“ te anatemiziranjem „proruskoga gruzijskog autoritarizma“. U dijelu javnosti, što jest – jest, još su snažni proturuski osjećaji zbog ruske potpore separatističkim pokrajinama Južnoj Osetiji i Abhaziji te vojne invazije na Gruziju 2008. godine.
Zapadnim, je li, tajnim službama pod nadzorom američke CIA-e, kojima ne nedostaje ni novca niti tehnologije, nije nikakav problem po obrascu što im je upalio na kijevskom Majdanu nahuškati političku oporbu na isto „događanje naroda“ i pokušati srušiti „prorusku vlast“ u Tbilisiju. Obrazac za destabilizaciju nepoćudnih režima uvijek ima A, B i C inačicu ishoda, ovisno o tajmingu i (ne)očekivanom otporu „provedbi narodne volje“, pa se tomu prilagođavaju strategija i taktika intervencije. U Siriji, recimo, te u Rusiji nije SAD/Zapadu dala ploda nijedna od tih inačica rušenja Bashara al-Assada (grubom oružanom silom i čak bojnim otrovima) ili Vladimira Putina (izdašno financiranom sa Zapada polit-oporbenom subverzijom te globalnim medijskim sotoniziranjem), ali jest u Ukrajini, gdje je uličnim neredima masovnih razmjera srušen legitimna „proruska“ vlast Viktora Janukoviča i trasiran put u sadašnju tragediju u kojoj nestaje ukrajinski narod. Za čije babe zdravlje!? Sic transit. Je li Gruzija sad iste ne-sreće!?
Na ulicama Tbilisija već teče krv u žestokim sukobima režimske policije i prosvjednika. Gruzijski san se ne dâ s vlasti, a „proeuropski“ buntovnici žele preuzeti državno kormilo. Moskva mudro šuti, zabavljena u Ukrajini i jednim okom/nogom u Gruziji, a SAD „pažljivo prati stanje“, pa… Prvaci pak EU-a, neskriveno drukajući za prosvjednike baš kao što je prikriveno činio i Grlić-Radman u Tbilisiju, poručuju da je gruzijski „zakon o stranim agentima nespojiv s EU-vrijednostima“ i da policijska uhićenja na aveniji Rustaveli, glavnoj arteriji kroz središte Tbilisija (navodno je uhićeno, pa drugi dan pušteno 66 prosvjednika što su bacali kamenje i Molotovljeve koktele na snage reda), znače kršenje ljudskih prava i svih građanskih sloboda. Policija je priopćila da su prosvjedi „izrazito nasilnički s ozbiljnim materijalnim i ljudskim posljedicama“. To potvrđuju i tv-snimci: pravi rat na ulicama, gdje nitko nikoga ne štedi, a bijes se može rezati nožem. Šef europske diplomacije Josep Borrell Fontelles širi pak glas o „vrlo lošem razvoju događaja za Gruziju“. A što sada kad je sporni zakon povučen iz procedure? Što Unija ima reći o tzv. vrijednostima i standardima EU-a u odnosu na, tvrdi Borrell, „objavljeni cilj Gruzije da pristupi Uniji, za što se izjasnila velika većina gruzijskih građana“?
