Vijest koja je ostala u sjeni brzinskog raspuštanja Hrvatskog Sabora za potrebe što skorijih izbora u terminu koji najviše odgovara vladajućem HDZ-u, jeste da je Sabor usput donio i odluku o tome da će sljedeća, 2025. godina biti službeno obilježena kao „1100. obljetnica Hrvatskog kraljevstva“.
I eto, trebalo je proći točno trideset i pet godina od dolaska HDZ-a na vlast i godinu manje od osamostaljivanja i izlaska iz socijalističke Jugoslavije, te trideset godina od okončanja rata nakon kojeg je postala definitivno i neupitno samostalna država, a da se Hrvatska opet osjeti nesigurnom u toj samostalnosti i posegne ne samo za glorifikacijom srednjeg vijeka i kralja Tomislava, nego i za formulom prvi put iskorištenom za vrijeme Kraljevine SHS i sponzoriranom od strane Aleksandra Karađorđevića.
Stoga je čitajući ovu vijest prva stvar na koju sam pomislio ta da je šteta što više nema Feral Tribune-a i kultne rubrike Shit of the week, jer bi konkurencija za tu titulu prošle sedmice bila strašna. S jedne strane odraz nesigurnosti, s druge nacionalističkog kiča, s treće potpune mitomanije i s četvrte prepotencije i grandomanije te potencijalno s pete kao odraz žalosti zbog propuštene prostorne veličine Tomislavovog kraljevstva, što je istovjetno žalu za Dušanovim carstvom ili za Tvrtkovom Bosnom, ova sasvim ozbiljna rasprava o službenom obilježavanju 1100. godišnjice Hrvatskog kraljevstva, predstavlja na koncu i posljednji čavao u lijes ideje republikanizma koja nikad nije bila udaljenija nego danas. I ostavlja čovjeka pred pitanjem, zar čak i Hrvatska koja je je možda i jedina neupitno ostvarila sve svoje nacionalne pa i nacionalističke ciljeve i stvorila državu točno po mjeri prosječnog hadezeovca, ni s tim ne može biti zadovoljna, nego poseže za srednjovjekovnim kraljevstvom?
Ako je tome tako, a sudeći po masovnoj saborskoj podršci ovoj ideji, to doista jeste tako, onda mogu zaključiti samo to da je ideja republike predstavljala samo kratkotrajnu povijesnu modernizacijsku epizodu koju su izborili partizani, nakon čega je od nje ostalo samo ime, tj. prazna ljuštura, na isti način na koji su od socijalističke Hrvatske ostale samo granice i par riječi u preambuli Ustava.
Prije nego se definitivno vratim temi, ovdje se valja sjetiti genijalnog i usputnog osvrta Džonija Štulića na navedeno doba i problematiku kralja Tomislava, budući da je tu njegovu krunidbu 925. godine pratio prijepor oko sjedišta biskupije koja je tada iz Nina, nakon dva splitska crkvena sabora prebačena u Split, što je označio poraz Grgura Ninskog, kasnije uzdizanog od strane Kraljevine Jugoslavije i Ivana Meštrovića. Štulić je, naime, odgovarajući jednom na pitanje je li Srbin ili Hrvat, između ostalog kazao da bi mu, budući da su njegovi iz Nina, kad bi rekao da je Hrvat, odmah našli da je potomak Grgura Ninskog, a to nikako ne bi volio jer je ovaj izgubio na zasjedanju mjesne zajednice u Splitu 928. godine.
Dakle, povratak Hrvata Tomislavu, sad već treći put. Prvi put se dogodio te 1925., kada je i sama Kraljevina SHS, na čelu s Aleksandrom podržala proslavu 1000. godine Hrvatskog kraljevstva kao državni projekt, unutar kojeg je i jedan Aleksandrov sin dobio ime Tomislav, a Duvno kraj kojeg je po jednoj od teorija Tomislav okrunjen promijenilo ime, kao u čast davnog kralja, ali formalno u čast novorođenog istoimenog sina iz loze Karađorđevića. Iako je ta proslava 1925. inicijalno zamišljena kao manifestacija integrativnog hrvatskog nacionalizma, nju su i Pribićević i Aleksandar preuzeli u duhu ideje narodnog jedinstva i Tomislava kao ujedinjujućeg faktora. No za tezu o Tomislavu kao poluzi za zatiranje republikanizma, može poslužiti i činjenica da je tada iz zatvora izašao Stjepan Radić, plativši tu slobodu i koaliciju s Pašićem te funkciju ministra prosvjete, odustankom od ideje republikanizma i brisanjem republikanskog iz naziva stranke, uz priznavanje Vidovdanskog Ustava.
