Foto: Jen Golbeck/SOPA/Alamy
Nisam napustio Demokratsku stranku. Demokratska stranka je napustila mene, a napustila je i vas.” (Ronald Reagan)
Ovim riječima je bivši republikanski predsjednik USA Ronald Reagan uspio da privuče visok procent srednje (radničke) klase, koja svoj glas tradicionalno daje demokratskoj stranci, da podrži njegov izbor za Predsjednika USA. To se ponovilo nedavno u američkim predsjedničkim izborima kada je visok procenat srednje klase dao svoj glas autokratskom republikanskom predsjedniku Trampu. Ništa se nije desilo nevjerovatno i istorijsko, kako su to republikanci u svojoj pobjedničkoj euforiji označili.
Širenje autoritarnih populističkih režima (Rusija, Kina, Turska, Argentina, Iran, Saudi Arabija, Indija, Indonezija, Italija, Mađarska, a sad i USA) na samom početku ovog stoljeća proisteklo je iz tridesetogodišnjeg političkog propadanja lijeve demokratije. U brojnim demokratskim zemljama evidentan je uspon krajnje desničarskih populističkih stranaka, koje svoju političku snagu crpe iz rasprostranjene zabrinutosti stanovništva oko imigracija, frustracija zbog ekonomskih uticaja globalizacije i osjećaja da je vladajuća politička klasa napustila siromašne i ruralne birače. “Postoje velike pukotine u zidu jer imamo veliki dio birača koji se osjećaju otuđeno, napušteno, ignorirano. I ne mislim da će ovaj bijes uskoro nestati”, kaže Nicole Bacharan, istoričarka na univerzitetu Sciences Po u Parizu.
Danas je uspon autoritarnog populizma simptom duboke strukturalne krize koja se širi globalnim demokratijama. Ono što je dugo vremena bilo očekivano sad je samo postalo vidljivije i jasnije. Nezadovoljstvo dugotrajnim iščekivanjem promjena koje bi mogle da pokrenu i dinamiziraju multi-etničku, multi-rasnu, multi-kulturnu srednju (radničku) klasu samo je eksplodiralo iznutra. To nije nikakav refleks progresivnosti desnice, već više izraz dubokih padova na demokratskoj platformi. To čini sudbinu čovječanstva u ovom stoljeću još sumornijom i neizvjesnijom.
Više od 30 godina očekivalo se da se trasiraju nove destinacije za generacije s demokratskom provenijencijom, da se otvore širi prostori za afirmaciju i jednakost “obojenih”, doseljeničkih i marginaliziranih grupa, da se obezbijedi dostojanstvo žene, da se zaustave krvava orgijanja u brojnim zemljama Azije, Afrike i Evrope, da se zaustave stalne prijetnje i ucjene apokalipsom čovječanstva. S velikom nadom cijelo demokratsko čovječanstvo pritajeno ili otvoreno čekalo je da se zaustavi korupcija i nepotizam u redovima liberalne demokaracije, da se zaustave protjerivanja i ubijanja onih koji su ostali na marginama ovog svijeta. Kako ta očekivanja nisu ispunjena, to je vodilo u očekivanu globalnu “izdaju” uvjerenja i emocija srednje klase. I što je najveći apsurd, srednja klasa počela je otvoreno inklinirati ka krajnje desničarskim krugovima koji već decenijama izazivaju i podstiču upravo te nerede. Šta je posrijedi? Da li je u pitanju nemoć demokratskih režima da zaustave dalji pad čovjeka u bezdan siromaštva i nepravde? Da li je u pitanju samo prolazna slabost demokratije da razazna prirodu promjena čovječanstva koje se naziru na vidiku, iz čega proističu brojni problemi na koje još uvijek ne može da odgovori? Ili je definitivno izgubljeno povjerenje srednje (radničke) klase u liberalni koncept demokratskog društva, što bi značilo i kraj demokratije?
