Foto: Agdal Nuhanović
– E moj Mehmede. Kud ode tako, na nesigurno. Valja ti sad skupim parama rođenu dedovinu plaćat’.
– Neka, Fehko. Nek’ je živa glava na ramenu. I da mi se dijete iz daleka vrati. Ostalo ćemo lahko.
– Što to bogati ne daš Džemilu za Hajrudina Abdulahovog? Jest malo stariji, al’ i bolje da je muško iskusno. Radnja im dobro radi, a od njih trojice samo je Hajrudin obućarski zanat završio. I to u Beogradu, hej. Bogami da ti bude hanuma.
– Ne da joj mati. Kaže, nek se zaljubi.
– Ama, kakva ljubav, rođeni, kakva ljubav. Mani se ti te modernosti. U tebe gradska gospoja pa vazda nešto smišlja. Tako vam je i Tursku smislila pa vidi sad na šta spadoste…
– Neka, Fehko. Ne zadiri đe ti nije mjesto, živ mi i zdrav bio. I dedera mi još jedno šerbe. Al’ malo slađe, sve mi se nešto u glavi pomutilo. Pa da s bismilom i kući krenem.
– Poslušaj ti svog ahbaba. Pa fino lijepo pošalji glas do Hajrudinove matere. Bogme je i njima krajnji vakat da najmlađeg sina skrase. Pa da se unučetu skupa radujete.
– Hajrudin pije, Fehko. To brate zna vascijela čaršija.
– Ama pije jer nejma ženu da ga u kuću sveže. Tvoja Džemila, ‘nako mila i draga, ama baško da bi Hajrudin u kafani dangubio kad bi ga ona kod kuće čekala.
– Najmlađi je. Da ga ne raskuće braća? Ona dvojica su plaho poletni za parama.
– Ako, ako. Ima se u njih šta na tri dijela podjelit’. Nego ti sa svojom sultanijom haber baci, a na ‘vu stranu povuci. Pa ako treba malo i zagalami. Valja dvije ćeri udat’, a raskući im Turska sav miraz.
– Ama ne znam ja galamit’, Fehko. U našoj kući sve po slobodnoj volji.
– Kakva slobodna volja, Mehmede? Man’ se filozofije. Treba živjet kako su i naši stari. Nema se tu šta izmišljavat, kad ti tvoj Fehko kaže…
Bio je četrnaest godina stariji. A ja tek dobila prvu menstruaciju. U mejtefu u Turskoj hodža bio modernih shvatanja pa nas učio pisat’ i dav’o nam knjige na čitanje. Razne. I ruske i arapske. Ja valjda u njih bila zadubljena kad su mi rođeni moji oko sudbine petljali. Nisu mati i babo što me nisu voljeli. Neg’ eto, iz straha.
– Da jedno dijete udomimo, da makar jednu brigu riješimo.
– Da nam stara cura u kući ne ostane.
– Malo je na svoju ruku. Povazdan čita. Strah me da šta ne zabelajiše.
I tako završih u Hajrudinovoj kući, kod svekra i svekrve, dva djevera i dvije jetrve. A k’o najmlađa, povazdan od jednog do drugog. Pa briši, prinosi, odnosi, posluži… A kad noćca za kuću zapane ja one dušeke i posteljinu iz kutije, pa lojanicu i knjigu u kutiju i čitam čitam haman do sabaha. Dok Hajrudin ne dobaulja iz kafane. Ako je povratio brže bolje obrišem. Ako je udario pod maramu sakrijem. I živim tako svoje dane.
– Haj kući, braco. Sad će i Hajrudin, samo što nije. – govorim svom Muharemu na malom prozoru što iz kuhinje gleda prema Kolakovcu.
– Nikud ja ne idem dok se ne obračunamo.
– Ama, braco, šta se imaš obračunavat’. Ako pije – svoje pije.
– Što mi te ponižava ‘vako? Mladost ti u samoći prođe. A kakvu je ženu oženio? Pismenu k’o profesorica, lijepu k’o glumica. A on uz pjevaljku noći provodi i bekrija. Noćas ćemo sve riješit’ jednom zavazda.