Iako danas dobar dio ljudi u Hrvatskoj i u krajevima u Bosni i Hercegovini gdje je živio značajan broj Hrvata, uglavnom ništa ne zna o kontekstu proslave 1000. godine Hrvatskog kraljevstva, odnosno krunidbe kralja Tomislava, u svim tim krajevima i danas su vidljive i posve očuvane spomen-ploče koje obilježavaju tu proslavu i postavljene su 1925. godine. U historiografiji su pak iz tog doba ostale knjige Ferde Šišića „Povijest Hrvata u doba narodnih vladara“ i velika prigodna monografija Josipa Horvata „Kultura Hrvata kroz 1000 godina“.
Interesantno je da su drugi put Tomislava iskoristili komunisti, koji su ga sada čitali jednako u ključu i nacionalno hrvatskom, ali i jugoslavenskom, zapravo integrirajući dva suprostavljena viđenja iz 1925. godine, pridodajući mu u podtekstu i ideju republikanizma, budući da je zagrebački spomenik srednjovjekovnom kralju, autora Roberta Frangeša Mihanovića, iako je krenuo u izradu spomenute 1925. godine, kada mu je instalirano i postolje u javni prostor, postavljen ispred željezničkog kolodvora tek 1947. godine. Odnosno upravo u vrijeme uklanjanja spomenika banu Jelačiću s obližnjeg glavnog gradskog trga, i to bez inicijalno zamišljenih reljefa i grba te kao kontrapunkt gušitelju revolucije i carskom generalu, kakvim je Jelačić podrazumijevan od strane komunista.
I evo nas na trećem i aktualnom čitanju Tomislava, ovaj put bez mogućnosti da narativ preuzmu Aleksandar, Pribićević ili Tito, dakle u situaciji kad se nacionalistička mašta može do kraja razigrati. Pa da vidimo kako Vesna Bedeković u ime HDZ-a tumači prijedlog: „Cilj je pokazati i tisućljetnu borbu Hrvata za opstanak na prostoru na kojem se susreću dvije civilizacije i preklapaju tri najveće vjerske zajednice Europe, na prostoru gdje je do jučer bila granica između istoka i zapada, kapitalizma i socijalizma, totalitarizma i demokracije.“ Da ne bi bilo nikakvih sumnji stvar je osnažio i donedavni splitski gradonačelnik Andro Krstulović Opara, inače povjesničar umjetnosti i bivši ravnatelj Meštrovićeve galerije u Splitu, koji se osvrnuo i na predlagače, tj. na Maticu Hrvatsku i Družbu Hrvatskog zmaja, ali i na 1925. godinu: „To su dvije ustanove koje su bile svjetionik kulture kroz stoljeća i nikad nisu bile zadojene stranačkom politikom. Netom pred obilježavanje u lipnju te 1925. godine, Stipica Radić bio je u zatvoru, izašao je, dobio na izborima i sklopio pakt s Pašićem, nakon čega su srpske vlasti financirale tu proslavu. Došao je jugoslavenski kralj koji si je zamislio postati nasljednikom velikog kralja Tomislava. Naravno da mu Hrvati to nisu dopustili.“
Dakle, opet imamo Hrvate kao predziđe kršćanstva i zapada te antitotalitarizma, koji bi se trebali ujediniti oko integrirajućeg kralja, ovaj put sami, ni od koga, a ponajmanje od Srba i komunista ometani, i tako oživjeti veličanstvenu povijest koja je možda još uvijek dostižna.
Neovisno o tome što ova ideja dolazi i prolazi kao još jedan bod više na desnici u predizbornoj kampanji, njeni najzanimljiviji momenti koji će ostati trajno su u već spomenutom zatiranju republikanizma i posve jasnoj sumnji da možda aktualna Hrvatska i nije konačno ostvarenje tisućljetnih snova, nego tek stepenica ka povratku na izvorište kraljevine.
Što se pak najbolje vidi iz planirane izložbe koja bi uključila „sve bitne elemente hrvatske državnosti od prvih hrvatskih vladara do 1918.“
Kad se na kraju stvari svedu na bitno, ova proslava je čisti antijugoslavenski čin, unutar kojeg se čak i današnja Hrvatska, makar da predlagači to i nisu do kraja konceptualno osvijestili, promatra u kontekstu jugoslavenskog nasljeđa kojeg treba odbaciti, zajedno s modernizmom i republikanizmom.