Tko ne vjeruje, nek’ pita
Zakon više nije aktualan i Borrellova je prijetnja „teškim posljedicama za gruzijske odnose s EU-om“ naprasno postala besmislenom, ali se preko toga prelazi. Budući da prosvjednički obračun (programiran na Zapadu) s legitimnim vlastima u Gruziji nije ni približno gotov i, je li, teško se može predvidjeti daljnje događaje, mora se hitno naći novi „razlog“ za bunt. A taj će biti u duhu očitovanja o neredima gruzijske predsjednice Salome Zourabishvili – najavila je svoj veto na zakon o „stranim agentima“, iako parlament o tomu ima zadnju riječ – koja je stala na stranu prosvjednika. „Vi predstavljate slobodnu Gruziju“, poručila im je Zourabishvili iz SAD-a, gdje je boravila u službenom posjetu, „Gruziju koja svoju budućnost vidi na Zapadu i nikomu neće dopustiti da vam tu budućnost oduzme. Svi koji su glasali za ovaj zakon prekršili su gruzijski ustav.“
E sad, što Gruziju čeka na Zapadu, bude li i kada primljena u tzv. obitelj, njezini tzv. obični/mali žitelji zapravo nemaju pojma, a njihovi im politički aktivisti prozapadne orijentacije ne žele reći iz istih razloga zbog kojih im to nije želio reći ni Plenkovićev trbuhozborac Gordan Grlić-Radman neki dan u Tbilisiju. Materijalno i politički natprosječno zbrinuti povlaštenik hrvatske političke kaste na vlasti – koja gleda isključivo vlastite karijerne i klijentelističke probitke odrađujući polit-ekonomske interese zapadnih poslovođa što se službeno nazivaju tzv. partnerima/saveznicima, sic transit – naravno, nije smio kazati što je neokolonijalni status u tzv. obitelji zapravo donio Hrvatskoj. Zapadne vlasnike/koncesionare financijskog i energetskog sektora, telekomunikacija, najvećih trgovačkih lanaca koji diktiraju cijene, najvrednijih turističkih kapaciteta, brzih cesta i tunela, etc. te izmjenama zakona pravo stranaca na kupnju/koncesioniranje agrara, dakle poljoprivrednog zemljišta bez kojega nema domaće proizvodnje hrane. A zemlja koja nije u stanju sama prehraniti svoje stanovništvo (RH već sada uvozi gotovo 70 posto najosnovnije hrane, sic transit) nema budućnost. Hrana, voda i energija su strateški nacionalni resursi koje se jednostavno ne smije prodavati ni dati u koncesiju strancima. Gruziju u Uniji čeka to isto: gazda u Washingtonu via Bruxelles, Tbilisiju sirutka, a Zapadnim megakorporacijama svježi sir i vrhnje.
Tko ne vjeruje, nek’ pita milijune tzv. običnih/malih ljudi ne samo u RH nego i u Rumunjskoj, Bugarskoj, Poljskoj, Češkoj, Slovačkoj, Mađarskoj ili pribaltičkim patuljcima kolika im je poskupio život i pao standard time što su kao guske u magli pohrlili pod SAD/EU/NATO-ove skute. Inflacija zbog SAD/EU/NATO-ovih tzv. sankcija Rusiji bacila je na koljena životni standard građana, proturuski Big Brother skresao im je građanska prava, deseterostruko se skuplje plaćaju američki te energenti iz proameričkih zemalja od ruskog plina, nafte, električne struje, sirovina, hrane i ine robe iz uvoza. Štono sutra, čim rat stane, to čeka i Ukrajinu, čiji će preživjeli građani desetljećima ili dovijeka krvavo, sa zelenaškom kamatom, biti prisiljeni otplaćivati Zapadu svaki metak, granatu, raketu, tenk, vojnu obuku, obavještajne informacije, etc. isporučene sa Zapada za „obranu svoje slobode“. Bijedna Naša, recimo, jednako kao bivše tranzicijske srednjoeuropske i istočne zemlje što su se izvukle iz komunističkog jarma – u njih je zapadni/kapitalistički sustav 1990-ih godina ušao na širom otvorena glavna vrata – obrela se u neokolonijalnom položaju, tuđa na svomu, ovisna o glavnom gradu Bruxellesu kao što je Bruxelles polit-ekonomski i vojno ovisan o glavnom gradu tzv. novoga svjetskog poretka Washingtonu i više ne smije glasnije pustiti vjetar bez odobrenja pater familiasa na Zapadu.