– Nemoj, braco, oči moje lijepe. Eto dižeš glas, probudit ćeš mi ukućane. Kud ću onda od sramote. Nego pođi kući pa babu i majku poselami i rekni im da je u mene sve med i mlijeko. Da Hajrudin ne pije, to samo ‘nako mahala govori. Od dosade i ljubomore.
– Jel istina da si trudna?
– Aha nalet te ne bilo, eto što da o tome govorimo, ureće se. Ako i jesam znaće se.
– Ama reci dajdži od tog nerođenog djeteta. Da se i ja u ovom životu imam čemu nadat’ i radovat’.
– A što se ti ne oženiš, Muhareme? Na Hajrudina drvlje i kamenje, a eto te i sam jedva na nogama stojiš.
– U šta da dovedem mladu, Džemo? Eno se poredale pa se ne zna koja će prije u našu bijedu i sirotinju. A i ne mogu. Nije po redu.
– Kako nije po redu? Jašta je nego po redu. Ti si nam sad najstariji.
– Nemoj tako govorit’. Ja znam da je živ. I da će se jednog dana vratit’. S parama, na konju alatu. Pa će svu našu zemlju pokupovat’, tebe iz ove robije izbavit’. I onda ćemo utvrdu sagradit’, u njoj veliku biblioteku punu knjiga. Da nam svima naglas čitaš dok ne umremo. Et’.
– A gdje je Zuhra? Što mi ne dođe? Što se ne spremite vas dvoje pa u petak poslije džuma namaza ‘vamo na kahvu i rahat lokum. Spremila sam joj darak. Hajde, oči sestrine. Kući svojoj. Pa se umi i saperi kafanu i od sutra novo ćage okreni. A ja ću vas u petak iščikati. Obećaj.
– Hoću. Daj mi samo kosicu da je pomilujem i prstiće da ih ižljubim.
– Allahimanet, Muhareme. I ne brini za me.
Za godinu dana samo sam jednom u matere bila. Nije što mi ne daju, neg’ nisam htjela da me vidi ‘vaku. Rekoh, kad naraste stomak prestaće me bit’ pa ću joj obla i rumena s darovima na vrata. Al’ ne dočekah. Umrije mi majka.
Mene je Džemila rodila u onaj vakat sirotinjski, brzo poslije drugog svjetskog rata. Niđe ništa nema. Ona i babo sami kućicu sklepali kad su ga braća odvojila i na željeznicu zaposlila. Vele, najmlađi je, nek ide u javnu službu. I tako, babo tovario ćumur, mati smišljala šta će na sofru metnut’. A ostalo vrijeme čitala i pjesme nam govorila. Meni i petorici braće što je sve jednog za drugim rodila. Pa im od starih dimija i komuški krevete pravila. Ja sam se nekako uz nju ćućurila. I ništa nam falilo nije. Babo odavno nije pio, a kako je prestao pit’ tako je prestao i bit’.
I ja se jedva sjećam starih dana, a kamo li njih petorica, k’o pet zlatnih jabuka iz bajke, ljubi ih sestra. Al’ onda se babo razbolje. Odvedoše ga u Travnik u bolnicu pa nam ga još malo, tankog k’o papir, kući vratiše. Dok jedno jutro naistrag dušu ne ispusti. Imali smo jednu kravu, al’ šta je jedna krava na nas ovoliko. Pa kad mi ponudiše posao u fabrici ja se obradovah i poletih majki na muštuluk.
– Ama, đe ćeš ti balvane nosat’ i s tolikom muškadijom radit’, dijete drago. I još da školu ostaviš. Ma ni govora.
– Nemamo mi kad čekat moju diplomu. Imam osnovnu, puna kapa. A i vakat drugi, sad muški i ženski skupa rade i na korzo izlaze. Nisu to ona stara vremena. Ovo je, mama, moderna zemlja. Počet ću u pilani, šta ima veze. Pa kad se namjestim štogod večernje škole završit’, velike su mogućnosti danas. Za sve. Pa i za nas, žene.
