foto: Carlos David Gomez/wikimedia
U doba osakaćene istine, iskrivljenog mišljenja, izgubljenog morala, iskvarenog jezika, zloupotrebe moći, izgubljenog nadanja, otvorene mržnje i masovnog planskog ubijanja nemoćnih, na prvi se pogled čini da svijet na samom početku 21. stoljeća ulazi u apokaliptični matriks najvećih strahova i zabluda homo sapiensa otkako se otisnuo na svoj evolucijski put dug više od 200.000 godina. Na tom su putu homo sapiensa redovito pratile velike prirodne katastrofe, glad, nemiri i grubosti divlje prirode, klimatske promjene, nuklearne prijetnje, velike pandemije. Danas se njegovo preživljavanje odvija u globalnoj međuovisnosti svih tih prijetnji povezanih u jedinstvenoj nestabilnoj kompleksnosti svijeta, u kojoj i najmanji poremećaj može pokrenuti opšti kolaps čovječanstva. Iz te nestabilne kompleksnosti svijeta izrasta objektivna nužnost globalne saradnje homo sapiensa, bez obzira na njegovu rasu, vjeru, kulturu, političko ubjeđenje ili civilizaciju kojoj pripada. Nedostatak saznanja te objektivne nužnosti čini se danas najtežom dionicom preživljavanja čovječanstva.
Danas najveću prijetnju preživljavanju homo sapiensa predstavlja autoritarna populistička demagogija koja se koristi svim tehnološkim, naučnim i materijalnim dostignućima ljudske civilizacije da bi slobodu ljudske misli stavila u funkciju razaranja i demonizacije globalnog društva, kako bi učinila nemoćnim homo sapiensa da djeluje jedinstveno i odgovorno. Time autoritarna populistička retorika sve izravnije i otvorenije izrasta u novu emocionalnu platformu „novog svijeta“ s nacističko-fašističkom i boljševičkom ideologijom s apsolutno nepogrešivim vladarom i fanatičnom netrpeljivošću te nasiljem prema onima koji sumnjaju u ispravnost te ideologije.
U tom „novom svijetu“ na poluistini, laži, obmani i strahu stvara se „alternativna stvarnost“ u kojoj “ništa nije istina, a sve je moguće”. U toj „alternativnoj stvarnosti“ gdje istina nije istina i gdje „borba protiv laži postaje mnogo teža i zamornija nego njihovo ponavljanje“, opće ludilo doseže vrhunac. U tom se ludilu sve okreće naglavačke. Stvarna se moć autoritarnog vladara i populističkog režima mjeri brojem onih koji vjeruju u besmislenost, brojem onih koji funkcionišu u zasebnom populističkom matriksu razmišljanja, u kojem bjesnilo mržnje prema protivnicima autoritarne populističke demagogije doseže kulminaciju mračnjaštva, beskrupuloznosti, arogancije i surovosti. U tom koktelu bjesnila, cinizma, besmislica, ispraznosti, lakovjernosti i propagande, u kojem se čovjek odriče svih svojih ideala i stvarnih vrijednosti, nema mjesta činjenicama koje se protive alternativnoj stvarnosti “novog svijeta”.
Kako desničarski populistički nacionalizam, po uzoru na nacionalsocijalizam, ima opasnu pretenziju izazivanja velikih sukoba, pod izgovorom otvaranja širih prostora za demokratizaciju sloboda i prava nacije, što ga može činiti na prvi pogled prihvatljivim, otpor prema ovom procesu još uvijek ostaje ideološki zamagljen i nedefinisan. Zamagljenost i nedefinisanost ideološkog odgovora prema autoritarnoj populističkoj retorici u 21. stoljeću efektno će poslužiti autoritarnom populizmu da preuzme ideologiju nacizma/boljševizma kao sopstvenu ideologiju borbe protiv globalizacije i univerzalnih sloboda i vrijednosti, koje vidi isključivo kao moderni tehnološki i kulturni imperijalizam velikih i moćnih država te korporacija. Za autoritarne populiste svaka ideja univerzalnih razvojnih, moralnih ili pravnih standarda nije ništa drugo nego platforma novog hegemonizma i imperijalizma koji se po svojoj prirodi diskriminatorno miješaju u unutrašnje stvari nacionalnih država, što po njima ugrožava tradicionalne kulturne standarde i nacionalnu kulturu življenja naroda, namećući time nejednakost i privilegije u korist internacionalnih sistema vrijednosti. Kada takva autoritarna populistička ideologija zauzme središnje mjesto, u nacionalnom matriksu ostaje malo prostora za toleranciju prema idealu univerzalnosti.
U tom skučenom prostoru autoritarni populistički nacionalizam prerasta u opsesiju za svoje sljedbenike i zahtijeva monopolizaciju svih segmenata u javnoj sferi, gdje nema mjesta za univerzalne ljudske vrijednosti. Autoritarna populistička ideologija traži određenje nacije kao homogene zajednice koja govori jednim jezikom i koja slijedi jedinstveni kulturni i vjerski matriks, što odražava ideologiju manjine, a ne širinu i mudrost svih ljudi u zajednici. Promulgiranjem vjere u nacionalizam temelji se na ideji da je “uzajamna lojalnost pojedinaca jednih prema drugima najmoćnija sila koja djeluje u političkom carstvu”. Ta mala hermetički zatvorena zajednica s unutrašnjom homogenom nacionalnom, kulturnom, jezičkom, vjerskom i istorijskom strukturom čini pokretačku snagu razaranja univerzalnih vrijednosti. Autoritarna populistička retorika vodi do nostalgične slike nacionalne države kao strukture mira u kojoj se obezbjeđuju svi osnovni minimalni zahtjevi preživljavanja, sloboda i dostojanstva za sve koji pripadaju većinskom plemenu istog roda, koje je redovito nemilosrdno prema onima koji mu ne pripadaju.
Na konceptu autoritarnog populističkog nacionalizma na samom početku 21. stoljeća otvara se sukob između nacionalizma i univerzalizma, koji u političkom prostoru ubrzo prerasta u konflikt između dva određujuća sistema vrijednosti: sistem vrijednosti „Gulaga“ i sistema vrijednosti „Gugla“, kao određujućeg konflikta u ovom stoljeću. Taj neizbježni sukob između nezavisne hermetički zatvorene, autoritarne nacionalno-vjerske države i njenog globalnog saveza s istim prototipom država i univerzalnog carstva novih tehnologija, globalnih standarda i globalnih sistema vrijednosti, definitivno će odrediti dalju sudbinu prava i sloboda čovjeka, dakako i sudbinu čovječanstva u ovom milenijumu.
Na ideološkoj matrici autoritarnog populističkog nacionalizma brojni autoritarni populistički pokreti širom svijeta otvoreno će demonstrirati ideju razaranja globalnih standarda i institucija međunarodne zajednice, što neizostavno traži ukidanje svih univerzalnih organizacija i zakona koji bi mogli ograničiti samostalnot nacije kao zatvorene homogene jezičke, kulturne, vjerske i historijske strukture u 21. stoljeću. To je upravo ono što će autoritarni populistički nacionalizam učiniti privlačnim i u demokratskim društvima, i učiniti ga pokretačkom snagom razaranja multikulturalnih zajednica na samom početku 21. stoljeća, demonstrirajući time urgentnu potrebu stvaranja „doktrine kreativne modernosti“ kao nove globalne liberalne ideologije koja bi bila u mogućnosti da ponudi adekvatan odgovori na ovaj politički izazov u 21. stoljeću”.
