Mostarska tužna ispovijest

Foto: Denis Kapetanović/Pixsell

Ovo je zapis o Mostaru koga više nema ili mi se to samo čini.

Mnogi su još davnih šezdesetih i sedamdesetih prošlog vijeka dolazili u Mostar, ne zbog ljubavi prema veličanstvenom Šantićevom gradu, već da bi se tu uhljebili, a malo potom od portira i stražara postali šefovi, direktori ili oficiri. Pokušavali su da ga razumiju i privole. Većina nikad. Nisu uspjeli jer im je i tad, zavičaj i selo, bilo važnije od grada, od grada u kome su dobili stanove, iškolovali i zaposlili djecu, pride još i dopremili zavičajni komšiluk. O onim manjinskim koji su Mostar prihvatili kao najrođeniji, u mojim pričama o dobrim ljudima, ma ko bili i odakle dolazili.

Mijenjala se i tad, pa sve do rata, ona prava mostarska sredina što je danas građanskom zovu.

Srljali smo, polako ali sigurno, u vlastitu propast.

Onda se dokotrljao i rat. Organizovan i vođen od onih koji su od države i Mostara sve dobili ili oteli.

O pokolju, logorima, progonu i izbjeglištvu i onih 2532 ubijenih, neki su govorili, većina ćutala. Danas većina, nažalost, u retuširanom Mostaru, ne zna ili neće da zna za ovu ubilačku četverostruku cifru.

U četiri ratne godine gotovo da nije ostao kamen na kamenu. Pedeset hiljada ili polovina grada za vijek i vjekove napustili su ili najčešće protjerani iz Mostara. Zovu ih izbjeglicama ili migrantima, a oni su samo stablo koje su u jeku života nasilno isčupali i sa pokidanim korijenjem sade ga na neko novo tlo i drugačije podneblje. Hoće li se, može li se primiti? Hoće li dugo kržljati i šta će biti sa rodnim gradom i porijeklom? “I sad kad su se mnogi “snašli”, poslije tri decenije shvaćaju da niti će se vratiti ni oni, a pogotovo njihovi potomci”, iskreno mi priča jedna mostarska naturalizovana Amerikanka. Jedina joj je želja da djecu upozna sa zavičajem i rodbinom, sa vrtićem na Aveniji koji je pohodila, sa OŠ u Šantićevoj, Starom Gimnazijom prepunom ljubavi i znanja, da prođe pored razrušenog hotela Hercegovina, gdje joj je ostala prva ljubav i jedna nezaboravna novogodišnja noć. I da bar još jednom, od Musale pa do Rondoa, prošeta avenijom ljubavi i platana, da osjeti čari mladosti i zastane pred ministarstvom pjesništva i bivšim Domom omladine. Eh – kad bi, bar na trenutak, tu u Lenjinovom, srela i svoju prvu ljubav, zamuca i zaplaka? Pa onda neka i ….. Nedugo potom, probudi se, sad već praktična i novopečena Amerikanka. Otrča na posao jer su joj, nažalost, dolari, silom prilika a da nije ni svjesna, postali prioritet nad onim što se Mostar i ljubav zove. Tek neku godinu poslije saznade da je istom tom mostarskom rutom i još jačim emocijama marširala i njena višedecenijska, a prva ljubav. Kotrlja se život!

Poslije rata pristižu kolone poratnih i ponovo zauzimaju teritorij, stanove i imetak, ovako ili onako. I danas tridesetak godina poslije osvajanja, njihove duše ostale su tamo odakle su i šljegle. Neće Mostar, kao i oni prijeratni, nikad privoljeti i biće im samo odskočna daska za profesionalnu karijeru i materijalni dobitak.

Preostala je samo jedna veća mjesna zajednica pravih Mostaraca. I prepuna Sutina. Među njima su i oni iz Islanda, Norveške i Švedske, zaglavljeni u Australiji ili zalutali u Ameriku. Živjeli su na nekim nepoznatim polovima ili u polarnim noćima, zavaravali se da su ostvarili nedosanjani san. Koliko god to neki krili ili drugi veličali, Mostar i Stari nikad im iz srca i pameti nisu izlazili. I onda kad su ga obožavali, i onda kad su ga sočno psovali, i onda kad su se prisjećali prvih ljubavi i neponovljivog Korza. I onda kad su ih budile logorske slike i ratna stradanja. Zavjetovali su, zato, svoje nasljednike da kad ne mogu živi, ponovo ih u mrtvačkom sanduku i mostarskom dušom, upokoje na zajedničkom groblju u Sutini.

Foto: Groblje Sutina/Avaz

A danas, svađa se mostarska mladost sama sa sobom jer ne zna šta je manje zlo, ostati ili otići, peglati zapadni asfalt ili se boriti s nostalgijom i svim onim što Hercegovina ima i nema.

Ovdje se istorija samo ponavlja i nije učiteljica života kako to umni kažu.

Na ovom susretu svjetova i civilizacija, možda su to čari života kojeg ne razumijemo, zagonetnost smrti ili privlačnost Mostara i hercegovačkog kamena, bez koga se, vjerovatno, ne može.

U Titogradu, kao da su za mene crtali, pa me namjestili između dva Bulevara, onog Josipa Broza Tita i Veljka Vlahovića, tu blizu je i Bulevar mog Srđana Aleksića, ali se vraćam i u Mostar.

Nikad ne znam jesam li poš’o ili doš’o!

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
VIŠE IZ KATEGORIJE
VEZANI ČLANCI
Za razliku od većine intelektualaca koji su još od ratnih devedesetih pa sve do danas zarobljeni u ljušturu ćutanja i neoglašavanja profesor Pobrić redovito analizira...
I onda kad očekujete da bar nešto krene naprijed zateknu vas polomljena slova Šantićevog spomenika ili unakažen njegov spomenik što se dogodilo ovih dana....
Milan Račić za Tačno.net piše o svom ratnom iskustvu. “Sve ovo neljudsko i pogano što se događalo ne svaki dan, već svaki sat, poprave vam...
U najtežim vremenima, kad su mnogi dizali sidro, kad smo bili gotovo pred gašenjem, radili smo bez pare i dinara. Čuvali zajedno s vjernim navijačima...