A kako to ide: najprije se treća industrija u srednjerazvijenoj Europi, je li, proglasi nerentabilnim tzv. socijalistički mastodontom, gurne u gubitke, stotinama tisuća radnika ukinu radna mjesta i otpusti kao tzv. tehnološki višak, raskrčmi imovina i gubitaša proda za kikiriki strancima/domaćem tajkunu u liku bivšeg socijalističkog direktora. Za bivšu jednu kunu ili pak založenom policom životnog osiguranja. Sic transit. Oslobođeno mjesto na tržištu popunjava uvozna bofl roba na kojoj profitiraju stranci uz, je li, domaće zelenaške posrednike. Vlast se pravi grbavom, tolerira pljačku, kvarnim je zakonima legalizira i – radnja radi. Banke se pusti propadati, pa dokapitalizira javnim novcem i proda strancima za siću od 84 milijuna dolara, da bi te banke-kćeri – čak s istim direktorima i upravama iz doba socijalizma, sic transit – ostvarivale enormne profite na hrvatskim ljudima i godišnje slale u matične zemlje cca dvije-tri milijarde kešovine. Banke su „nedodirljive“ i zato što kreditiraju vladu RH u okolnostima velikih isplata (mirovine, etc.), pa im se tolerira i tzv. pljačka stoljeća građanskim kreditima u švicarskim francima, npr. stranim teleoperaterima kao nigdje cvjeta posao. U bescjenje im je ustupljena sva infrastruktura što je za jugoslavenske vlasti izgrađena gotovim novcem građana. Ceste i tuneli, opterećeni kreditima u stranim bankama, pod stranim su koncesijama. Trgovina mahom u stranom posjedu… Etc., etc.
Megakorporativni Zapad
Pusta obećanja prozapadnih nacionalnih „vođa“ o europskom životnom standardu, europskim plaćama i mirovinama, zapadnoj kvaliteti roba i usluga, etc. vrlo su se brzo prokazala slikom Doriana Graya, oljuštila se obećana ljepota do najgrublje prijevare, lažnih obećanja i neizvjesnije životne zbílje no u doba tzv. komunističkog mraka. I kad se ta spoznaja probije iz debelog mesa do zdrave svijesti, kasno je hebenom se kajati. Ta hrvatski ministar Gordan Grlić-Radman, kojemu se strani diplomati smiju iza leđa zbog harlekinskog ponašanja i nerijetko lupetanja gluposti, nije – a, je li, mogao je – kazao kakve je napasti HDZ-Plenkovićeva vlada navalila hrvatskim žiteljima na obitelji nakaradnom proturuskom politikom da im plaće i mirovine nisu dovoljne za platiti režije, američki plin, benzin, struju, hranu, osobnu higijenu, najnužnije usluge, djeci jaknu i tenisice… Hebeš Zapad zajedno s njegovim jastreb-perjanicama, rat u Ukrajini ili bilo koji rat, raspaljivanje proturuske ili bilo kakve mrzilačke histerije, tzv. sankcije bilo kakve i bilo komu, ako se u tom rašomonu smaka pameti ne dâ normalno živjeti. Ne luksuzno i rastrošno, nego normalno, ljudski, bez mržnje prema bilo komu, bez pohlepe za tuđim.
Megakorporativni Zapad je politička šarena laža, fatamorgana lipsalom siromahu u pustinji, ali zlo nad zlima u disfunkcionalnoj zbílji koje zlo gazi pohlepom i čovjeka i njegov okoliš. Rusija pak, „najunosnija nekretnina na svijetu“ (dvostruki dr. sc. Slavko Kulić), najveća i resursima svake vrsti najbogatija na Kugli, desetljećima je tiha patnja tom megakorporativnom Zapadu, nedosanjano ćaćinstvo koje nijedna velika vojska u povijesti nije uspjela osvojiti i u toj je (konspirativnoj) „čežnji“ sva „logika“ kontinuiteta u kopanju jame za uloviti Ruskog medvjeda. Da se baš ne ide dublje u prošlost, jučer su veliki kopači bili Napoleon, pa Führer, danas SAD s EU-om, NATO-om i tzv. partnerima/saveznicima u vrlo rizičnomu dance macabreu na armagedonskom rubu (ne)izdržljivosti.
