Mentalitet žrtve i bosanski politički subjekt

Moguće je da je ovaj izraženi mentalitet žrtve, koji svakako nije jedini činilac bosanskog i bošnjačkog identiteta, mada prijeti da postane dominantan, rezultat, između ostalog, i neuravnoteženosti u našoj politici sjećanja

Nakon što je krajem augusta Milorad Dodik najavio okupljanje svojih pristalica na međuentitetskoj administrativnoj liniji, najveća bošnjačka stranka je izdala saopćenje, u kojem je  pozvala EUFOR „da reaguje u skladu sa mandatom propisanim Dejtonskim mirovnim sporazumom koji im, između ostalog, nalaže obavezu sprječavanja ometanja kretanja civilnog stanovništva.“[1] Drugi slučaj: prilikom jednog od svojih televizijskih gostovanja aktuelni bosanskohercegovački ministar odbrane je ispričao kako je krajem juna na jednom sastanku stranaka koje čine državnu koaliciju u Konjicu Dodik „opsovao genocid“ u Srebrenici, nakon čega je ministar uzvratio psovkom, a jedan delegacije iz redova Trojke je izašao, dok su ostali učesnici razgovora nastavili sastanak.[2] I još jedna ranija scena: nakon prvih razgovora o formiranju koalicije na državnoj razini jedan od prvaka Trojke izjavio je da je SNSD neprepoznatljivo kooperativan i da je spreman „zauzeti proevropski kurs“,[3], i to nakon što je Dodik dodijelio orden Vladimiru Putinu. U taj kontekst spadaju i ranija, a na ovom mjestu već tematizirana, opažanja političkih komentatora bliskih Trojci, po kojima će u okviru sveopće „relaksacije“ odnosa, nakon izbacivanja SDA iz vlasti, kad prestanu „provokacije iz Sarajeva“,  Dragan Čović i Milorad Dodik promijeniti politiku i postati konstruktivni partneri predani izgradnji svijetle budućnosti Bosne i Hercegovine.[4]

Ovi slučajevi, koliko god različiti bili, imaju, osim što je u svima njima naoko ključni akter sadašnji predsjednik bosanskohercegovačkog entiteta Rs, agent politike „srpskog  sveta“, i sljedbenik politike svojih prethodnika Karadžića i Mladića, još jednu zajedničku komponentu: one su, naime, manifestacije jednog složenog psihoenergetskog kompleksa, koji nalazimo u takozvanoj probosanskoj politici, a koji bismo, možda nedostatno, opisali kao mentalitet žrtve. Za taj mentalitet karakteristična je jedna temeljna i duboko ukorijenjena pasivnost, očekivanje da je nama neko nešto dužan, na primjer, međunarodna zajednica, koja, eto, zbog naše žrtve, ima moralnu obavezu izgraditi nam državu ili nas primiti u EU; ili na primjer, da su nam dužni nasljednici zločinačke politike svojih prethodnika koji se trebaju pokajati, izviniti se, te svakako odustati od negdašnjih genocidnih ciljeva; ili pak javne ličnosti iz regije i svijeta, koji će za vrijeme filmskih festivala i promocija na ovaj ili onaj način odati priznanje Sarajevu i njegovoj patnji za vrijeme 90ih godina prethodnog stoljeća. Taj mehanizam, koji djeluje podsvjesno, izlazi na površinu u gotovo svim društvenim i političkim sferama, od svakodnevne jadikovke takozvanih običnih građana i njihovom potmulom gnjevu na državu i „one tamo političare“, gnjevu koji se pak nikad ne artikulira u nekom vidu aktivnog otpora (npr, na protestima), do inertnosti visoke politike, koja očito, izuzev ispunjavanja naputaka koji dolaze od stranaca, ili sprovođenja nekih uskoličnih interesa, nije u stanju izdignuti se iz poslovične letargije. Na taj način perpetuira se status i mentalna struktura žrtve. U nekim pak momentima, potaknutim osjećajem niže vrijednosti, nailazimo i na ekstremne slučajeve u kojima se žrtva počinje samookrivljavati, odgovornost sa dželata prebacivati na sebe, kao što je u bosanskom političkom diskursu izraženo u gore skiciranoj tezi da „političko Sarajevo“ samo treba prestati provocirati Dodika, Čovića, Zagreb i Beograd, pa će se i oni promijeniti: taj mračan fenomen „žrtvovne klopke“[5], identificiranja s počiniteljem i dželatom još je tridesetih godina 20. vijeka osvijetlio Sandor Ferenczi[6].