Tako sam se s nadom zaposlila, a onda dan po dan, u toj pilani, u prašini i galami, na nadu zaboravila. Majki nosila platu, ribala, kuhala, čistila i braću bodrila da budu dobri u školi, da akobogda fakultete završe, za doktore i profesore. Pa da nas dvije na pragu sjedimo i pisma iz bijelog svijeta dočikamo.
– Ma ne mogu u ovom, šta je vama dvjema? Vidi koliki je ovaj Fahrijin kaput. Sam sam sebi smiješan.
– Odlično ti stoji, jest svega mi… jelde, majka? Evo ga k’o glumac iz novina. De kragnu podigni i metni ruke u džepove. Eto tako. Vidi što si zgodan.
– Prokuhat ću u ovome.
– Aaaa, pa kad ti je vruće, a ti ga na rame nabaci. Al’ bez kaputa u Saraj’vo ne možeš.
I tako smo prvog poslale Emira. Iako je babin rođak Fahrija dva put dolazio da majku ubijedi da ga prebaci na zanat, ona se inatila i govorila prvo gimnazija, onda filozofski. A Fahrija bi poslije toga sjedi i u tišini popij kahvu pa crven niz bašću kući, neobavljenog posla.
Kad je prvi članak objavio čitala ga je dok ga nije izlizala. Pa ga u Derviš i smrt metnula i svako malo knjigu na istom mjestu otvarala.
– Ljuti me što ti ne dođe češće.
– Nemoj tako o bratu govorit’. Da ima kad došao bi. Mene ne ljuti. Svi ste vi moja radost podjednako. Ni zbog jednog se pred ljudima ne crvenim. Čestiti mi i pošteni.
– Ih, tebi majka sve i svak’ valja.
– De se ti te metle kutariši pa ovdje kod mene sjedi i malo se primiri. Da gledimo skupa u bašću, vidi nikle minđušice.
– Svi pričaju da je s curom i dan i noć. Da žive skupa.
– Pa i vakat mu je za te rabote.
– Al’ kažu – nije naša.
– Aha, jašta je neg’ naša. Ako je njegova odma’ je i naša. I nemoj da sam te više čula da o tome tako govoriš. Ja bi’ voljela da i ti kakve sreće nađeš. Nije ni tebi stotinu godina. Koga briga čiji je? Samo da je fin, čist i da ne bije.
– De, majka, bogati. Ne šegači se sa mnom. Meni je muška za tri života dosta. I njih i njihove galame.
– Ne valja to ćeri tako. Ostaćeš mi sama.
– Imam tebe, nisam sama, mama. Dok je meni tebe ja ne mogu biti sama.
Mama se ukrala poslije Emirove svadbe. Ma nije prošlo ni mjesec dana. Naveče nam pričala viceve o Muji i Hasi pa se grohotom smijala. A ujutro se nije probudila. Ja sam se isti dan pokrila i odlučila da se više nikad ne otkrijem. Da se malo u sebe sklonim. Zato su me poslali u prijevremenu penziju, jer nije moderno da žena maramu nosa. Svi smo k’o biva jednaki. I muško i žensko. Vjernici, nevjernici. Svi braća i sestre, drugarice i drugovi.
Sad vezem i pletem i džemove pečem. I virim djecu od braće da mi svrate. Da ih nahranim gurabijicama i lutmicama, tulumbama i ružicama. Da im sipam sok od drenjka il’ od zohe il’ od ruže – svako mi od njih nešto voli najviše, a ja najviše volim da im nutkam i ugađam.
A onda, pred mrak, kad se svak’ na svoju stranu raziđe, sjednem na majkino mjesto u ćošku pored prozora. Pa se primirim, kao da je majka uza me, haman je čujem gdje diše.
Gledim u bašću, u minđušice. I u sebi dragog Allaha molim da nas ovaj novi rat zaobiđe.