Teško je pretpostaviti da je u pitanju trajno povjerenje srednje klase u autoritarnu desničarsku ideologiju i koncept društva koji ova ideologija zagovara. Vjerovatno ima tu i straha od sterilne budućnosti, koja se podastire čovjeku dugo vremena i nepovjerenja prema već istrošenoj ideologiji neoliberalizma. U tome je i značajna uloga harizmatičnih autoritarnih populističkih lidera, koji olako nude zavodljive vizije budućnosti čovječanstva kada je srednja klasa u nevolji. Na drugoj strani ima i nagomilanog nepovjerenja i odbojnosti prema političkim liderima u demokratskim zemljama koji predugo obitavaju na političkoj sceni bez ikakvih promjena i nade da bi svijet mogli pokrenuti ka novoj boljoj destinaciji.
Kako bilo da bilo, ovo je ipak neka vrsta dugo očekivane pobune protiv neinventivne i trome demokratije i korumpiranih vlada u zemljama koje pretendiraju zvati se demokratskim, što dugo vremena guši čovjeka gurajući ga sve bliže “pobuni” protiv ideologije “demokratskog” svijeta. Da li se radi o izdaji ideologije srednje klase ili o kažnjavanju neučinkovitih korumpiranih birokratskih vlada? Ili o dobro iskorištenom taimingu desničarske ideologije da popuni slobodan prostor nastao zbunjenošću i neodlučnošću demokratske države pred novim promjenama koje su uvjetovane fascinantnim razvojem umjetne inteligencije (AI), kompjuterskih algoritama, kvantnog računarstva? Ili je u pitanju zbunjenost i neodlučnost demokratske države usljed velikih političkih tektonskih promjena nastalih ruskom agresijom na Ukrajinu ili surovom demonstracijom nasilnog gušenja i eksterminacije palestinskog naroda, što je dovelo do velikih poremećaja na globalnoj ekonomskoj, sigurnosnoj, pravnoj i moralnoj platformi, što je tražilo promjenu i u samoj ideološkoj orjentaciji demokratskog svijeta?
Promjene koje su nastupile u brzom tehnološkom razvoju dovele su do masovnog pomjeranja stanovništva (velike migracije), do promjena u globalnoj proizvodnji, do promjena socijalne, obrazovne i starosne strukture društva, što je tražilo novo razumijevanje nacije, religije, pola, kulture, što je vodilo inklinaciji ka novim uvjerenjima i novim društvenim potrebama. To je dovelo i do urgentne potrebe stvaranja nove globalne demokratske vizije s promijenjenim političkim, pravnim, ideološkim i moralnim sistemom vrijednosti, što troma i neinventivna ideologija neoliberalne demokracije očigledno nije mogla ponuditi u datom trenutku.
U toj nemoći neoliberalna demokratija postala je kruća, korumpiranija i neodređenija prema novim potrebama čovjeka, istovremeno pomjerajući svoj vokabular o identitetu, suverenitetu i migracijama sve više udesno, što ju je sve više približavalo autoritarnoj populističkoj (neliberalnoj) retorici. To je u najmanju ruku bilo zbunjujuće za srednju (radničku) klasu u demokratskim zemljama. Ta inklinacija pomjeranja retorike neoliberalnih demokrata ka retorici autokratskih populista sve više je gurala autoritarni desničarski populizam u okvire “inkluzivnog populizma”, čineći ga prihvatljivim i za lijeve političke opcije, što će razlike između demokratije i autoritarizma učiniti sve zamagljenijim i nejasnijim. Ta zamagljenost velikim dijelom će kompromitovati i zanemariti suštinske razlike između ljevice i desnice, što će učiniti da se birači iz srednje (radničke) klase osjećaju manje nekomfornim u političkim programima krajnje autoritarne desnice. Ovim pristajanjem demokratskih stranaka da se sasvim približe retorici auroritarnih krajnje desnih populista definitivno će biti omogućen blagi prelaz ksenofobičnog krajnje desnog populizma u inkluzivni populizam, koji krajnje desnu konzervativnu elitu doživljava kao progresivnu, čime se otvaraju mogućnosti za definitivno razaranje demokratije.