Moguće je da je ovaj izraženi mentalitet žrtve, koji svakako nije jedini činilac bosanskog i bošnjačkog identiteta, mada prijeti da postane dominantan, rezultat, između ostalog, i neuravnoteženosti u našoj politici sjećanja. Bernhard Giesen je u svojim studijama o kolektivnom pamćenju primijetio dva suprostavljena obrasca u narativnoj obradi prošlosti: jedan je traumatski, koji subjekt u toj kolektivnoj pripovijesti pozicionira kao žrtvu historije, a drugi je trijumfalistički, koji naglašava pobjedu i uspjeh.[7] Giesen naglašava da jednostrano fokusiranje na trijumfalistički ili traumatski narativ dovodi do poremećaja u oblikovanju zajednice i njenog doživljaja realnosti. Možda se nešto slično dogodilo i nama, pa smo, svakako zbog objektivnih okolnosti, naglasak stavili na one pripovijesti iz naše prošlosti u kojima smo u ulozi žrtve, a zanemarili činjenicu da one moraju naći svoj korektiv u pobjedničkim naracijama, u kojima se kolektiv pojavljuje, ne kao pasivni objekt nepravde i nasilja, nego kao činilac i kreator vlastite sudbine. Iako je traumatsko kolektivno sjećanje i dalje prevlađujuće, postoje neke naznake da bi se to moglo promijeniti i koliko god neki posmatrači, bili u pravu ili ne, smatrali da se radi o nacionalnom kiču, spomenik kralju Tvrtku u Sarajevu, ili pak nedavnu proslavu ratne pobjede na Vlašiću možda treba razumjeti i kao kakav-takav izraz potrebe za izlaskom iz žrtvovne paradigme.

Iako nam se sadašnji dominantni koncept žrtve, koji sadrži moralnu komponentu, izraženu svijest o pretrpljenoj nepravdi i nasilju, pa ponegdje i pravno normiran i društveno sankcioniran status, čini samorazumljivim, on je relativno novijeg datuma. Činjenica da je neko žrtva sve do duboko u 19. stoljeće nije povlačila sa sobom nikakva posebna društvena prava – osim zakonskog sankcioniranja počinitelja u slučaju gdje je taj počinitelj bio poznat ili reparacije onda kad je ona bila moguća. Gotovo nikad ranije žrtva, ako je razumijevamo kao pasivnu žrtvu i objekt pretrpljenog nasilja, nije bila osnova za političku semantiku. Izuzetak su svakako takozvane herojske žrtve, mučenici, koji su se žrtvovali u ime vjere, kolektiva ili nekih ideala, i koji su u religijskim i nacionalnim mitovima njegovani kao politički kapital i sredstvo kolektivne mobilizacije. Tek je uspon humanitarne svijesti, piše Svenja Goltermann[8], pomjerio fokus na žrtvu kao pojedinca i grupu, koja polaže prava na stanoviti status, dok je psihoanalitička paradigma, koja se uspostavlja u prvoj polovici 20.stoljeća, sa svojim konceptom traume produbila i ujedno proširila svijest o žrtvi. Negdje nakon društvenih previranja 1968. godine uspostavlja se snažna i profesionalna infrastruktura koja se bavi posttraumatskom terapijom, a koja obuhvata pojedince i zajednice u širokom rasponu od žrtava rata do žrtava porodičnog nasilja, pa sve do otkrivanja žrtava u vojnicima koji pate od postraumatskog sindroma ili prepoznavanja traume kao uzroka nasilja i u samim počiniteljima i zločincima, koji su se također i sami počeli tretirati kao žrtve objektivnih okolnosti, porodične ili političke  represije. Izlazak iz tako postavljenih traumatskih okvira egzistencije se pojavio kao ideal poravnanja konflikta, a u tom kontekstu se javlja i mentalna figura suočavanja sa zločinom, kao i motivi opraštanja i pomirenja. Naročito je koncept pomirenja žrtava i počinitelja (koji su, barem donekle, također figurirali kao žrtve političkih i društvenih okolnosti) imalo znatne političke implikacije u zemljama koje su se našle u stanju tranzicije iz rata, diktature i represivnih režima. Komisija za istinu i pomirenje u Južnoafričkoj Republici je bila najpoznatiji i ne baš uspješan primjer takvog rješavanja konflikta. Slične ideje su se pojavile i širile u sektoru nevladinih organizacija nakon postjugoslavenskih ratova.

U političkoj areni ideja žrtve je usko povezana sa ekonomikom ili raspodjelom krivnje nakon velikih konflikata i katastrofa kao što su ratovi. Za naša savremena shvaćanja možda djeluje neuobičajeno, ali sve do Prvog svjetskog rata ideja ratne krivice nema skoro nikakav politički značaj. Ni u mirovnim pregovorima nakon 30-godišnjeg rata, niti na Bečkom kongresu, krivica za pokretanje rata i stravičan broj žrtava nema skoro nikakvu moralnu težinu, već je primarni impetus bio ponovno uspostavljanje poretka. Tek sa Prvim svjetskim ratom i prvim pokušajem globalizacije međunarodnog krivičnog prava javlja se i ideja „ratnog zločina“, no i tada su oni veoma rijetko bivali procesuirani, i to samo u poraženoj Njemačkoj, na pritisak zapadnih saveznika. Ustanovljenje Ujedinjenih nacija u poretku nakon Drugog svjetskog rata, konvencije o zločinima protiv čovječnosti i zločinima genocida, nirnberška i suđenja za ratne zločine pred nacionalnim sudovima sve čvršće u jedan kompleks uvezuju koncepte (ratne) krivice i žrtve.

No, daleko od toga da je ova nova idejna paradigma, intenziviranje svijesti o žrtvi i njenim društvenim, kulturnim i političkim implikacijama u zemljama političkog Zapada automatski dovodilo do jačanja moralnih načela u realnoj politici. Istina, „stanje ljudskih prava“ postaje bitna retorička stavka u međunarodnoj diplomatiji, ali, veoma bi rijetko, taj humanistički ideal imao neki poseban značaj u političkoj praksi. Zapad je, primjerice, u borbi protiv velikog komunističkog konkurenta bez velikih zazora surađivao s najbrutalnijim diktaturama, naročito u Južnoj Americi i Africi. Poznati su brojni primjeri dvostrukih standarda, pa i dugogodišnje poslovanje Zapada s režimom Vladimira Putina, koje nije potpuno obustavljeno ni danas. Realno političko djelovanje s jedne strane i humanističke ideje, odnosno „euroatlantske vrijednosti“, kao zapadni ideološki superego, s druge strane, nalaze se danas u možda najvećem raskoraku u historiji, pa smo skloni tome da govorimo o cinizmu Zapada. Pritom zanemarujemo činjenicu da se politika kao zastupanje interesa zapravo uopće nije promijenila, promijenila se samo naša svijest o vrijednostima. Taj jaz između prakse i ideje, kad postane prevelik, jeste potencijalno eksplozivan, što pokazuju revolucije prethodnih epoha, ali zasad taj „cinični aranžman“ još funkcionira.

Stoga je, da se na kraju vratimo na bosanskohercegovačke političke i kulturalne komplekse, pored spomenute neravnoteže između traumatske i trijumfalističke naracije u vlastitom samorazumijevanju, najveći problem mentaliteta žrtve upravo u tome što ne razumijemo tu notornu činjenicu da se (međunarodna) politika, usprkos usponu humanističke retorike, suštinski nije mnogo promijenila, da je ona uglavnom i dalje rezultat odnosa snaga i vaganja interesa, te da su moralistički argumenti ograničenog dometa, a zapravo se doživljavaju kao strano tijelo u takvoj konstelaciji. Drugim riječima: nama je sjećanje na žrtve (kao i sjećanje na pobjede) potrebno prvenstveno zbog nas samih, a tek u drugom redu zbog drugih.

[1] https://www.sda.ba/vijest/eufor-ima-obavezu-da-sprijeci-obustavu-saobracaja-na-entitetskoj-liniji/2225

[2] https://www.klix.ba/vijesti/bih/helez-dodik-je-opsovao-genocid-u-srebrenici-ustao-sam-i-da-se-fizicki-obracunam/230630132

[3] https://www.vijesti.ba/clanak/590434/forto-snsd-je-spreman-zauzeti-proevropski-kurs

[4] https://www.tacno.net/novosti/vahidin-preljevic-o-narativu-relaksacije-nakon-oktobarskih-izbora/

[5] Daniele Giglioli: Die Opferfalle. Wie die Vergangenheit die Zukunft fesselt. Berlin: Mathes & Seitz 2015.

[6] Sándor Ferenczi: Schriften zur Psychoanalyse. Auswahl in 2 Bänden. Herausgegeben und eingeleitet von Michael Balint. Frankfurt am Main: S. Fischer 1970–1972.

[7] Bernhard Giesen: Triumph and Trauma. Routledge 2004.

[8] Svenja Goltermann: Opfer. Die Wahrnehmung von Krieg und Gewalt in der Moderne. Frankfurt: Fischer 2017.

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
VIŠE IZ KATEGORIJE
VEZANI ČLANCI
Ukoliko se želi raditi na stvaranju bh. identiteta koji bi nadvladao ili natkrilio postojeće etnoidentitetske centrifugalne politike, valja napraviti radikalan zaokret u odnosu na dosadašnju...
Važno je imati na umu: nikada se stranka uglađenog Europejca Čovića nije distancirala od svog bivšeg predsjednika Kordića – nema tu diskontinuiteta; kao što Dodik...
Istinska anarhija je plodotvorni element religije. Iz uništenja svega pozitivnog ona uzdiže svoju slavnu glavu kao nova utemeljiteljica svjetova. Naizgled sam od sebe, čovjek se...
Ako pogledamo današnju realnost naše komunikacijske kulture, primijetit ćemo, ukratko rečeno, da je prostora za razgovor sve manje, te da na sceni dominiraju upravo obje...